ISTINSKI ŠAMPIONI FISA
Negdje oko 1960. godine rukomet je u Sarajevu preuzeo primat od odbojke, koja je u godinama nakon Drugog svjetskog rata bila najpopularnija igra s loptom. Tako je, naravno, bilo kad je riječ o “malim” sportovima, jer nogomet je, kako u svijetu, tako i u Sarajevu, bio kralj igara s loptom. “Bilo je došlo vrijeme da ovdašnji rukomet ima dva savezna prvoligaša: Mladu Bosnu i Bosnu”, prisjeća se tadašnji igrač Bosne, a današnji predsjednik Rukometnog saveza BiH Rešad Šarenkapa: “Pored njih, bilo je i nižerazrednih klubova – Sarajevo, Partizan, Stup, Omladinac, Igman – pa je postojala velika baza iz koje su ti klubovi mogli regrutovati kadar. Najveći uspjeh iz tog vremena priredit će sarajevska Bosna, koja je 1963. osvojila Kup Jugoslavije u Novom Sadu, nakon pobjede nad bjelovarskim Partizanom.” Tad su igrali golmani Mostarac i Nožica, bekovi Pilić, Bjegović i Rebić, Šarenkapa na liniji i krila Softić te na Grbavici 1992. ubijeni Goran Čengić.
Priče o tome kako su najveći heroji u glavnom gradu BiH tada bili rukometaši već su opće mjesto mitologije “našeg malog mista”. Sarajevski FIS je u šezdesetim bio hram pomalo grube, ali igre koja je očiglednim činila sve fizičke mane i vrline onoga ko bi je igrao. Na časovima “fizičkog” bilo je sve više onih koji su čekali da pokažu neku od vještina koju bi naučili gledajući tadašnje igrače Bosne i Mlade Bosne. No, najdraža priča bila je legenda o Čuni.
Prve sarajevske starke Memnun Idžaković, nekadašnji igrač reprezentacije Jugoslavije, bio je nešto nedostižno. Svaki grad, sasvim sigurno, ima svoje legende. Priče o takvim ljudima novim generacijama govore mnogo više od šturih statistika i vremenom često gube autentičnost, ali brojke od 1.000 zvaničnih utakmica i preko 10.000 golova su istinite, kao što je istina i to da je Čuna, kako su ga zvali oni što ga vole, sto puta zaredom, dok bi trenirao sam u FIS-u, mogao pogoditi isto mjesto loptom. Odveć duhovit, ali i hirovit za vrhunskog sportaša, Memnun je odigrao svega trideset i devet nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. U Münchenu 1972. reprezentacija Jugoslavije osvojit će zlatnu medalju, ali u njoj neće biti Čune. Jedan od najvećih rukometnih stručnjaka na svijetu i kasniji selektor njemačke reprezentacije Vlado Stenzel nije imao razumijevanja. Nisu se “našli”.
Memnun je volio zabaviti i sebe i publiku. Je li pretjerivao? Možda, ali upitate li velika imena ovoga sporta poput Bjelovarčanina Hrvoja Horvata, topnika iz Zagreba Zlatka Žagmeštra ili Banjalučanina Ðorđa Lavrnića – ko je najveći? – čeka vas samo jedan odgovor: Memnun! Tako je i među rajom. Šta mislite, ko je donio prve All Star patike u Sarajevo, koje će kasnije postati omiljenom ljetnom obučom ovdašnjeg puka? Čuna, naravno! Velik skoro kao i priča o njemu, nakon igračke karijere postat će novinar. U godinama agresije na BiH bio je u elitnim postrojbama Armije BiH. Ostat će upamčen i tekst koji je posvetio svom nekadašnjem prijatelju Lavrniću, koji je kao jedan od igrača iz BiH (uz Arslanagića, Seleca, Karalića i Popovića) osvojio zlato te 1972. Razočaran Lavrnićevim angažmanom u “odbrani vekovnih ognjišta”, posvetit će mu tekst s naslovom Ubiću te smijehom, Žorž.
Novinski navodi o Idžakoviću
„ U ovom susretu opet je na sebe skrenuo pažnju istinski rukometni as Memnun Idžaković. On zbilja igra maštovit, atraktivan rukomet. Možda nekada pretjeruje u težnji za efektima. Očito on uživa u igri u tome da i iz najteže pozicije neočekivanim i samo njemu svojstvenim udarcem pogodi cilj. Da se poigra sa protivnikom, da i u najkomplikovanijem položaju pronađe najbolje rješenje u čemu najčešće uspijeva. I uz sve to Idžaković u pravom smislu riječi izgara na terenu, bori se do kraja, i zbog svega je gotovo redovno najzapaženiji u svom timu i na terenu, kao što je bio i ovom prilikom.“
„Kreator svakako najljepšeg gola u ovom vrlo zanimljivom meču odigranom na igralištu Doma Partizana u Sarajevu pred 1.500 gledalaca bio je Memnun Idžaković. U 20. minutu našao se na desnom krilu odakle se u posljednje vrijeme nikako ne šutira. Ovog puta odlučio se na udarac. Iz gotovo mrtvog ugla vinuo se kroz vazduh poput strijele. Taj izvanredni potez krunisan je zgoditkom. I ostali Idžakovićevi golovi su priča za sebe. Njegove silovite, iznenadne šuteve i sa deset metara Todorović i Lihtštajdel nisu mogli da ukrote. A ne bi , vjerovatno, nijedan drugi vratar jer to su, zaista, projektili.“
„Iako su u pripremnim utakmicama pred sezonu plavi igrali sasvim solidno, te sezone 1971/1972 je opstanak obezbijeđen gotovo u posljednjem kolu, a pokazalo se da se previše oslanjalo na individualne spoosbnosti Idžakovića.
Iako su stare snage na bekovskim pozicijama, Goran Čengić, Mustafa Demir, Momo Daković uz pojačanje iz Bosanskog Broda Halida Demirovića, igrali sasvim solidno, Željezničar se plasirao na 11. mjesto u ligi od 14 klubova, osvojivši tek dva boda više od visočkog Vitexa koji je napustio društvo najboljih. Taj plasman je bio ozbiljno upozorenje da nešto treba mijenjati. Možda je slabom plasmanu doprinijela i činjenica da se iz Fisa prešlo igrati u Skenderiju, a mnoge ekipe su još igrale vani. Trebalo se iz utakmice u utakmicu prilagođavati novim podlogama, a to nije uvijek lako. „
Koliko je Memnun Idžaković Čuna značio za ekipu, najbolje se osjetilo kada je optišao na u to doba obavezno služenje vojnog roka.
Predvodnik generacije
Stara garda se povukla sa scene, a novu je predvodio Memnun Idžaković Čuna, igrač koji je život podredio rukometu i koji je svaku utakmicu doživljavao kao biti ili ne biti. Sjajni šuter znao je o ovoj igri gotovo sve. Bio je i nenandmašni eretaš kada je trebalo, a njegove šraube su oduševljavale gledaoce na svim stadionima širom bivše nam države. Debitovao je u reprezentaciji 1962. sa 19 godina i odigrao 39 utakmica. Mogao je daleko više, ali je došao u sukob sa tadašnjim selektorom i trenerom, Ivanom Snojem i Vladom Štenclom. Tako je njegova reprezentativna karijera prerano završena kada je bio u najboljim igračkim godinama.
Mogao je Idžaković da bude i fudbalski golman, i atletičar i bokser… Jednostavno, bio je rođen da bude sportista. Vježbao je mnogo i uvijek je želio da bude u svemu najbolji. Nije volio da gubi ni kada je igrao basketa sa rajom u Fisu. Ta osobina mu je ponekad stvarala i nevolje, a kako je nekada prilično burno reagovao, bilo je i mnogo onih koji ga nisu previše cijenili. No, bez obzira na sve, Čuna je bio sigurno najkompletniji igrač koji je ikada zaigrao na ovim prostorima.
“Mogu pričati šta hoće, ali da nije bilo Idžakovića Mlada Bosna sigurno ne bi bila ono što jeste, jedan od najcjenjenijih klubova na ovim prostorima”, priča Bakir Rudić. “Čuna je bio najbolji igrač, prvi strijelac, a mi smo mu bili dobri saigrači. Davao je i po desetak golova, mi ostali bi pridodali pokoji i – pobjeđivali smo.”
Volio je Idžaković da se nadigrava sa svakim, ali isto tako nesebično je pokazivao svoje znanje mladima. Jedno vrijeme je bio i trener juniora, kada se ustajalo u pet ujutro da bi se stiglo na trening u šest, jer je zbog zauzetosti terena u Fisu, gdje su trenirali rukometaši, košarkaši i odbojkaši, muškarci i žene, brojnih sarajevskih klubova. Teško je sada i pomisliti da bi neko od ovih današnjih talentovanih dječaka ili djevojčica i pomislio da ustane, a kamoli da trenira u to vrijeme.
Taj završetak šezdesetih godina bilo je još uvijek doba, bar u Sarajevu, kada se rukomet igrao iz ljubavi. Bilo je to doba romantizma, nije još uvijek bilo nekakvih naknada za igranje, a stipendije su bile toliko simbolične da su mogle poslužiti da se plati samo pokoja kafa. To nije smetalo Idžakoviću, Zagorcu, Pilipoviću, Rudiću, Glasoviću, Turanjaninu, Dizdaru, Papiću, Haliloviću, Polimcu, Čengiću, Pizoviću, Efendiću, Ćustoviću, braći Kulenović, braći Benco i ostalima da treniraju više nego ozbiljno da ostvaruju pobjede i u duelima sa objektivno jačim protivnicima.
Prvomajski turniri
No, bilo je to i doba kada su se organizovali Prvomajski turniri, a u Fisu su gostovale najbolje ekipe i igrači svijeta. Bilo je to vrijeme kada se uživalo u ljepoti igre, kada su se na izlizanom asfaltu Fisa vidjeli gotovo čudnovati potezi i golovi, na kojima bi im mogli pozavidjeli i mnogi današnji asovi. Ako nije bilo naknada za uložene napore, tadašnjim generacijama ostale su uspomene na mnoge turneje po evropskim zemljama, jer je jugoslovenki rukomet bio na cijeni kao jedan od najmaštovitijih.
Ipak, sa porastom popularnosti profesionalizam je sve više kucao na rukometna vrata. Osim skandinavskih zemalja, SR Njemačke i zemalja tadašnjeg istočnog bloka, ova igra je sve više sticala poklonika u Španiji i Francuskoj. Da bi se održalo u društvu najboljih trebalo je početi trenirati i sedam, osam puta na dan.
Početak sedamdesetih godina na ovim našim priostrima je donesena odluka da se zbog lakšeg finansiranja oforme jaka sportska društva. Tako je donesena odluka da se sportisti i sportistkinje iz klubova koji su nosili naziv Mlada Bosna priključe daleko većoj porodici Sportskog društva Željezničar. Mlada Bosna je otišla u historiju, a od 18. maja 1970. godine klub egzistira kao Željezničar. Počela je nova era uspjeha.
Akcija iz snova
Idžaković je uvijek želio da u igru unese neke novine kako bi digao publiku na noge.
“Čuna je bio nenadmašni majstor iprovizacije”, priča Rudić. “tako mu je jednom sinula ideja da ispred protivničke odbrane klekne na “sve četiri”, a da se ja odrazim sa njegovih leđa i šutiram. To smo i sporoveli u djelo, a protivnici su samo nijemo posmatrali šta radimo. Nažalost, sudija je gol poništio zbog ‘nesportske igre’, mada ni sada ne znam šta je tu bilo nesportsko.”
NAPOMENA: u realizaciji ovog priloga koristeni su materijali sa drugih elektronskih medija
FIS-GOL TIM