Slobodan Janjuš Čobo je rođen u Sarajevu 1952. Nedvojbeno je najbolji golman koji je rođen u ovom gradu, a i jedan od najboljih u Bosni i Hercegovini ikad. Dijete je Željezničara. S njim je osvojio i prvenstvo Jugoslavije 1972. kao standardni golman u iskusnoj ekipi, a imao je tek dvadeset godina.
Nakon što je Željezničar ispao iz prve lige 1977. godine, počelo je njegovo seljenje širom bivše Jugoslavije. Branio je za Vojvodinu, Radnički iz Pirota, Sarajevo (u dva navrata), ljubljansku Olimpiju, zagrebački Dinamo i Sutjesku iz Nikšića, prije no što se vratio u Željezničar, gdje je i završio “ozbiljnu” karijeru” u 36. godini.Poslije je, u poznijim godinama, branio i na Malti. Odavno živi u SAD, gdje radi i kao trener golmana.
Bio je nevjerovatno mnogo voljen od strane navijača u svakom klubu u kojem je branio. No, selektori reprezentacije ga nisu voljeli. Nesportski život, svađe s trenerima, nestalnost u formi i izjave u novinama koje se “nadležnim” nisu sviđale su Čobu udaljile od reprezentacije tadašnje države. Iako je par puta bio rezerva, nikad nije branio za najbolju selekciju.
Da li je Slobodan Janjuš bio najbolji golman svijeta u svoje vrijeme? Ne! Da li je to trebao biti ili bar jedan od njih? Da! To nije samo skromno mišljenje autora ovog teksta, već i nekih velikih imena u fudbalu. Kako god, Čobo je bio onaj zbog kojeg se dolazilo na stadion. Privlačio je gledaoce, njemu se skandiralo, a bio je “samo” golman.
Autor: Nedžad Hadzialić
GOLMAN ZA SVA VREMENA
” Na Grbavici sam odrastao, ponikao… Praktički, Grbavica je dio mene, dio moje raje… Sjećam se dobro tog lijepog vremena. S obzirom na to da sam bio gibak i da sam imao odličan odraz, ja sam se odmah opredijelio za golmana. Svi su bili zadivljeni mojim odbranama. Posebno paradama koje sam pravio po betonu. Bilo je tu i svakakvih ogrebotina, ali moja ljubav prema lopti je bila na prvom mjestu. Bio sam pravo leteće čudo od djeteta. U to vrijeme sam dobio nadimak Čobo. Inače, sa dvanaest godina sam otišao u Želju, odakle kreće moja sportska karijera”, prisjeća se tog vremena Slobodan Janjuš.
U Željinoj šampionskoj generaciji, Čobo je branio na svim utakmicama na kojima je često znao biti ocijenjen s najvećom ocjenom – desetkom.
“To je bio san svakog igrača, da njegov tim bude prvak države. To je Želji uspjelo 1972. godine, kada sam bio standardna jedinica. Mislim da sam u bivšoj Jugoslaviji bio najmlađi golman, sa nepunih dvadeset godina branio na golu prvaka države. Bila je to sjajna generacija koju su zvali dinamit momcima. U toj sezoni sam branio na svim prvenstvenim utakmicama, dobivajući za svoje odbrane i desetke. Tadašnji novinari su me proglašavali, više puta, golmanom mjeseca.”
Pored Željezničara, Čobo, “ptica selica”, je branio nekoliko ex jugoslavenskih klubova, pa i bordo boje gradskog rivala.
“Čudnovata je bila moja karijera. Puna lutanja. Jednostavno, pojedinci iz Želje bili su ljubomorni i ja se naljutim i odem sa Grbavice. Možda sam tu napravio veliku grešku, jer ne treba ići iz kluba gdje započneš karijeru. Jer, Željo nisu ljudi koji trenutno vode klub. Željo je publika, navijači… A ljudi u Želji su prolazni. Iz Želje sam otišao u Vojvodinu, na noge reprezentativnom golmanu Ratku Svilaru. Svojim radom i branjenjem, ja sam ga potisnuo iz tima. Poslije Vojvodine sam otišao u Radnički iz Pirota, odakle sam se vratio u Sarajevo, ali ne na Grbavicu, nego na Koševo. Tu sam ostao četiri godine, pa sam otišao u Olimpiju iz Ljubljane, zatim u zagrebački Dinamo, pa u Sutjesku iz Nikšića. Na kraju sam se vratio u Želju. Znači, svaki američki film počinje i završava se sa istom scenom. Tako je bilo i u mojoj karijeri. Početak i kraj u Želji.”
I pored virtuoznih odbrana, Slobodan Janjuš nije bio po ukusu tadašnjih selektora, a imao je i tu nesreću da su mu tada rivali i konkurenti bili i takve golmanske veličine, kao što su Enver Marić i Rizah Mešković.
“Ni danas mi to nije jasno. Najvjerovatnije neće biti dok sam živ. Jedina dva selektora koja su me zvala u to vrijeme bili su Vujadin Boškov i Ante Mladinić. U to vrijeme sam bio po ocjenama najbolji golman u državi. U svojoj karijeri petnaest puta sam ocijenjen “desetkom”. To nema nijedan golman sa naših prostora.”
Danas legendardni Čobo živi daleko od rodnog grada.
“Trenutno živim u Americi, na Floridi. Meni je žao što sam daleko od rodnog grada. Sarajevo je grad koji se voli”, rekao je na kraju Slobodan Čobo Janjuš.
Slobodan Janjuš je na golu Želje stajao 15, a na golu Sarajeva šest puta u duelima gradskih rivala.
“Koliko se sjećam, kao golman Želje, četiri puta sam bio pobjednik i poražen, a sedam utakmica je završeno neriješenim rezultatom. U bordo dresu jednom sam slavio i tri puta smo bili poraženi, a dvije utakmice su završene bez pobjednika. Jedan vječiti derbi bih izdvojio, a to je kada sam branio za Sarajevo. Igrali smo na Grbavici, bio je rezultat 1:1. Za mene je to bilo veliko uzbuđenje pred prepunom Grbavicom, jer sam prvi put igrao protiv svog nekadašnjeg kluba. U 87. minuti desio se jedan žestok sudar između mene i Radeta Paprice. Obojica smo išli na loptu i u tom duelu ja sam se povrijedio i imao sam na dva mjesta prijelom noge. Ipak, i sa takvom slomljenom nogom vratio sam se na gol da branim. U jednom momentu kada sam se oslonio na tu slomljenu nogu, pao sam. Nisam mogao više ustati”, prisjeća se legendarni Čobo.
ČOBO – GOLMAN „MAČKA“
Golman Slobodan Janjus me odusevljavao na golu FK Zeljeznicar duze vrijeme. Odakle poceti? Ustvari, sta reci a da ovom proslavljenom fudbalskom asu nije receno. Poentiracu ono sto je, po meni, dalo ovom gorostasu od golmana da bude ono sto jeste.
Imao je talenat, bez pogovora. Ali, njegov rad, njegova zelja za dokazivanjem, ……………. pa opet, pozrtvovani rad su dali rezultat. Da taj rad kod cuvenog betonskog gola na pomocnom terenu, sljaci stadiona Grbavica. Gdje je legendarni golman a kasnije trener golmana ovog popularnog sarajevskog kluba Josip Babic – Cuki uzimao “dusu” Zeljinim golmanima Vasiliju Radovicu, Stevici Krsmanovicu i Slobadanu Janjusu. Vrijedilo je samo gledati te treninge. Kasnije ce, jos jedna istinska sportska i ljudska legenda, Ciko Radovic, preuzeti trenersku palicu, pa ce jos “zesce” pritisnuti Cobu, sto je neminovno moralo dati rezultat. Slobodan Janjus – Cobo je bio medju najboljim golmanima u bivsoj drzavi Jugoslaviji, duze vremena.
Ne znam sta je vise dolazilo do izrazaja u stilu branjenja golamana “macke”, Cobe Janjusa, njegov refleks, brzina izlazenja u sut, skracivanje ugla suteru, njegove parade, gdje se znao ravnati sa preckom gola……Sve te njegove odbrane su umnogome doprinijele osvajanju sampionske titule 1972 godine za FK Zeljeznicar. A da je bilo vise fudbalske (i one druge) pravde ta generacija Zeljinih fudbalera je trebalo najmanje jos dva puta da bude prvak u tim godinama, izmedju 1971 – 1976.
Slobodan Janjus i mali fudbal. Cobo je vise puta nastupao na turniru Fis-Gol ali nije uvijek zelio da brani, tako da nije u potpunosti dosao do izrazaja kao golman. Medjutim, razgovarajuci sa onima koji su imali to zadovoljstvo da igraju sa Cobom mali fudbal, Kemalom Sabovicem i Zoranom Kuljaninom, saznao sam da je po njihovom misljenju Cobo bio najbolji golaman na malom. Oni zajedno igrali krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih na igralistima kod Sumarskog fakulteta, iza III Gimnazije i O.S. Blagoje Parovic. Po njima, Cobo je bio neprikosnoveno numero jedan, kada je branjenje u pitanju. U anketi koja je sprovedena na portalu fisgol83-91 Cobo je zauzeo sesto mjesto.
Sto se nas tice iz organizacionog odbora turnira Fis-Gol ucesce Slobodana Janjusa na turniru, kao i u slucaju ostalih fudbalski asova, znacilo je mnogo. Jednostvano potvrda da radis nesto dobro ali i da sport u koji se ulozilo puno rada, polako ali sigurno dobiva svoje mjesto, koje mu apsolutno pripada, u porodici sarajevskih sportova.
Adnan Muzurovic
FOTO ALBUM:
Mali fudbal i Slobodan Janjus
Zeljo sampion
Slobodan Janjus iz perioda kada je branio za FK Sarajevo
Efektne parade su bile Cobin zastitni znak
FIS-GOL TIM
19.11.2023.