Prve utakmice na parkiralištu
Kada je, davne 1964. godine, izgrađeno novo sarajevsko naselje Čengic Vila II ono , kao većina novoizgrađenih naselja u Sarajevu, nije imalo prateće sportske objekte (igrališta za mali fudbal, kosarku…). No, u sredini naselja bio je veliki parking za automobile, kvadrature igralista za mali fudbal. U to vrijeme u gradu je bilo malo automobila, a u našem naselju, gotovo na prste ste ih mogli izbrajati.
Nama zaljubljenicima mlađeg fudbalskog brata, među kojima je i potpisnik ovih redova, bolje igralište nije ni trebalo. Kao golove – stative postavili bi po dvije velike kante za smeće i tu su odigrane prve utakmice naše mladosti… Pošto je u naselju bila, pogotovu na parking prostoru, dobra ulična rasvjeta, nerijetko smo igrali i noćne utakmice, ponekad do kasno u noć, dok neko od stanara nebi pozvao miliciju koja nas je rastjerala. Vremenom parking prostor se sve više počeo popunjavati automobilima, pa smo ubrzo ostali bez našeg prvog igrališta. Nakon toga, jedan poriod utakmice bi igrali na betonskom prostoru ispred kotlovnice za grijanje, a nerijetko i u obližnjem parku, gdje smo kao golove koristili klupe za sjedenje.
Nedugo poslije toga izgrađena je Osnovna škola “Petar Dokić” koje u svom sastavu imala betonsko igralište za mali fudbal. Svi smo tada mislili da smo konačno dobili teren gdje ćemo moći igrati svaki dan. Međutim, nije bilo tako. Radnim danima, i kada učenici ove škole nisu imali fiskulturne časove, mrzovoljni domar nije nam uvijek dozvoljavao da igramo, pa smo uglavnom igrali subotom i nedjeljom. Dodatni problem nam je pričinjavala i blizina korita Miljacke, pa su jako zapucane lopte, mada je postojala i visoka ograda, često završavale u rijeci.
No, našim patnjama konačno je došao kraj. Zahvaljujući vrijednim aktivistima Mjesne zajednice, ispod brda prema Aneksu niklo je igralište za mali fudbal sa plohom od gumiranog asfalta, te novim stativama. Po prvi put smo imali svoje igralište, gdje smo igrali gotovo svaki dan. Radnim danom u popodnevnim satima, a vikendom bi počinjali u devet sati, i nerijetko igrali gotovo cijeli dan. Ovo igralište, kao i samo naselje, iznjedrilo je veliki broj kvalitetnih malonogometnih haklera među kojima su: Vahid Isanović, Peko Stanišić, Mensur Salihagić Persa, Zoran Mihajlović, Milivoje Terzić, Novo Popović, Ferid Mahmutović Ferda, Faruk Kamber, Meho Zametica, Kemo Taljanović, Dragan Simić i Rade Simić, Predrag Kurteš Koka, Mirza Kulović, braća Tabak (Hasan, Mustafa i Salko), te nešto mlađa generacija, ali isto tako veliki majstori malog fudbala: Hajrudin Dino Đurbuzović, Goran Vujadinović, Suad Zubčević, Tarik Hardaga, Izet Tabak, Branimir Šešum, Dragan Roganović Roga, Dine Imamagić, Mujo Jašarbegović, Suad Arnautovic, Brano Klacar i Rusmir Mahmutovic.
Većina gore navedenih igrača pored malog, igrala je i veliki fudbal, uglavnom za sarajevske amaterske klubove. A, neki od njih (Dragan Simić i Rade Simić, Kemo Taljanović, Mustafa Tabak..) isključivo se posvetila igranju na velikim terenima.
Iz starije generacije iskristalisala se ekipa u sastavu: Isanović, Stanišić, Popović, Mihajlović, Terzić, Mahmutović, Kamber i Salihagić, koja je igrala turnire, rekreacije i predstavljala Čengić Vilu II na prvenstvima Grada. Ova ekipa igrala je često i prijateljske utakmice sa komšijama sa Aneksa, Otoke te Čengić Vile I i većinom izlazila kao pobjednik. Ostaju u sjećanju i utakmice sa ekipom Ljubljanske banke, kasnije Davorom u Skenderiji, i danas, ako upitate nokoga iz ove momčadi, reći će vam da su najteže izlazili na kraj sa Čengić Vilom II.
Malonogometni turniri u tom periodu igrali bi se, uglavnom, za praznike (Šesti april, Prvi maj, Dan mladosti …) ili u organizacije SOFK-e grada. Naša ekipa na tim turnirima imala je dosta uspjeha, pogotovu ako bi se igralo na našem igralištu, gdje bi u većini turnira igrali u finalu ili pobijeđivali.
No, prvi veliki uspijeh ekipa je napravila 1975. godine kada smo bili prvaci Grada. Organizator turnira bila je SOFK-a Sarajeva. Nakon jednomjesečnog takmičenja u finale su se plasirale dvije zasigurno najbolje ekipe, Kovači i Čengić Vila II. Finalni meč odigran je na igralištu popularnog FIS-a. Za ekipu Kovača igrali su: Smajo Nuhanović, Mehmed Kaliman, Muhamed Šikarić, Nihad Nine Kovačević, Muhamed Hukara, Edib Čausević, Dino Zahiragić, Ferid Željo, Harun Isanović, Hikmet Hika Šlaki, dok je Čengić Vila II igrala u svom standardmom sastavu: Isanović, Stanišić, Popović, Terzić, Mihajlović, Mahmutović, Kamber i Salihagić. Nakon velike i neizvjesne borbe, slavila je Čengić Vila II sa 2:1. Strijelac gola za Kovače bio je Nine Kovačević dok je za pobjedničku momčad oba gola postigao Faruk Kamber. Inače, Kamber je bio najbolji igrač naše ekipe, a zasigurno i među najboljim igračima malog fudbala što ih je ovaj grad imao.
Drugi veliki uspijeh napravljen je četiri godine kasnije igrajući u finalu Turnira kafića. Veliki zaljubljenik malog fudbala, inače alfa i omega ekipe Davora Kenan Šahinagić, organizovao je Turnir kafića,
vjerovatno najposjećeniji turnir u malom fudbalu što se ikad igrao u našem gradu. Toliko intersovanje pobudio je ovaj turnir da je FIS bio pretjesan da primi sve poklonike mlađeg fudbalskog brata. Podatak da su na turniru igrala takva fudbalska imena poput Safeta Sušića, Slobodana Janjuša, Edina Spreče, Ranka Cakića, Fuada Švrakića, Mehmeda i Edhema Šljive, Džemala Šerbe dovoljno govori.
Na turniru smo igrali za lokalni Kaffe Adams. Većina igrača bila je sa Čengić Vile II : Vahid Isanović, Predrag Kurteš, Milivije Terzić Novo Popović, Dragan Simić, Faruk Kamber, Rade Simić, te igrači s
druge strane Miljacke: Faik Kolar, Kerim Kemo Kovač i Mugdim Džananović. Ekipu su vodili Josip Bukal trener-igrač i Sejo Drljević.
U prvoj utakmici Adams je savladao Kaffe Davor za koji je igrao Safet Sušić, a nakon toga Kaffe Stari sat, te Kaffe Jesenjin, i plasirali se u finale. U finalnom meču igrali smo protiv Kaffe-a MP za koji su
nastupali: Ranko Cakić (golman tuzlanske Slobode služio vojsku u Sarajevu), braća Mirko i Rašo Dubovina, Nijaz Zečević, Kosta Maljukanović, Fikret i Midhat Mujkić, Nihad Kovačević i Hikmet Šlaki.
Ekipa Adamsa bolje je otvorila utakmicu i golom Faika Kolara povela sa 1:0 i tim rezeultatom završeno je prvo poluvrijeme. U nastavku utakmice proradio je tandem sa Kovača Šlaki – Kovačević i preokrenuo rezultat na 3:1 za veliko slavlje ekipe Kaffe MP. Dva gola postigao je Nine Kovačević, te jedan Mirko Dubovina.
Najbolji igrač na turniru bio je Nihad Kovačević (Kaffe MP), prvi strijelac Faik Kolar (Kaffe Adams), a mrežu je najbolje čuvao Ranko Cakić (Kaffe MP).
Danas kada prođemo pored Igrališta na Čengić Vili II, na kome ćete samo povremno vidjeti da neko igra mali fudbal, naviru sjećanja na neka ljepša i zdravija vremena, te drage ljude koji su sa nama ovdje igrali, a više nisu među živima: Peko Stanišić, Kemo Taljanović, Zoran Mihajlović, Dragan i Rade Simić.
Novo POPOVIĆ
FOTO ALBUM:
Ekipa Cengic Vile 2 na jednom od turnira koji se igrao na stadionu centra Cengic Vile 1
Godina 1979, finale turnira kafica. Ekipe Cafe MP – Cafe Adams, detalj sa poluvremena utakmice
Turnir na Cengic Vili 1, Novo Popovic prima nagradu u ime ekipe Cengic Vila 2
FIS-GOL TIM
03.05.2023.