Kako starimo i sve dalje koraćamo u jesen života tako nam se sve češće vraćaju neki “filmovi” iz djetinjstva i mladosti, sekvence u kojim “glavne uloge” igraju likovi koji su nekim talentom ili specifičnim znakovima neizbrisivo urezani u naše engrame. Takve lahore sjećanja pobuđuju i čitanja uspomena, pogotovo na dovli.net, na neke ljude koji kao da su jučer bili tu, s nama. Dosta se pisalo o sarajevskim zvijezdama malog fudbala i o njima postoje čitave galerije sjećanja. Međutim, smatram da, kako se to uvijek i dešava, neki od “velikana” ostanu nepravedno zaboravljeni. Jedan od tih likova je moj prijatelj iz djetinjstva rahmetli Jasmin Jale Pašić. Razgovarati o talentu, sposobnostima i ljepoti malonogometnog umijeća stvarno je stvar ukusa, a o ukusima se ne treba raspravljati. Nisam bio u ekipi moje obalske raje, ali sam zato naučio biti strastveni posmatrač. Nije bilo tekme koju nisam ispratio u cijelosti i s golemom pažnjom. Doduše, malonogometni “hram” naše raje s Obale Vojvode Stepe nije bio kultni “FIS”, već malo manje kultni “Metalac”, preciznije sportski tereni Prve Gimnazije koji se i jesu nalazili upravo iza nje, tačnije između gimnazije i “Templa”, a kasnije “Đure Đakovića”. Tu su, na rukometnom terenu, odigrane mnogobrojne tekme od kojih su se neke mogle svrstati u domen nezaborava. Nažalost, tada nije bilo sadašnjih tehničkih mogućnosti da se ti sporski događaji ovjekovjeće u pokretne slike, no, ostala su sjećanja.
Svaka čast svim velikanima malog fudbala u našem Sarajevu, ali, po mom mišljenju koje su dijelili mnogi ljudi ne samo naše velike, srednje i male raje, već i oni koji nam nisu pripadali u “rajsko” okruženje, Jale je bio “vanzemaljac” kad se govorilo o “lopti”. Bio je moje godište, tako mi se čini. Ako sam “slagao” plus-minus za jednu godinu, molim da mi se ne zahatori.
Helem, Jale je “pričao” s loptom, a kad bi se stuštio po krilu lopta je bila maltene kao vezana za njegovu ljevicu ili desnicu. Bio je fantastičan u driblingu. Imao je čitavu kolekciju trzaja kojim je skoro uvijek ili izbacivao suparnika u strani ili bi ga zavaljivao na strađnjicu. Nije bio samoživac. Davao je loptu kao na tanjuru. Imao je fantastičan pregled igre i preciznost koja se mogla uspoređivati sa preciznošću Stjepana Štefa Lamze, ili sada Luke Modrića iz Reala. Neko, pa i najdobronamjerniji, bi mogao kazati “Hej ba Nadane, star si za takva pretjerivanja”, ali, bogu hvala, još ima živih svjedoka koji su se nako, za džabe, imali jedinstvenu privilegiju diviti velemajstorijama tog skromnog čovjeka.
Sjećam se, zaista predobro se sjećam, kad je Dragoslav Šekularac Šeki, provalio onaj svoj “oksford” u kojem je loptu petom prebacivao ne samo preko svoje glave, već i preko zamantane glavuše igrača koji je trčao prema njemu. Šeki je taj svoj šou povremeno izvodio izazivajući urlike stadiona, baš kao da se radi o koridi, a ne ozbiljnom prvoligaškom fudbalu. Eeee, staru glavu bih na panj dao da je Jale s daleko većom lakoćom i brzinom izvodio tu fintu i to kad god bi poželio.
A preciznost?! Znali bi, ponekad, zalijepiti banki, dvobanku, nekad petobanku, a urijetko i stoju na čoše “devetesetke”, baš na čoše sastava prečke i stative, pa bi se naši najbolji hakleri poredali i gađali, svakako nakon čvrstog dogovora, da ko pogodi, njegova je lova. Bilo ih je da su znali ponekad potrefiti, ali kod Jaleta je bilo pravilo, ako ne pogodi iz prvog puta, pogodit će iz drugog, maksimalno trećeg.
Nekoliko puta je “nastupio” i u FIS-u, ostavljajući gledatelje na tribinama širom razjapljenih usta. Najveće su “vatre” pripaljivane kada su se igrale tekme protiv raje s Gajevog trga, “simplona” rahmetli Lile, pa izuzetnog driblera i brzanera Sole, stamenog Softe, šifra lopta može proći a igrač nikada, te jednog “Garinče”, s nadimkom Žoho, a prezivao se Fadilpašić. Ma, ne znaš ko je bio bolji od kojeg. Te su se tekme, tipa krvi do koljena, igrale ili u Metalcu ili ispred Doma JNA, na terenu koji je imao i osvjetljenje za noćno “fuzbalisanje”.
Najtvrđe tekme, prave ukoljičke, su bile protiv raje koja je stanovala u kompleksu zgrada između Vakufskog nebodeta u Vase Mislina, i tadašnje ulice JNA. Između tih zgrada je bilo golemo betonirano dvorište, a to je danas ona sarajevska buvlja pijaca koju inspektori stalno uklanjaju, a ona se sutradan, neuništiva, ponovo tamo pojavi. U toj raji ili Čurinoj raji, dominirao je kao bik jaki, nažalost od leukemije rano preminuli Čura, njegov mlađi burazer Miki, takođe jedan od “srajevskih malonogometnih dijamanata”, pa uvijek zajebani razarač Bada, pa strašni golman Vučković Vučko, koji je bio toliko hrabar da je glavom letio na otvoreni džon, i još nekolicina zaista izuzetnih igrača. Nekad bi oni uzmi nas, posebno kad Jale nije htio ili mogao igrati, ali kad bi Jale bivao u ekipi, obično bi se unaprijed znalo – razvala totale! Eee, tada bi pokojni Čura, nakon tekme znao dijeliti degenek svojim igračima, pa čak i rođenom burazeru Mikiju.
U našem bliskom komšiluku, u garsonjeri iza zgrade na Obali gdje je živio pokojni Emerik Blum, stanovao je pokojni Ivica Mioč, poznati half FK Sarajeva, kojem su raja dala nadimak Rumić, jer je navodno ponekad volio s rajom popiti i zameziti. Ivica je znao gledati tekme u Metalcu i jedne je prilike predložio Jaletu da ga povede i priključi treningu drugog tima Sarajeva. Ma jok! Ni čut! Ni mukajat! Jale je bio hem nekako previše povućen, da ne kažem stidljiv, hem je žmario i po dvije kutije cigara, najduže, dobro se sjećam, niške “Morave” u zelenoj kutiji na gornje otvaranje. Znao je zapaliti čak i u toku tekme i driblati dobre igrače, a posebno levate, a sve sa cigarom u ustima. Bio je do kraja života strastveni pušač.
Mi navalili – Idi ba Jale! Hajde, pokaži tim levatima šta je fudbal!. I nekako ga skolismo. Otišao Jale na trening, neće da trči, već veli “Ja ću kad se lopta zakotrlja”. Podijelili se igrači, pa njega zadnjeg metnuše u jednu od ekipa. Ljudi moji, u par minuta nastade haos. Jedan leži, Jale ga preskače, drugi leti u prazno kao bik, a lopta oksfordom preko njega, predribla još jednog, pa i golmana, stade na liniju od gola, metnu ruka na kukove i izbaci loptu ponovo u polje. Muk! Tih desetak nezaboravnih minuta demonstriranja nogometnog veleznanja je dio mog nezaborava. No, nakon desetak, maksimalno petnaest minuta, eto Jaleta prema svlačionici i veli “Ja ne mogu više!” Kako je ubrzano disao od umora, na dva metra od njega se čulo kao neko škripanje iz prsa. Proklete cigare!
Doduše, Franco Lovrića ga je ponovo nekoliko puta zvao da dođe, da se treninzima popravi, govorio mu je da će garant upasti u prvu, ali da se mora kutarisat cigara. Ma kakvi! Ni čut. Nastavio je pušiti kao lokomativa, a tu sekvencu sa par koraka u pravom fudbalu nije spominjao, niti je volio da neko od nas o tome i progovori.
Taman sam se trebao upisati i krenuti na faks, prostruja vijest – Jale otišao u London. Mi svi mislili – ma pusti Jaleta, eto njega za par hefti nazad. Prođoše godine i godine, a on se više nikad ne pojavi u Sarajevu. Pričalo se da je tamo imao limuzine za vozanje poznatih faca, pa da je bio menadžer i suvlasnik nekog bilijarskog kluba, ali ja stvarno ne bih znao kazati šta je sve od tih pričanja istina. Kad, 1996. upravo nakon rata Jale iznenada bahnu u Sarajevo. I gdje će, već u jednu kafanu gdje je kao konobar radio pokojni Brane Baković – Švabo, pripadnik naše obalske raje i Jaletov vršnjak. Jale se fiziki toliko promijenio i postarao da ga Švabo nije ni prepoznao.Poslužio mu je piće, a Jale ga upita – Znaš li ti Švabo mene? Zagleda Švabo, gledi li gledi, pa kaže – Jok jarane! Ja sam Jale! Nastade grljenje, nastade pravi teferić, posebno poslije fajronta, iznapijali se i čitavu noć proveli trijebeći uspomene na davne događaje, te na sve naše žive i mrtve.
Jale je ostao nekoliko dana u Sarajevu. Obišao one koji su preostali, pravo hadžijski. Šakom i kapom sviju počastio, a onim koji su bili u potrebi, boga mi, podijelio i finih “jdnokratnih pomoći” i to u funtama. Nije nikom govorio koliko će ostati i jedan dan je ponovo nestao,vjerovatno izbjegavajući tuge ponovnog i to definitivnog rastanka. Baš kao da je došao da raji kaže zbogom.
Negdje 2008. godine javio mi se telefonski u Australiju. Pojma ni sada nemam odakle mu broj. Popričasmo kratko i on mi sasvim smireno reče da mu se bliži kraj. Rak pluća. Ne mogu ga ni operisati. Nemoguć zahvat. Rak usred pluća, pregolem, u završnoj fazi. Nije mi se više javljao. Ja sam pokušavao i pokušavao da ga dobijem na telefon, ali niko nije podizao slušalice. Umro je, rahmet mu plemenitoj duši, iste godine.
Eto, tako je to sve bilo. Ostalo je sjećanje na najvećeg fudbalskog talenta kojeg su moje oči vidjele, talenta koji jednostavno nije htio svoje ogromne mogućnosti pretvoriti u kapacitete vrhunskog profesionalca. A bio je, po mom mišljenju, najbolji fudbaler kojeg sam imao privilegiju često gledati. Šta majstor?! Velemajstor među velemajstorima!
Šteta?! Nije on jedini iz raskošne sehare sarajevskih talenata koji jednostavno nisu htjeli otići iz svog životnog filma i žrtvovati se za teška odricanja koja zahtijeva vrhunski nogomet.
Napisao: Nadan Filipović
FIS-GOL TIM
25.07.2023.