Najčešće smo igrali na ulicama
Piše: Zlatko Bećkanović
Povod za ovo nesigurno sjećanje i nedovršenu misao, kao što je naslov romana Branka Vlačića, jednog od dječaka Grbavice II, je fotografija malofudbalske ekipe istoimenog naselja, pobjednice turnira “Zahid Sočevica” na igralištu FIS-A u Sarajevu 08.03.1974. , koju je na “facebook” postavio Nurudin Baraković.
Na fotosu u golu na zapadnoj strani igrališta stoje s lijeva: Malkić Duško Malka, Šopović Mirsad Giga, Lale Dragan Dado, Šopović Omer Tamba, Bećkanović Zlatko Zlaja, dok čuče slijeva: Drašković Željko Drale, Elezović Dragomir Garo i Folkenfolk Boris Fokus.
Grbavica II gradila je sarajevska građevinska industrija nakon što je prethodno naselje Grbavica I sa zapadne strane . novembar”presječena modernom saobraćajnicom s četiri kolovozne trake, biciklističkim stazama i trotoarima, koja se svojim južnim trakom završavala u brdu “Šljivik” s planom prokopa tunela do Lukavice. Bila je to “slijepa ulica” gotovo dvije decenije do otvaranja kraka Dinarske ulice do stadiona Sportskog društva “Željezničar”, negdje pred početak ZOI 84. To se odvijalo početkom sedme decenije, dakle romantičarskih šestdesetih godina, ali na području Radničkih naselja, koje su sačinjavale kućice u petnaestak redova od po šest do dvanaest jednospratnih kuća s po dva stambena prostora na dva voda s baštama kao okućnicama te jedan broj prizemnih baraka, koje je izgradila kvinsliško-nacistička vlast u vrijeme drugog svjetskog rata. Naravno, da je izgradnja novih, uglavnom četverospratnica i četiri solitera s dvanaest spratova zahtijevala rušenje gotovo polovine tih objekata, što je i učinjeno ali tako da se urbanistički kriteriji prilagode ekonomskim mjerama štednje, što je značilo da se saobraćajnice grade tako da se što manje poruši postojećih objekata. U Grbavicu II automobilom se moglo ući samo iz pravca Lenjinove ulice s Grbavice I ili ulice Bratstva i jedinstva, kako je nazvana prethodno opisana slijepa ulica, skretanjem u desno u ulicu Đure Salaja, koja je kružeći u desno dolazila do kraja naselja kod preduzeća “Strojorad” i do utapanja u ulicu Ravijojla Rava Janković, iz kojih se moglo ući u Oštreljsku ulicum u kojoj je bila samo jedna zgrada i koja je završavala u njivama i voćnjacima Hrasnog. Osim ovih, praktičnu drugih ulica i nije bilo: Obala 27. jula bilo je šetalište uz lijevu obalu Miljacke, ulica Marijana Baruna bila je samo pješačka zona do ulaze u zgrade, Hercegovačka se penjala prema brdu Šanac uz istočnu ogradu stadiona “Želje” iz koje se ulazilo u Sinjsku, a potom u Kuprešku ulicu, sve tri s privatnim novoizgrađenim komfornim, gotovo, vilama, porodičnim kućama.
U takvom naselju sve do izgradnje “Šoping centra” s tri dvadeset spratna solitera 1973: bile su samo tri prodavnice namirnica “Žitopromet” i mesnica na početku ulice Đure Salaja i “IPK” samoposluga kod preduzeća “Strojorad”, dvije osmogodišnje škole, dva obdaništa, a od 1967 i Dom Kulture “Vaso Pelagic”. Novo stanovištvo se miješalo s “starosjediocima” u ne baš harmoničnim relacijamam a dolazili su kadrovi saveznih jugoslovenskih vlasti i privredni, obrazovni, kulturni djelatnici iz starog dijela grada ali iz drugih federalnih jedinica i unutrašnjosti. Među njima i moji roditelji, sa mnom, bratom Fehimom i sestrom Emirom uselili su u proljeće 1963 u ulaz broj dva u ulici Rave Janković, i to iz stana u ulici Vase Miskina Crnog broj 26 prvi sprat, gdje sam po rođenju u koševskom porodilištu boravio.
Tad nije bilo niti jednog većeg prostora za igru a kamoli za mali fudbal, pa smo najčešće igrali na ulicama jer nije bilo ni saobraćaja, s golovima od kamena ili cigli, najviše na širokoj slijepoj ulici što je završavala u šljiviku. Nesto bliže bila nam je duža strana garaže uz kuću Šopovića i Vase Ribara, gdje takođe do kuće manekenke Irene bio šljunkovti plac pogodan za igranje četiri protiv četiri. Ispred oblišnjeg obdaništa napravljeno je takođe šljunkviti plac na kojem smo beskonačno šutirali uglavnom plastične lopte.
Tek 1966 asfaltirano je školsko igralište pred osnovnom školom “29.novembar” ali su rukometni golovi postavljeni mnogo kasnije. I tu se formirale prve “uže” ekipe i održavali turniri u privatnim organizacijama pojedinaca.
Uglavnom, u tom naselju od ukopno do četiri hiljade stanovnika, s prosječno hiljadu familija, u dvije decenije formiralo se desetak grupa od po dvadesteak igrača u malom fudbalu, dok je preko stitnjak mladića igralo i veliki fudbal u timovima svih rangova natjecanja od izvorno je saveznih preko republičkoih, regionalnighm gradskih i opštinskih.
Ekipa koja je na fotografiji izvorno je okupljala dječake iz parnih ulaza ulice Rave Janković s ponekim iz obližnjih radničkih naselja: prvobitno su tu bili: Matrak Gordan, Ustamujić Ibro i Šerif, Bećkanović Zlatko i Fehim, Erić Mladen, Vuković Dragan i Branislav, Folkenfolk Zoran i Boris, Kezunović Zoran i Miroslav, Elezović Dragomir, Ibišević Mirsad, Skorup Jasenko, Jokić Branislav, Sokolović Rešad, Drašković Željko, Ćebirić Semir, Arslanagić Osman i Orhan, Lale Dragan i Davor, Jalovčić Nedžad, Stepanek Vlatko, Baraković Fahrudin i Nurudin, Jelenek Branko, Jelić Alija, Kebo Emir, Malkić Duško,….
Igrali smo na brojnim turnirima, a osim pomenutog trofeja na turniru u čast tragičnog preminulog Zahida Sočevice fudbalera FK “Hrid” treba istaći i prvo mjestu na finalnom gradskom turniru u Hrasnici u junu 1978, gdje smo nastupil kao pobjednici novosarajevske opštine o čemo je je fotografijom i kratkim dopisom u jugoslovenskom sportskom listu “Tempo” javnost obavijestio i Adem Bjelonja, Tada su za Grbavicu II nastupili:Stepanek Vlatko, Lale Dragan, Arlsanagić Osman, Bećkanović Zlatko, Drašković Željko, Jalovčić Nedžad, Baraković Fahrudin, Lale Davor i Baraković Nurudin.
Lopta se šutirala u svako godišnje doba, po suncu, vjetru, kiši i snijegu, U zimu 1967 i na temperaturi minus trideset stepeni Celzijusa, a u ljeto 1970 na plus trideset. Ekipa čiju su okosnicu činili dječaci iz zgrada s parnim brojevima ulice Rave Janković učestvovala je na brojnim turnirima na svim gradskim i prigradskim igralištima. Na nekim od njih bili smo “pojačani” igračima koji nisu “standarno” nastupali s nama, pa tako i na tom turniru u FIS-u 1974 kada su nastupili i braća Šopović, Mirsad i Omer, dok njihov stariji brat Edhem nije igrao mali fudbal, već samo “pravi veliki” za FK “Pofalićki” u kojem je bio član najbolje napadačke petorke Druge savezne lige grupa “Jug” (Harambašić, Midžić, Šopović, Kalaba i Miletić).
S nama su znali igrati i Korić Nijaz i Daut, zvani David, iz Kupreške, Kojović Vlado i Slobodan, iz Sinjske, Bašić Bahrudin Šnicla i Zećo Rusmir Rus sa Stare željetničke stanice, Daković Dragan Prco i Đurić Mile Milence iz zgrade u kojoj je smješten Sporstko društvo “Proleter”, Miovčić Rade, iz kuće kod škole “29.novembar”, Komnenović Kamenko, Šarenac Rade Fući, Lalić Janko, Sarajlić Mirsad s Grbavice I, te mnogi drugi. U prosjeku na tim turnirima dolazili bismo do polufinala.
Pokušaću nagovjestiti i ekipe iz drugih kvartova naselja uz veliki rizik da mnogo toga pogrešno navedem. Pri ulasku u naselje od Miljacke do rukavca ulice Đure Salaja s zgradama s parnim brojevima formirala se jedna ekipa koja nije često nastupala a predvodili su je Skakić Goran, Dakić Nenad. U zgradama od prodavnice “Žitopromet” bila je ekipa Kršlak Mirze, braće Cvijanović Đorđa i Zorana, Kakariđi Držislava, Gavrankapetanović Bekira, Banović Dragana i Ademaj Dževada. Nešto dalje, u zgrada,a preko puta obdaništa bila je uigrana ekipa: Đankić Mirsad Cober, Šona (po prezimenu Mulahusić, nisam siguran), Vilogorac Amir, Hubana Damir, braća Sejo i Buco, braća Jakovljević Ivan i Coco, blizanci Kapaletti Zdravko i Zoran, Topalović i Tanasijević iz nebodera do Miljacke, već navedeni Miovčić Rade.
Igrače iz posljedna tri solitera uz Miljacku predstavljali su: Vlačić Zdravko, Haftana Šilja, Adžić Milan, Nikolić Slavko, Alatović Nedžad , za koje su poneda nastupali Šona i Cober, kad su bili zaista jak tim. Na kraju te ulice i iz jedine zgrade u Oštreljskoj ekipa koja se manje takmičila predvodio Spaić Rato s braćom Kijac, Šikom i još nekim momcima.
U zgradama s krajnje neparnim brojevima ulice Rave Janković isticale su se dvije ponekad izmiješane ekipe: Dangubić Dragan i Vito, Kapa Alija, Jukić Isčet Ipe, Hunjak Željko Supa, već pominjani Prco i Milence, Željko zvani Gilmar. Vrlo jaku ekipu iz zgrada s početnim neparnim brojevima Rave Janković predvodili su braća Velić Enver i Esad, s braćom Lekić Edin Dino, Lekić Fadil, Lekić Feki, Franjić Anton Tonta, braćom Žutim i Kekom. Ulica Marjana Barona dala je ekipu pod nazivom “Švrćo” za koju su nastupali : Franjo, braća Cicović, braća Bašić Hidajet i Zijad.
Grbavica II iznjedrila je i trojicu fudbalskih sudija republičkog i podsaveznog ranga: Ibišević Esada, Skakić Gorana i Seferović Mumu.
Neke utakmice pratila je i brojna publika, ponekad i do stotinu u kojima je bilo mnoštvo djevojaka i djevojčica.
Među najpoznatijim sportiskinjama bila je atletičarka Emina Pilav koju spominjemo zbog velikih rezultata i da koliko toliko ispravimo nepravdeno zapostavljanje ženskog roda.
U nesigurnim sjećanjima na dane “prošle budućnosti” nrormalno je da sam načinio i propuste, pa sam tako ispustio i nekoliko bitnih malonogometaša, kao na primjer: Čolić Srđana, Oberan Željka, Pandža Zorana, Kozarić Kemala, Hunjak Željka.
Međutim, uskoro bi trebalo da budu održani, za obične ljude, a ne i za visoko ambicozne državnike, mjesni i komunalni izbori, u kojima bi upravo trebalo birati one kandidate koji u programima zastupaju razvoj fizičke kulture i amaterskog sporta, počevši od alpinizma do kolektivnih i individualnih disciplina u natkrivenim i i otvorenim prostorima u urbanim sredinama. Potkrepljući stav uredništva portala “Fis-gol” želim podsjetiti na tvrdnju njemačkog buržuja F. Engelsa od prije 140 godina “da se u modernoj državi pretpostavlja da je svaki građanin dovoljno zreo da prosuđuje o svim onim pitanjima o kojima je pozvan da glasa” plediram da svi ljubitelji sporta aktivno traže rjeđanja za obavezno fizičko rekreiranje i organizovanje svih oblika natjecanja u raznim sportovima.
Bez bilo kakve nostalgije i sjete posjetio bih na nekoliko malofudbalskih turnira u kojima sam s različitim timovima prije mnogo decenija nastupao.
Najveći broj utakmica odigravali smo na “domaćem”terenu pred O.Š. “29. novembar” uz neformalne susrete šets-sedam ekipa gdje pobjednik ostaje na terenu. U tom periodu od decenije i po pojavljivali su se samoinicijativni organizatori mkoji su određivali cijenu učešća na turniru te raspored nagrada gdje je najviše unačilo prvo mjesto. Na turniru bi mogle učestvovati sve ekipe koje uplate predviđeni iznos, a propagiranje je vrđeno putem ličnih veza i poznanastava kao preteče “Public relations”. I ekipa za koju sam ja igrao iz parnih brojeva ulice Rava Janković je ponekad bila organizator turnira, ali najčešće je to bila ekipa braće Arifović: Seje i Buce. Mi smo često osvajali te turnire a izdvojio bih oktobarski iz 1970,g, zbog toga što novčanu nagradu koju smo dobili nismo podijelili među sobom nego smo to utrošili u kupovinu stvari potrebnih za otvaranje disko kluba “Kompas” u podrumu ulaza broj 6 u našoj ulici, gdje će početi i poetske večeri “Srijedom u 19” i biti nastavljene u Domu kulture “Vaso Pelagić”. Već sam napominjao učešća na turniru “Zahida Sočevice” na igralištu FIS-a, ali treba napomenuti da smo prvi put na tom turniru nastupali na malom igralištu O.Š “6. april” na Bistriku s četiri igrača plus golman gdje smo poraženi u finalu. Igrali smo i na drugim igralištima od Kovača do Toplika i Kasindola, Ilijaša, Vogošće, Hadžića. Recimo na igralištu Kasindolu pred školom s šljakastom podlogom izgubili smo finale od mjesne ekipe za koju je igrao i Vidović Želimir Keli, fudbaler FK “Sarajeva”, da smo na turnir u Bijelom Polju (između Lukavice i Kotorca) otišli s pet igrača, bez golmana koji nije imao mjesta u “Fići”, te smo iz njihove raje izabrali osnovca za golmana i osvojili prvo mjesto, a da su nam organizatori jedva isplatili nagradu otpravši nas prijetnjom da se gubimo bez pristupa pečenom janjetu namjenjenom svim učesnicima. Na turniru u organizaciji Srednje milicijske škole na Vracama od igrača jedne njihove ekipe doživjeli i preživjeli smo najveći broj povreda i klizećih startova te smo i eliminisani u polufinalu. Već sam i opisao prvo mjesto na gradskom turniru u Hrasnici (juni 1978).
Jasam igrao i za ekipu razreda u gimnaziji”Braća Ribar” (II) i naravno da nas je najviše zabolio poraz u finalu (između pobjednika A i B) od 10:0 od ekipe za koju su igrali Janković Boško, Kojović Dragan i drugi. U našoj ekipi bili su: Dreković Mevsudin, golman, Skakić Goran i Lačević Nedžad (odbrana), Komnenović Kamenko i Grabovica Šerif (napad), te moja malenkost kao nešto između.
FIS-GOL TIM
17.05.2023.