U pitomini Trebevića, sakriven u jelikama, nedaleko od puta Sarajevo – Jahorina, bio je smješten Dom odmora, zatvorenog tipa, za radnike Privredne banke Sarajevo. Iako dom nije uništen, srušen, devastiran ili po starom poharan, u poslednjim ratnim dešavanjima, ostaje ovo „bio“ jer je nepoznato za šta se sad i ko ga koristi i u koje namjene. U neko „sretnije vrijeme“ namjena doma je bila za organizovanje odmora za radnike uz prenoćište, raznih seminara i druženja. Najčešće je bio oaza za jednodnevno bježanje u divljinu sa sarajevskog asfalta. Pristupačne cijene i usluge nerijetko su koristili i prijatelji zaposlenih. Ljubazno osoblje, pod upravom ozbiljnog upravnika Ahmeda, davalo je gostima komoditet delux hotela. Doslovno u šumi, čistom zraku, bogatom trpezom i gostima koji su prijateljovali svaki trenutak je bilo opuštanje i razbibriga.
Nerijetko usluge ovog objekta su koristili i clanovi Sportskog društva Privredne banke Sarajevo Centrale.
„Iscrpljeni“ od mnogobrojnih i teških radnih zadataka za opuštanje, nakon rovovskih borbi, članovi društva su punili baterije za nove pobjede na sportskim i vansportskim borilištima. Veoma bitne ideje za uspješan rad društva su osmislene u ovom objektu. Nedaleko od ovog objekta je i poljana – igralište Brus, gdje su snage odmjeravale ekipe stari – mladi, polupijani – trijezni, muškoženski – ženskomuški….
Interesantno je da je kod svih rezultat bio u drugom planu, osim kod jednog stanovnika sa Čengić Vile. Povisoki momak (u nastavku teksta, zvaćemo ga Dugi) je u žaru borbe, a sve za bodove, bio spreman i na slaganje đonova, uz obaveznu upotrebu laktova. Taj je u svakom duelu vidio samo protivnika, ne razmisljajući ni o naciji, vjeri, spolu, godišnjoj dobi suparnika… Suptilne i njezne bankare u tim trenucima poistovjećivao je sa fudbalskim „ banditima“ sa Čengić Vile, sa kojima je svaki dan „ratovao“ na igralištu. Vrlina mu je bila da po završetku dostojanstveno primi poraz, ali to se rijetko dogadjalo, jer si ga rijetko mogao pobijediti. Sjećanja blijede, možda smo ga puštali i da pobijedi. Možda drugi više pamte pa će nadopuniti ovaj tekst.
Na radnim sastancima trošila se je ogromna energija pa je bilo i neophodno i, takozvano večernje opuštanje, uz živu i poluživu muziku sa kaseta. Tradicionalni muzički urednik Tanzanija – Vajta bio je i glavni pokretač da se iz letargije pokrenu učesnici seminara. Simpatičan i ljepuškast odmah je đipao na sto uz obaveznu šotu.
Ljepši pol, fasciniran gipkošću tijela igrača, bez velikih problema se prihvatio igre. Igri su se pridruživali i oni koji nisu imali sluha, nagluhi i sa dvije lijeve. I što kaže narod, „ako laže koza ne laže rog“ naš specijalni dopisnik iz Ugande nam je dostavio fotografiju gdje Tanzanija, uz pomoć nama dvije nepoznate djevojčice „prodaje“, svoje umijeće gimnasticiranja uz muziku.
Posebna atrakcija je kad Dugi pošprajca sa dvije – tri pive B. S. – Bucka i natjera ga da se skine u donje rublje, ogrne čaršafom i počne ples, popularno od sportista nazvan, ples Abu Babu. Bilo je veoma fascinantno, ali sa uživanjem, gledati igrača ogromnih dimenzija, sto dvajest brat bratu, koji kao proljetni lahor klizi po podijumu. Tom prilikom i labudovi i leptiri su bili male mace. U ovoj tački publika je bila u derilijumu. Na žalost nemamo adekvatan dokument za ovu tačku, pa molimo sve koji ga posjeduju da isti dostave kako bi mlađi naraštaj bar na trenutak doživio atmosferu osamdesetih.
Dom odmora na Trebeviću imao je kapacitet od pedesetak ležaja, ali zbog velikog interesa sportista i sportiskinja za seminar iz kojeg se je izlazilo sa većim i bogatijim znanjem, nije mogao podmiriti sve želje, pogotovo u smještaju.
I za ovo smo dobili dokument, fotografiju od honorarnog dopisnika iz Australije. Na žalost nismo dobili ime dame, (vjerovatno diskrecija) gdje su se u njenom okrilju ugodno smjestili nestašni Bucko – Abu babu i S. Ć. zvani Ćuk, koji je bez brkova.
Želja nam je da ovaj objekat i aktivnosti sačuvamo od zaborava. Stoga molimo omladince i omladinke, zaposlene i nezaposlene, izbjeglice i pobjeglice, besposlene i penzionere… da doprinesu da ovu rubriku obogate svojim prilozima. Obavezujemo se da ćemo svaku dostavljenu fotografiju dostojno obraditi uz po želju zajamčenu diskreciju.
Ljubaznošću mladog bračnog para, sa dvadeset i kusur godišnjim iskustvom, Sokolović dobili smo najnoviju fotografiju Doma na Trebeviću. Bježeći od djece, a tražeći romantiku, slučajno su zalutali i popili kafu u domu koji je slučajno radio. Osim kafe u nekim od vikenda kad slučajno radi mogu se pojesti i uštipci. Na žalost namjena doma je nije bila za slučajne posjetioce već je bila namjenjena putnicima namjernicima.
Radivoje Kovačević
Druga priča, DOM ZA RASPOLOŽENJE
Daleka 1977 godina. Prije nego sto nastavim pricu o svome djelovanju i aktivnostima koje smo mi sprovodili u okviru omladinske organizacije i Komisije za sport (kako se prvobitno zvala) da nesto kazemo o mjestu gdje smo mi razradjivali strategiju tih nasih djelovanja: Domu za raspolozenje na Trebevicu. Dom je bio u zajednickom vlasnistvu Osnovne Banke Sarajevo i Centrale PBS. Tu su se “kuhali” planovi za nase organizacije: omladinskih savjetovanja, raznih seminara, koordinacionih odbora… Pisala pravila i propozicije za organizovanje takmicenja u malom fudbalu, utvrdjivao program susreta – zabava sa drugim organizacija u gradu i sistemu PBS. Uglavnom, imali smo pokrivenu citavu godinu sa odredjenim aktivnostima.
Mnogo dogadjanja i detalja bilo je u tom objektu za pamcenje. Sta izdvojiti sa ove distance sjecanja. Na pocetku, sjetiti se upravnika Ahmeda, kome je cini mi se uvijek bilo krivo kada se najavimo da dolazimo. Nisam nikada razgovarao sa njim o tome a tada sam pretpostavljao da mu je glavni razlog bio dodatni angazman za vikend. A nije se placalo nista ekstra. Imao je i upravnik pitanja za nas a jedno ga je strasno mucilo: nikako mu nije islo u glavu da neko moze sjedjeti do ranih jutarnjih prelamanja suncevih zraka, piti, veseliti se a ne razbiti casu. Jednostavno mi smo imali jedno nepisano pravilo – nema razbijanja. Pjesma, igra, ples ali ne lomljavina casa, flasa… svi su se godinama pridrzavali toga.
Nije bilo iznimnih slucajeva. Ipak, desilo se jedno, mnogo godina kasnije, kada smo presli u hotel “Igman” na Igmanu. Imali smo jedan od nasih susreta – zabava, sjedim sa pokojnim Draganom Stanicem, radio u Osnovnoj banci ali volio se druziti i ici sa nama na nase feste. A nije bio jedini, u to vrijeme, iz OB koji je volio biti sa nama. Elem, kaze on meni, veceras imam merak da razbijem nesto. Gledam u njega, to me iznanadi, pitam se poznavajuci njega, dusa od covjeka, odakle njemu sada ta zelja. Sta je razlog? Ne brini niko nece ni vidjeti, zelim samo da ti prodam “foru”. Uze casu “dvodecu staru”. Pritisnu je srednjim prstom, casa ode (napravi) polukrug tamo – vamo i puce u sto komada, sto se kaze. Ma, pravi fol. Ja poslije probav’o, ali bez uspjeha. Levat.
Slijedece sto je bitno za mene bilo a vezano za Dom na Trebevicu je to da smo mi tu te 1977 godine nekako poceli stvarati tim za organizaciju koji ce se kasnije dopunjavati sa novim clanovima. Ali tu je nekako napravljen spoj generacija. Stariji i mi mladji. Oni stariji su shvatili da im je u radnu organizaciju doslo puno mladjih koji su zeljeli da naprave nesto u smislu boljeg i organizovanijeg vanradnog zivota. Taj spoj se u svim kasnijim aktivnostima pokazao kao dobitna kombinacija – za sva nasa zlatna vremena. Uz postivanje osnovnih nacela: rad, zajednistvo i postovanje.
U svakom slucaju Dom odmora na Trebevicu, kasnije hotel “Igman” na Igmanu i Odmaraliste za odmor i rekreaciju u Podgori su bile nase glavne baze.
Adnan Muzurović
FIS-GOL TIM
16.09.2023.