Moj najdraži osvojeni turnir, liga
Prije svega moram reci kad sam rodjen, da ljudi ako budu ovo citali ne kazu da sam prolupao ili ne, ocjenit ce sami. Rodjen sam u Sarajevu 27.8.1946. godine. Od majke koja je imala trbusni tifus, pa sam usljed raznih bolestina prohodao tek u 5-oj godini zivota.
Na vasa pitanja cu pukusati hronoloski po godinama odgovoriti. Po sjecanju sa orijentacijom na mali fudbal. Kao sto trazite, logicno.
Lopte sam poceo igrati na raskrscu ulica Pehlivanusa i Hadzisulejmanove i u mojoj avliji kod kafane “Bujrum”, i to sa krpenjacom. Dok se nisu pojavile plasticne lopte, bubamare, i svih drugih boja koje je izbacila splitska Jugoplastika. Nakon nekoliko godina moja raja kao i sve raje u okolini poceli smo igrati u Klosteru na Mejtasu-OS “Silvije Strahimir Kranjcevic” i to su bili prvi ozbiljniji koraci mog igranja malog fudbala, 1959/60 godina. Ispocetka sa zanimanjem sa gledao stariju raju Kemu Dzemidzica, Skicu, bracu Kaucic, bracu Milicevic, s najvecim tadasnjim talentom Rudom koji je FK Sarajevu zamjenio Franju Lovrica, pa Basku, Aziza Pasu, Gopoju, Bagu, Safeta iz Pataka i ostale koji su dolazili igrati s Vratnika, Kovaca, Sirokace, Bjelava itd. Bile su to utakmice raja protiv raje, vrlo ozbiljne-na noz, igralo se obicno nedeljo ujutro pred prepunim Klosterom, a utakmice su se igrale ne na vrijeme, nego do 6 ili 12 golova, zavisilo je koliko ekipa ima taj dan. Tako je to tad bilo.
Mi mladji smo tada dohvacali loptu i donosili vodu starijim. Sa sedamnaest godina slucajno sam upao u ekipu Mejtasa i pobijedili Bjelave, Kemo Dzemidzic mi je tada prisao i rekao da sam ja za ostale igrace “Amerika“, pa sam skakao od srece. On je te sezone slomio nogu (Sekularac mu je slomio) na Kosevu protiv Zvjezde. Sve sam vidio izbliza, jer sam tada dohvacao lopte pored autlinije. Sok i uzas.
Moj prvi turnir bio je prvenstvo razreda u malom fudbalu Druge gimnazije i to na sljaci, lesu, kako smo zvali, na Ciglani 1961/62godine. Izgubio od nekog od cetvrtih razreda u finalu. E, tada krecu nakon nekoliko godina turniri po gradu.
Moj najdrazi osvojeni turnir, liga, u zivotu je prvi put osnovana liga mjesnih zajednica grada Sarajeva u organizaciji SOFK-e, ako se ne varam 1965 godine kada smo kao ekipa Mejtasa-Bujrum (kafana vlasnik Gafic Nedjad-Djadjo koji nam je bio sponzor) osvojili tu ligu. Igrali smo svugdje po sljaci, izuzev s Grbavicom kod Sumarskog fakulteta, gdje je bio asfalt. Tom prilikom nam je Srboljub Djuraskovic-Labud, kao sekretar SOFK-e urucio vaucer cek s kojim smo presretni otisli u “Sport” beogradski, kod slasticarne Egipat i pokupovali majice sorceve i kupace gacice (bilo je ljeto). Nisam mogao vjerovati kad je poslije 20-ak godina Braco GG s Vrbanjuse na TV izjavio kako su oni prvi osvajaci lige malog fudbala, sto je bezocna laz (arhiv SOFK-e). Od nas niko se i ne sjeca da je on igrao, sjecam jedino Radje i gluhonijemih momaka iz doma na Vrbanjusi, koji su imali svoj klub-Mladost.
Nakon toga uslijedio je bezbroj malih turnira, ko ce sjetiti svih, ali sam igrao na svim terenima u gradu od Buca Potoka, Livade na Marijin Dvoru, kod Sumarskog fakulteta, kod OS “Moris Moco Salom” ispod Pivare, na Bjelavama kod OS “Vik Karadzic, kod Trece gimnazije, u Vogosci kod starog DTV Partizan, na Medresi ko Fude i Faruka Svrakica, na SC Kovaci, Kloster, naravno i dr.
Logavina je bila najbolja ekipa u gradu
Godine 1961/62 pocelo je kopanje groblja na Kovacima za izgradnju sprtskog centra na kojem sam ucestvovao i ja kao ucenik Druge gimnazije u okviru ferijalne prakse. Nakon djelimicne izgradnje mi smo dolazili igrati na njemu s rajom s Vratnika, braca Siske, Seki Varesanovic i dr. Kao i sa Kovacima bracom Gasi, Hika, bracom Fahrom i Fakcetom, N.Kovacevicem, Nazifom Gljivom i dr. Ne mogu se zaista sjetiti svih, ostario sam.
Moram nesto napomenuti, tih godina 1962-1965/66 najjaca ekipa malog fudbala, po mom misljenju i drugih, bila je ekipa Logavine s bracom Sudom i Ismetom-Imom Salihbegovi ili Selimbegovic, ne znam, tacno, Zderom, Kenom a mislim da je igrao neko od 7-8 brace Pasic i Paripovic Bosko ili Dule- niko ih nije mogao dobiti. Bili su mocni dobili su Goricu u Fisu u jednoj predigri da li kosarkaskoj ili rukometnoj u takmici reprezentacije Jugoslavije pod prvim reflektorima u Fisu (velike sijalice pod metalnim lusterima).
Ja sam tada poceo igrati za Goricu, bio sam pozvan kao pojacanje, jer je moj najbolji prijatelj, covjek, brat, u mom zivotu Arnautovic Bajazid Beko kao pojacanje igra za Mejtas-Bujrum u osvajanju prve malonogometne lige u gradu. On je, za mene, ostao kralj malog fudbala, sve je znao o lopti i u odbrani i u napadu, driblao, zonglirao, nije stajao-jednostavno mocan na terenu. Svi ostali, iako cast svima, koji su se poslije pojavili za njega su bili mala djeca (moje misljenje i ne samo moje nego ljudi koji su znali sve tajne te igre) a bio je generacija juniora Milana Ribara koja je kasnije bila prvak Jugoslavije, seniorski. On nazalost iz opravdanih razloga nije mogao nastaviti igrati s njima. Nazalost umro je prerano kao sportista istinski zaljubljenik u fudbal na pola puta od stadiona Grbavica do kuce. Kad sam poceo igrati za Goricu osvojili smo sve turnire od 1966-1969 a na SC Kovaci cak dva puta.
Period 1969-1976 vezan mi je za veliki fudbal kad me je Kemo Dzemidzic odveo u FK Pretis, a tad smo usli u Drugu ligu one Jugoslavije i onda pod imenom FK Unis s dosta uspjeha igrali u toj juznoj grupi druge lige protiv Buducnosti, Sutjeske, GOSK Dubrovnik, Leotara, Pofalickog, Famosa, Bosne Visoko, Rudara Kakanj itd. Cak smo jednu polusezonu zavrsili na prvom mjestu s najmanje primljenih golova u svim saveznim ligama SFRJ a onda se umijesa politika i u prvu ligu odose Buducnost i Sutjeska. Nas je tada vodio Vlatko Konjevod, koji se vratio iz Belgije. Tih godina dolazili su po mene Vlatko Markovic iz Dinama, Konjevod me htio odvest u Olimpiju ali Kemo i Ibro Biogradlic mi ne dadose, trebao sam Sarajevu. Tako umjesto mene u Dinamo ode Ante Vidacak iz Capljine, Buza iz Kaknja ode u Celik, pa u Olimpiju a na Kosevo umjesto mene dodje Ante Rajkovic. Nije mi bilo zao. Zavrsio sam tada Visu skolu, dobio posao u Pretisu i stan, pa se ozenio i prestadoh te godine igrati veliki fudbal.
Poslije toga sutali smo mali fudbal svugdje po gradu na pomocnom terenu asfaltnom na Grbavici, na Cengic Vili a najvise na danasnjem Trgu heroja u Hrasnom ispod koseva ispod nebodera gdje smo stanovali Vako i ja. I po kisi i po snijegu. Vako je te 1982 prestao igrati za Sarajevo, pa smo bacili na mali fudbal s nama i Zoka Przulj. Kao posljedica igranja non stop po svim vremenskim uslovima javi mi se upala pluca i TBC, pa sam u bolnici u Kasindolu odlezao 6 mjeseci.
Kad sam se ispravio nastavio sam isto, pa smo jedne prilike poslije igranja na C.Vili 1 po obicaju svratili na pivo kod Mede u Veroni, a onda mi je Vako predlozio da pitamo Medu da nam bude sponzor, sto smo i uradili a tu su bili jos Midja, Vlaski, Przulj, Rato Spajic i Giga Sopovic. Medo naravno pristao kupio nam sve i tako nastade VERONA. Najprije smo igrali turnire na C.Vili, Otoci, Grbavici a najljepsi susreti su bili protiv kafea Ruze i Slavka Baloga za koje su igrali Kemo Kovac, Zoka Bilic, braca Korjenic i dr. Bilo je prelijepo a narocito druzenje poslije utakmice.
Fis-Gol pehar smo osvojili u trajno vlasništvo
Onda je dosao na red turnir kafica u Fisu, pocetak Fis gola, znam da smo te 1983 osvojili prvo mjesto. Kostur Verone, konstantu, cinili su Vlaski, Vako,Przulj Zoka i ja, svi ostali su bili prolazni, mi smo odigrali sve. Medo je kasnije iz zezanja zvao Cobu, Mihajlovica, Mesu Bazdarevic, Harisa Skoru ali su bili na klupi, jer kaze “nemaju mjesta” pored nas a bio je navijac Sarajeva. 1986 godine uslijedilo je prvo prvenstvo SFRJ u malom fudbalu u Zagrebu a za nas su igrali Fudo, Seno, Muha…….. Aco Culic kao sponzor bio je direktor Olimpik tursa, jer Medo nije imao toliko love za troskove boravka u Zagrebu. Ja sam tada napunio 40 godina i nisam puno igrao u polufinalu smo dobili favorita iz Zagreba Zicaru a u finalu izgubili od Mostarskih kisa 7:0. Nije to bilo cudo jer smo se noc prije opili do besvjesti. U sobi smo Rutko, Vlaski i ja toliko popili da je od naseg isparavanja alkohola iz usta i tijela Vako bio mahmuran pa finalu jedva hodao.
Potom slijedi opet Fis gol, pa turniri po gradu na Palama za 27.juli, pa opet prvenstvo SFRJ u Slavonskom i Bosanskom brodu gdje smo izgubili u polufinalu. U Skenderiji tokom posljednjeg turnira Fis-Gol, 1991 godine, popucala su mi oba listna misica i to je bio kraj za mene u 45-oj godini zivota na zvanicnim izakmicama malog fudbala. Kako smo inace svi starili Verona se pocela osipati, nije bili vise motiva od kad smo osvojili pehar u trajno vlasnistvo, tri puta prvaci 1983, 1986 i 1987 godine.
Moj posljednji turnir
Da ne zaboravim ostale turnire nakojima sam igrao. Vako i ja smo 1992 godine napravili ekipu za 27-julski turnir u Tucepima a ekipa se zvala “Klinci”, jer je on tada imao radnju za prizvodnju eksera. Sa nama su igrali Anto Rajkovic, dosao iz Engleske, Ivan Golac dosao iz Engleske, Beko i Senad Kreso. I bili ubjedljivo prvi. Poslije sam igrao za Basku Vodu s nekim momcima, koji su me pozvali na veliki turnir u Makarskoj i izgubili u finalu od Alfe. Steta oni su plakali sto su igubili, bili su djeca srednjoskolci a ja deda.
Jedan od najdrazih turnira koji sam osvojio je turnir veterana u Modrici 1979 sa veteranima Sarajeva. Igrali su Muftic, Fazlagic, Jasenkovic, Bajic, Bosko Antic i ja a vodili nas Ibro Biogradlic i Meho Brozovic. U finalu smo pobijedi puno mladje veterane Celika koji su bili glavno favoriti s Buzom, Radulovicem, Renicem, Jasminom Hajdukom i jos nekim mladjim. Poslije smo igrali dva turnira u Bugojnu i izgubili u finalu od mladih ekipa. Nisam siguran koja je bila godina kad smo igrali. Ni prvenstvo Jugoslavije u Listici, ali znam da prvi put s nama nije isao Vako.
Nekako smo skupili ekipu Verone s brda, s dola, spavali smo u nekom samostanu, sjemenistu odigrali utakmicu na kojoj je izbila tuca u kojoj je ucestvovala i publika a sve zakuhao Rato Spajic, pa se vratili kuci.
Moji posljednji turniri bili su ratnom Sarajevu zima 1992 godine. Bozicni i Novogodisnji turnir „gladni i bosi“, vode ni za lijeka, sa krova Skenderije curi od otopljenog snijega, tako smo se oprali. Igrao sa za veterane Sarajeva do finala, gdje smo izgubili od Vrbanjuse za koju su igrali Topa i Ismet Bajramovic Celo, koji su me poslije odveli u stab pa me najeli i dali mi jos da ponesem roditeljima.
Toliko od mene zasad, ispade ko biografija ali ima toga jos. Ako se sjetim javljam se. Pozdrav tebi Adnane i cijeloj ekipi Fis gola i hvala vama. A koliko se sjecam Adnane, ti i ja smo imali divnih ideja za razvoj malog fudbala u gradu, o cemu smo pricali ja i ti u Skenderiji. Mozda imas jos onaj snimak. Ali dodje rat i odose svi planovi.
Puno pozdrava svim zivim ucesnicima Fis gola i ostalim igracima malog fudbala, koji su ga igrali bilo kad i bilo gdje. I ne zaboravimo nikad, nikad nase poginule i umrle prijatelje, drugove s malih terena.
Vas Ramiz Avdić
FOTO ALBUM:
Najuspjesnija generacija FK Unis, 1972/73. Druga liga, juzna grupa Jugoslavije. Stoje: Vlatko Konjevod, Lukovic Miroslav, Senad Kreso, Zlatko Avdic, Bico Duvnjak, Omer Cerimagic, Ramiz Avdic i Nedeljko Kovacic. Dole cuce: Drobnjakovic Dragan, Dujo Jovanovic, Prutina Ekrem, Makic Milan, Momo Kosic i Sefko Kevelj. Nedostaju Arnautovi Bajazid-Beko i Nurif Nargilic Amba, zbog povrede.
Ramiz Avdic 1 Ekipa Mejtas-“Bujruma”, nakon osvajanja lige u malom gudbalu. Stoje, s lijeva: Ramiz, Fudo Musovic, Kemo Abdurahmanovic, ne vide se Zvonko Milicevic, Ahmagic Zaim-Kica, Beko, golman Braco zvani Vasvija.
Poslednja utakmica u Vogošči između veterana “Unisa” i “Borca” odigrana u maju 1991. U septembru 1991. odigrana je još jedna u Bosanskom Šamcu i tu je bio kraj. Došao je rat.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 10.06.2023.