Raja sa „Sportskog“
Iako je našu ekipu zadesila sudbina kao i mnoge druge da joj se igrači raspu širom svijeta, u kvartu oko „Sportskog centra“ na Čengić Vili ostalo je dovoljno stare raje da se prije ili poslije lopte osvježe uspomene na protekle dane. Dakako da u tim pričama značajno mjesto zauzimaju sjećanja na brojne turnire na kojima se učestvovalo pod imenom „Bordo 9“, iako je, ruku na srce, najvećem dijelu ekipe u srcu bila plava boja. Odskora imamo priliku da putem Vaše stranice gledamo slike, čitamo tekstove i komentare starih sportskih prijatelja, nakon čega se teško oteti utisku da je to bio najsretniji period naših života, u kojima su naizgled male stvari činile veliku sreću.
Mi smo odrastajući na Čengic Vili imali privilegiju da učimo, ali i da uživamo, gledajući utakmice starije raje, koje su znale okupiti više gledalaca oko terena nego današnji tzv. premijerligaši. Nemoguće je nabrojati sva imena koji su igrala na terenu Čengić Vila, ali za ovu prilku moramo izdvojiti nekolicinu, čije su igre i sveukupno ponašanje služili kao određeni uzor pri našem formiranju kao igrača i ljudi. S velikim poštovanjem prisjećamo se ljudi poput Šaćira Jažića, Mustafe Dizdarevića – Muje, Kemala Šukalića, Sulejmana Pašalića, Miroslava Prajzlera – Miše, Adnana Muzurovića – Atka, braće Kolar, Febe i Faika, Vahida Avdića – Vake, Ramiza Avdića, Milivoja Terzića, Ferida Karadža – Ferke, braće Šogolj, Enesa i Mirsada…
Naravno da ovak spisak nije konačan i da postoji mnogo drugih koje bi ovdje valjalo pomenuti, međutim nemoguće je čitave živote provedene na igralištu prevesti u jedan skroman tekst. Međutim, ono što neizostavno želimo i moramo uraditi je posebno izdvojiti za nas najvećeg Rajka Dugandžića, našeg zaštitnika i mentora, čovjeka koji nas je uveo u veliku raju. Ovaj veliki entuzijasta, koji je znao ljude skidati s tramvaja i tako popunjavati broj od dvanaest ljudi potrebnih za odigravanje utakmice, imao je naše bezmjerno povjerenje i poštovanje, koje nikad nije iznevjerio. Ipak, jednom, kada je već odlučio da prestane s aktivnim igranjem na turnirima i počeo nas voditi s klupe, nakon utakmice nam je poručio: „Vas, ovakvi kakvi ste, ne bi s klupe mogao voditi ni Bog s nebesa!“ Nakon ovoga, iako je ostao naš najvjerniji navijač i kritičar istovremeno, više nikad nije predvodio ekipu. Iako je nama zbog ovoga bilo neizmjerno žao, teško da su se stvari mogle odvijati drugačije unutar ekipe koja je težila „samoupravljanju“, jer se u njoj doslovce odrastalo zajedno, a zbog čega, osim Rajka, naša ekipa nikada nije ni imala pravog vođe. A kako ga je i mogla imati kada smo svi unutar ekipe bili kao braća?
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ljudi iz tadašnje Mjesne zajednice „Avdo Hodžić“ organizovali su brojne malonogometne turnire za sve uzraste. Budući da tada gotovo nijedna od prijavljenih ekipa u pionirskoj konkurenciji nije imala vlastite dresove koristile su se dvije garniture koje je obezbijedio organizator. Jedne godine, ekipa u kojoj su igrali Zoran Galinac i Draško Luković, morala je, pod pritiskom publike, i što je još važnije lokalnih jalijaša, u tim uvrstiti i njihovu dvojicu mlađe braće, Dragana Galinca – Prcu i Vladimira Lukovića – Kigena. Ovaj debi je ostao upamćen po dvije stvari. Prva je da dvojici debitanata niko nije mogao loptu probaciti kroz noge, jer su im navedeni dresovi dosezali do članaka. Druga je senzacionalna pobjeda na penale, protiv znatno starije ekipe koju je predvodio Mirsad Šogolj, nakon što je regularni tok utakmice završen 4 : 4. Prco i Kigen nisu pucali penale, iako je ovaj drugi postigao sva četiri gola u regularnom toku.
Prvi značajniji uspjeh zabilježen je 1983. kada je na turniru organizovanom povodom „Dana Mladosti“, za igrače – učenike osmogodišnjih osnovnih škola, prvo mjesto osvojila ekipa u sastavu Vladimir Luković, Almir Turković – Zeko, Aleksandar Stamenković – Sale, Mirko Šućur, Dragan Galinac, Nikola Vuković i Amir Spahić. Naravno da u tom trenutku nije bilo srećnijih ljudi od nabrojanih malenih dječaka sa Čengić Vile. Već tada najveću snagu naše ekipe činilo je stalno druženje i odrastanje uz loptu, na malenom prostoru između nekoliko susjednih zgrada, koje su za nas tada predstavljale čitav svijet.
Prvi zvanični turnir koji je naša generacija igrala pod imenom „Bordo 9“ bio je „Fis-gol“ 1987 godine, i to na inicijativu Atka Muzurovića, koji nas je u tom periodu već jako dobro poznavao. Prvu utakmicu odigrali smo protiv „PBS“-a (Privredna banka Sarajevo) i izgubili sa 5:2… Kakvo razočaranje… Živjeli smo za dan kada ćemo odigrati na najvećem turniru, ali smo izgorili u želji da se pokažemo u najboljem svjetlu. Zaslužena i rutinska pobjeda „PBS“- a.
Nakon tog turnira za nas je sve bilo drukčije, počeli smo da igramo sa našom starijom rajom, direkto na terenu učeći od njih. A imalo se šta naučiti od Dragana Radovića, Radislava Golubovića – Goluba, Zorana Pržulja, Mikija Serefijanović… U tom periodu stasalo je nekoliko kvalitetnih ekipa, kao što su bili „Boutique Rio“, za koji su igrali Keno Tabučić, Milan Balta, Goran Muharemović, Mikac (Bogdanović), Bajo Šešum, zatim „Jeans West“ sa Sutkom i Simom Batinicom, te ekipa koja se okupljala oko Željke Božovića i Zvjezdana Zulčića. Često smo znali da se nađemo subotom ili nedeljom rano ujutru i da odigramo tekmu na „Sportskom centru“. S jedne strane Boža, Zvjezdan, Šljivo, Ado Kustura,Vaso Velagić, a s druge mi. I uvijek je bilo lijepe lopte, i druženja nakon nje.
Naredni „Fis – gol“ nam je ostao u lijepom sjećanju, iako smo četvrtfinalu izgubili na penale od „Sons“-a koji je predvodio Džeta Bojić, a za koju je nastupalo nekoliko vrhunskih fudbalera, izmedju ostalih Slaviša Vukičevića i Simo Krunić. Iste godine, odigrali smo dva jaka turnira na Fisu. Na „Šestoaprilskom turniru“ bili smo drugi iza „Sons“-a, a na „Turniru Kafića“ smo u finalu izgubili od ekipe „Caffe Dijana“ rezultatom 4:3.
Veći dio ekipe je 1988. godine išao na odsluženje vojnog roka. Međutim, neposredno prije odlaska, organizovan je jak pozivni turnir na „Sportskom centru Čengić Vila“, na kojem je nastupilo osam, rezultatski gledano, najkvalitetnijih ekipa, kao što su to bile „Vrbanjuša“, „Verona“, „Enel“, „Boutique Amel“. Nakon grupnog takmičenja, i plasmana u finale, izgubili smo od „Verone“, koju je predvodio Vako Avdić, sa 3:2.
Po odlasku u JNA, neki članovi ekipe su nastupali za „Boutique Amel“ i igrali na turniru „Kutija šibica“, a nakon povratka iz JNA, ekipa je pod vodstvom Rajka Dugandžića, nastupila na finalnoj večeri „Kutije šibica“ u decembru 1989., i pobijedila 2:1 selekciju „Kutije šibica“, za koju je tada nastupala ekipa „Uspinjača“, jedna od najtrofejnijih ekipa sa prostora ex YU. Za ekipu „Bordo 9“ tada su nastupali: Kenan Memišević, Amir Spahić, Edin Đapo, Vladimir Luković, Almir Turković, te Dane Kuprešanin, Dejan Raičković i Đurić (igrao u UNIS-u).
Godine koje su su uslijedile donijele su ružne stvari, i kako to kaže naš drug Željko Božović, prekinule su naše snove i donijele ono što nismo željeli. Sada nam ostaju lijepa sjećanja na sretne trenutke, koja sa sobom nose i puno tuge zbog onih koji više nisu sa nama.
No, nisu samo uspomene te koje nas još drže na okupu. Dio nas nastavio je bavljenje malim fudbalom u okviru tima koji nosi ime „Čengić Vila“. Ova ekipa se već nekoliko godina, i to sa dosta uspjeha, takmiči u „Ligi veterana“ Malonogometnog saveza kantona Sarajevo. Dešava se često da protivnik ne zadaje toliko problema, koliko višak kilograma i stare povrede. Ali, još uvijek se ne predajemo.
Eto toliko od nas za ovaj put. Puno pozdrava redakciji i posjetiocima portala, a naročito svim starim sportskim prijateljima!
Napisali: Edin Đapo i Draško Luković
FOTO ALBUM:
Pocetci jedne generacije, Almir Turkovic – Zeka je najvise postigao u fudbalu, ostvarivsi veoma uspjesnu karijeru
Ekipa Bordo 9 je igrala na turniru Kutija Sibica u Zagrebu. Pokazuje to koliko se volio mali fudbal u to vrijeme, sto je nas iz UKMF Sarajevo istinski radovalo-nas sport pobjedjuje
Pocetkom osamdesetih na sportskom stadionu Cengic Vile 1bila je ekspanzija igranja malog fudbala, moglo se napraviti za turnire koji su se redovno odrzavali vise ekipa. Na fotografiji zajednicka fotografija dvije takve ekipe. Foto: Sead Memić
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 22.04.2023.