Od ulične lopte do footsala, razlika je “mala” ako voliš nogomet i igraš ga iz ljubavi i radi raje i da pokažeš da znaš. Inače je drastična razlika jer je to danas potpuna druga igra, manje igrače, manja lopta, surovi profesionalizam traži više atlete a manje zanlce a i velika je lova u igri.
Od davnina se u Sarajevu igralo”lopte” i na “male, 2 na 2 ili 3 na 3..po livadama, parkovima, i ulicama dok modernizacija gradova i porast standarda nisu na ulice doveli masu auta a nas, loptu i nogomet prebacili u školska dvorišta, kojih je srećom bilo u svim kvartovima oko škola i to sve više i više. Bilo je mnogo terena ali su najpoznatiji bilo S.C.Kovači kojeg više nažalost nema, Kloster na Mejtašu, na Bjelavama, Koševskom Brdu, Velešićima, Marin Dvoru, iza Šumarskog, na Čengić Vili i dalje nizvodno niz Miljacku do Ilidže.
Ipak navažniji i najpopularniji je bio FIS..naš Wembly, Marakana i San Siro, zajedno. Pošto su se tada rukomet i košarka igrali vani nogomet je na betonsku plohu/danas je tamo pl.trava, hvala ko je postavi/ ulazio polako i samo u slobodnim terminima. Kasnije otvaranjem velikih sportski dvorana Skenderije i Zetre, rukomet i košarka otišli a nogomet je osvojio Fis, a i te dvorane kao i one na Mojmilu i Ilidži i Vogošći.
U Fisu su na glavnom terenu igrali samo majstori..a oni malo slabiji na terenu učiteljske škole iza tribina…Magija lopte je sve dječake i momke osvojila i trajno začarala. Najvažnije je bilo igrati za svoju ulicu i svoju raju i pobjediti prve susjede. Kad bio mlađi igrao za starije morao je znati a bio je glavni…Isto kao što su glavni na početku bili oni čija je bila lopta i oni najjači..kao treći u ekipe su ulazili oni koji su stvarno znali igrati…
I danas kad se sjetim slatko se nasmijem…..Zelo iz koševske raje donio nov fudbal u Fis. Biraju se ekipe a Jozo Bukal koji je stanovao kod Željka Vilića novinara preko pua i dva dana ranije debitirao za reprezentaciju YU, i zabio dva gola, pita s kim će on igtati. Ti možeš kod nas braniti…. ne treba naglasiti da je Zelo bio bolesnik Sarajeva.
Pomalo su se počeli organizirati turniri..po kvartovima a kasnije i poznati turniri u Fisu, Č.Vili, Velešićima, Vogošći i Ilidži….Tada su se već počele “isticati” prave ekipe i mogli su igrati samo oni koji znaju…Mali nogomet je sve više dobijao na popularnosti iz dva razloga koji su rješavali pitanje finansiranja ekipa, kupovanje opreme i plačanje termina za treninge i utakmice i ucesce na turnirima, kojih je bilo sve više.
Prvo što je razvojem ideje o rekreaciji kao zdravstevnoj komponenti bitnoj za zaposlene sve više preduzeća je imalo termine za nogomet i odlične ekipe: Lutrija pa Ljubljanska Banka, PBS, Vodovod, Energoinvest, Oslobođenje, Večernje novine…u kojima su igrali pravi majstori zaposleni u tim firmama i pokoji “gost”…Drugi je otvarenjem sve više kafića i restorana u gradu u susret Olimpijadi i poslije vlasnicu su finasijski održavali ekipe koje su njima bile i ljubav za sport i reklama a i masa gostiju se skupljala tamo prije a naročito poslije utekmice a posebno kada bi se pobjedilo na turniru.
Caffe Davor, sa Pimpekom, Kenanom i Muhom, Verona sa nezaboravnim Medom, mirnim čovjekom iz sjene koji je sve pratio, Lisac sa Damirom, Hondo, Ruža sa porodicom Balog, Odeon, Piccadily, itd. Jedine dvije ekipe koja nisu bila iz ugostiteljstva, je bio SONS, vlasnika frizerskog salona Mire i Vrbanjuša, kvartovska ekipa od kluba koji je vodio legendarni Braco. Za večinu ovih ekipa su igrali i poznati igrači veliko nogometa pa i reprezentativci. U Davoru Čala i Paja Pašić, nekad Pape i Šljivo Etko, u Veroni Đinks, Saračević, Vako Avdić …Kvartovski turniri su nicali kao gljive poslije kiše i ukazala se potreba organiziranja jačih turnira..Prvi takvi turniri su bili u FIS-u, turnir kafića koji je vodio Kenan Šahinagić…poslije su ti turniri prerasli u FIS GOL, koji je godinama bio najveći turnir u gdje su dolazile ekipe i klubovi iz cijele BiH. Zlatna era Fis gola je bila u godinama kada je svu organizaciju vodila ekipa iz PBS…kasnije i uz manju pomoć sekcije za mali nogomet pri fudbalskom savezu. Sve o FIS golu možete naći na portalu koji vodi dio iste ekipe i svi smo im zahvalni što nam danas vraćaju našu mladost u ovu kombinovanu svakodnevnicu. Najveći turnir tog vremena je bio Novogodišnji nogometni turnir Večernjih Novina, na kojem su igrale najbolje ekipe iz bivše zemlje i najbolji igrači iz prvoligaških klubova. Vođen od Predraga Nikolića glavnog urednika i pznatog nogometnog sudije, Bore Glušca i Seje Šarića istinskih zaljubljenika u nogomet i mali nogomet.
O pojedinim ekipama od kojih su najbolje bile Davor, Verona, Č.Vila I, Vrbanjuša, Energoinvest, Oslobođenje, Večernje….kao i o najboljim igračima, trenerima i vođama ekipa više možete nači na ovom portalu. Hvala Adnanu i ekipi što ga postaviše.
Vremenom je mali nogomet prešao u footsal, potpuno druga igra drugi pristup, manji broj igrača manja i teža lopta, igrači više atlete a manje tehničari/nekadašnjeg profila/ ali majstori koj privlače veliki broj gledalaca. Organizraju se lige, državna prvenstva i prvenstva Evrope i Svijeta na čijim kvalifikacijam učestvuje redovno i BiH. To je danas profesionalni sport u kojem se vrti veliki novac. U nekim zemljama i klubovima veća nego u velikom nogometu.
Najveća razlika od onog malog nogometa i ovog današnjeg Footsala je što su onda svi živjeli za mali nogomet i lopta im je poslije porodice o posla bila sve a danas igrači žive od ovog nogometa i on im je sve i posao i obezbjeđenje života porodica. Više volim onaj mali nogomet…
Kad su Fudo, Bimbo, Seno, Čala i ostali lažnjacima slali protivnike “po čevape i malboro” a Čafir, Hodža, Dado, Sjera betonirali svoje golove da ni vrabac nije mogao uči. A publika uživala i po snijegu i po kiši / vidi portal pa se čudi toj ljubavi za igru, za raju…. Ali nekad bilo sad se spominjalo.
Teško da če više biti onakvih igrača!!! Komjuteri, internet i mobiteli su osvojili današnju mladost i nema više onog interesa za zabavu kao što je bio nogomet i sport u cjelini.
Na kraju “samo jednu želju imam”…da se na ljeto ili..organizira “Fis Gol ..kao nekad” da se svi koji na odmor iz cijelog svijeta dolaze u Rajvosa, skupimo isti vikend da se igra nogomet i družimo..naravno mnogi nisu među živima, neki su otežali neki su ostarili i bolesni ali svi bi mogli par minuta vratiti se u sportski rikverc a tugu radi “daljina” i sjećanja i uspomene kasnije razblažiti pivom i vinom. Bilo bi super svima koliko nas još ima. Sreli bi se mnogi koji se nisu vidjeli godinama a druženje bi bilo nezaboravno a uspomene bi nam dale snagu za sutra i prekosutra …ko dočeka.
Iskreno, emotivno me “ubi” ovaj tekst ali i osnaži, kao i ovaj portal gdje sada ponovo igramo one iste utakmice i neke druge koje smo izgubili ali ih nažalost nemožemo više dobiti. Život i lopta, dva vezana čuda.
Prvo prvenstvo ex YU u malom nogometu, Zagreb 1982 godine
Daleko je bilo…i svašta se kasnije desilo …pa se možda i ponešto zaboravilo. Ali se sječam najbitnijeg…
Kao kvalifikacije za ovaj turnir poslužio je “Olimpikov turnir” šampiona..u FIS. Na kojem su učestvovali pobjednici sa nekoliko turnira održanih te godine….To su bile sve prave ekipe predvođene Davorom i Veronom, koje su bile i najbolje. Olimpik Tours, kao organizator je imao svoju ekipu, u kojoj su igrali takođe istinski znalci: Ždero, Žiga, Merdan, Vlado Čapljić, Čonko, Ljupe ……i ja po “službenoj dužosti”, kao organizator, vođa i igrač. Napravili smo najveće iznenađenje pobjedivši Davor u polufinalu 2:1 i ušli u finale koje smo izgubili od Verone, koja je bila ipak bolja ekipa od nas. Kasnije smo se dogovorili da u Zagreb ide kombinirana ekipa Olimpik-Verona, stim što sam pozvao igrače Davora da igraju za Olimpik. Kakva je to kombinacija bila.
Takva ekipa do tada nije viđena, ali …..Okupimo i treći dio expedicje, moje kolege iz agencije Olimpik Tours, Safet, Srđan, Braco, Suad, Jusić, Sejo…saradnici i organizatori, najbolji na svijetu. I olimpikovim busom u sigurnim rukama Vladana, vozača dođemo u Zagreb….
Prekrasno okruženje, šuma…caffe AS, kasnije hotel…, kad smo se pojavili mislili su došao Real…sve super…a teren na sred ledine betonska plača….Pitamo dali će se ovdje igrati. Da kažu !
Ma, prvenstvo sa ovakvim ekipama i to prvo mora se igrati “malo drugačije”… Odemo u Mjesnu Zajednicu i sa predsjednikom vrlo pametnim čovjekom i poslovnim i Darkom Tironijem iz Sportskih Novosti dogovorima da mi to sve malo “reorganiziramo”. Mi ćemo ograditi teren i napraviti tribine koje ća im ostati a nama prihod od karata…tek toliko da pokrijemo troškove. Uz pomoć naših prijatelja građevinaca i našeg”pratečeg orkstra uposlenih u agenciji” do sutra predveće je završen” Bjeli šator ” bez krova, ograđeno sve, ne može ni ptica ući. Tribine pet redova okolo od građevinskih skela i fosni 5 cm, ograda od tri metra visine, betonski stupovi, čelićna betonska armatura i neka bjela plastika što se stavlja ispod asfalta na cestama. Svi se ibrete i čudom čude, domaći nevjeruju svojim očima a ekipe koje su to popodne došle kažu ..sve je organizator super spremio. Mi šutimo gledamo se ,,jašta je.”…. i čekamo početak turnira….
Ekipe su bile podjeljene u dvije grupe….U našoj je bila i Dalma iz Splita /Filko Kunac, Toni Bilić, Sina, Đogaš, Brajlo…/ strašna ekipa a u drugoj Mostarske Kiše, Grahorova Jabuka iz Zgb…..
Dogovor kod nas je bio da turnir počne ekipa Verone, Đinks, Vako, Saračević…, sa prof. Miđom voditeljem. Međutim, noć prije, malo daljina, malo nostalgija pivo, vlahov i rakija i sevdah i naši su se malo izgubili… i tako smi izgubili prvu utakmicu 2:0, od Dalme. Opet smo se morali “reorganizirati” i igrao je Davor uz pomoć veronjeza…Tako smo došli do drugog mjesta u grupi. Prva je bila Dalma. U drugoj grupi prva je bila Grahorova Jabuka a Mostarske Kiše druge!!! ni danas mi nije to jasno! Kasnije smo čuli da se nisu željeli s nama sresti prije finala….Mi dobijemo Grahorovu / u najboljoj utakmici turnira, Fudo i Vako su izveli svoj mađioničarski repertoar…/ a Kiše pokvase Dalmu. Veliko Finale: Olimpik Verona – M. Kiše.
Čudesni igrači, čudesna utakmica, igrač na igrača, znalac na znalca, nikad više takve tekme…
Držali smo se ravnopravno, 2:2, prvo poluvrijeme..onda naš nestašni dečko iz Davora promaši šansu i skrivi gol iz kontre…dok smo se neuspješno “reorganizirali” slučajno primimo četvrti…Stali, nema nas nigdje a kad smo vidjeli stanje stvari malo smo i “usporili” pa je njihov Kordić, kasnije najbolji strelac zabio još tri gola. Nerealan rezultat, mada su Mostarske kiše tada ipak bile najbolje i bolje od nas. Dok se vodila dilema ko je najbolji grač Fudo ili Vako, nagradu je odnio Levi Savić majstor iz Kiša a najbolji golman je bio Filko Kunac iz Dalme.
Na kraju Mostarske Kiše prve, mi drugi..što je ipak bio veliki uspjeh. “Domaćinima” tribine ostale…..ali đaba sad spominjati.
Tako je počelo organizirano prvenstvo bivše države…na kojem je Davor, na posljednje pred “belaj” uzeo prvo mjesto za oproštaj od turnira koji se nikad veše neće odigrati…..
O tome više neki drugi put…Tako smo se malo duže vračali u Sarajevo da sa srca usput “isperemo tugu”….i pokisli otišli dio u Caffe Verona, dio u Caffe Davor, da se radujemo i tugujemo brišemo od pokislih uspomena.
Jedina želja nam je bila da se ponovo što prije susretnemo sa Mostarcima….to se desilo i vratio im je Davor, prvo protiv ekipe Mostar..i na kraju kad smo već bili veterani Mostarskim Kišama, istom mjerom 7:2 u Skenderiji…kad su im Fudo i Bimbo svezali”čarlamu” od ljevog Bimbinog kornera do gola sa četiri dupla pasa i zajedno ušli u gol. Ludnica. I danas im se manta od tog gola a ja skačem od radosti i meraka, jer sam i ja tada malo igrao. Ali igrao….
Novogodišnji turnir Večernjih Novina…i AJAX u Sarajevu…
Niz godina su Večernje Novine organizirale “Novogodišnji Turnir” u Skenderiji, na kome su učestvovali najbolji klubovi, prvoligaši i malonogometaši iz bivše države. Turnir je bio nekakav”srednji” nogomet, u velikog dvorani, veći teren i golovi od pet metara. Da se izađe na ruku igračima velikog nogometa koji nisu nikako izlazili na kraj sa “malonogometašima”… Glavni organizatori su bili Predrag Nikolić, poznati nogometni sudija i glavni urednik novine, i članovi Sportske redakcije, Boro Glušac i Sejo Šarić. Nažalost nisu više s nama…
To je bio jedan od največih i najkvalitetnijih turnira na širim prostorima, Skenderija puna ko oko. Ko je nešto značio u ondašnjem nogometu bio je tada tamo. Što radi igre, što radi susreta i druženje. Živa fantazija.
Ja sam tih godina živio u Amsterdamu i zahvaljujući prijatelju Zvonku Štajneru generalnom direktoru Holland Casina upoznao igrače Ajaxa, igrao s njima rekreaciju /uglavnom na klupi jer su i ovdje svi bili bolji od mene, isto kao u Davoru/.
U razgovoru sa Predragom Nikolićem i Sejom predložio sam da dovedem Ajax na turnir…. Predloženo, prihvaćeno i došli smo u Sarajevo.
Troškove leta platio Holland Casino i JAT dao popust i direktor Rajko Belić došao snama a smještaj u Holydaju platio organizator. Sve gospodski na top nivou i od organizatora turnira i organizatora dolaska i igrača koji su sami platili sve za doktora i masera…pravi profesionalci.
Kakva je to ekipa bila predvođena Kroolom, Srajversom, Starkom, Jongom, bračom Muiren….Ajax i reprezentativci…
Dan prije turnira odgirana je prijateljska tekma sa”našom rajom” da se malo adaptiraju. A naša ekipa Sjera, N.Milak, Miki Čolaković, prof Čiba, Sejo Šarić, Vako Avdić, Faik Kolar i Fudo Švrakić sa “izbornikom, moja malenkost/ mogla je tada pobjediti svakog….Ali smo sa Ajaxom odigrali 2:2. Kakva je to tekma bila. Ajaxovo postavljanje, proigravanje, dupli pasovi…i naš umjetnički pristup..
Igra je prekidana uzajamnim aplauzima. To Skenderija nije vidjela. A onda je došao trenutak za istoriju…Sjera je bacio lopti Faiku prema centru na našij desnoj strani, majstor zamahne kao da če centrirati Fudi i Vaki pred protivnički gol…svi se okrenu na tu stranu ona stane na loptu i stoji nekoliko sekundi, niko nezna gdje je lopta…oni se zbunjeno gledaju i traže je…kad su vidjeli da velemajstor stoji na lopti aplauz, neviđen, svi dolaze čestitati…. Bravo Fajkane, da si bio”mirniji”mogao su igrati u Realu. Ludnica. Nevjeruju ljudi šta se desi. Fuddi i Vako su “smanjili”repertoar iz respekta, Ajax je ipak Ajax. Kasnije smo se družili, išli istu noć i na Jahorinu i Bjelašnicu /duga zimska noć, pa se imalo vremena..hahaha/vožnja tamvajem ih je oduševila za promjenu od Jaguara, Mercedesa, BMW i Poršea neće da izađu kod Holydeja. Još kad im je “slučajni”putnik sa gitarom odsvirao OLE, ole, ole we are the Champions…ljudi načisto otkačili neće u hotel.
Sutra je bio turnir”večernjaka”, Ajax je igrao revijalnu utakmicu sa reprezentacijom YU/igrači kojisu te godine prestali s aktivnim igranjem. Kapiten je bio legenda Hajduka i Štutgarta Holcer Dragan. Koji je nažalost jučer pokopan u Splitu. Došao u Hajduk, zaljubio se u Split i ostao zauvjek..kao i u sječanju svih ljubitelja nogometa: vječni kapetan. Ljudina. Legenda….
I ova tekma je završila 2:2. Posljije opet “druženje – II dio”. Ajaxovci se zaljubili u Sarajevu, raju i atmosferu, tako da su o svom trošku ostali još dva dana i zakasnili kućama na Božić. Mogu zamisliti kako su im žene bile sretne, da su me uhvatile, nebi bilo ovog teksta. Jedva su otišli a sve je bilo lijepo a na kraju tužno radi rastanka…..
Sredinom januara na rekreaciji na starom Olimpjskom Stadionu u Amsterdamu , kad smo se ponovo sreli, svi me ljube, čestitaju i zahvaljuju. U znak zahvalnosti stavili su me u prvu početnu postavu, čak sam i gol dao na dodavanje Kroola. Ma igrao skoro kao Faik a ni slično.
Poslije treninga pitanja, pitanja o Sarajevu o svemu, kad ćemo opet “dole”…za 6 April, kažem jer tad je bio poznati turnir u čast grada Sarajeva. Nažalost taj turnir nikad nije održan…jer su sa okolnih brda počeli krvavu igru”igrači neke druge vrste i igre”predvođeni “trenerom ” i “vođom” koji su danas u Hagu…nadam se da će tamo ostati doživotno.
Tekst i fotografije: Aleksa Aco Čulić
FIS-GOL TIM
15.07.2023.