Članovi planinarske sekcije „ Poletarac“ Sportskog društva PBS s lijeva: Radivoje Kovačević („Šiša“), Sead Memić ( „ Kaćunić“), Adnan Muzurović ( „Pješak“) i Husein Nezirhodžić („Mačor“). U zagradama su planinarski konspirativni nadimci. Fotografija snimljena početkom osamdesetih pred planinarskim domom UPD „Bukovik“ kojeg danas, na žalost, osim kamenih temelja nema. Četvorka, je dio družine, koja je u prosjeku jednom mjesečno špartala izletištima sarajevske regije.
Ovo je bila jedna od dužih tura jer je „Pješak“ bio protivnik pješačenja dužeg od pola sata tj. dva kilometra, mada je, mora se priznati, uživao u ambijentima planinarskih domova za šejtan soframa. Razlog tom animozitetu treba tražiti u činjenici jer je u podoficirskoj školi u Bileći prepješačio tri Hercegovine i dvije Bosne. Još kad se tome doda da je zbog nepoštivanja vojničke discipline u toku pješačenja kao inventar na leđima imao postolje minobacača jasno je da mu je nadimak naturen.
„Kaćunić„ je zaradio nadimak zbog običaja, sve do ženidbe, da mnogobrojnim obožavateljkama – planinkama dariva kite tj. stručkove najljepšeg planinskog cvijeća. On je inače najromantičnija duša ove družine. Najvažnije mu je bilo na planinu ponijeti kesice supe ili čorbe. Valjalo se „popravljati“ u jutarnjim časovima. Jao, još ako je kiselkasta. „Mačor“, koji na fotografiji najviše podsjeća na Eskimca, nadimak je dobio zbog bezobraznih miševa, stanovnika planina i planinarskih domova. Događaj vezan za ovaj izlet je njegovo bježanje po spavaoni od „mekinjaša“ tokom čitave noći. Muški planinari su zbog dobrog „varenja“ bez maske, spavali tvrdim snom. „Mačorovo“ bježanje od mišonja najviše je smetalo „Pješakovoj“ gospođi Jasni koja nije mogla zaspati od buke stvarane bježanijom i nestašlucima „Mačora“. Na žalost sudionici ovog izleta o ovome su bili upoznati samo po priči gospođe Jasne koju „Mačor“ ni u jednom detalju nije demantovao.
Najplaninarskiji lik ove četvorke „ Šiša“, radi fotografisanja, nije se odvajao od ranca i ženine kape ni u trenucima odmora. Šiša je tu, za svaki slučaj, da mu saborci ne zaborave lozinku. Odziv je bio „ Lagani cug“.
Kao gost u ovom paninarskom poduhvatu sa boljom polovinom bio je prisutan Smiljan od Vrazove.
- Da bi dočarali i sačuvali od zaborava planinarsku transverzalu „ Maraton Crepoljsko – Bukovik“ pokušaćemo mlađem naraštaju dočarati nadljudske napore kojima su se moralo izložiti učesnici. Muški dio učesnika je u dva tri navrata u nekom od sarajevskih ugostiteljskih objekata razrađivao taktiku tj morao je sa punom odgovornošću odrediti sa koje strane da se priđe domu. Na kraju se ipak odlučilo za Crepoljsko jer tegleći konj „ Putko“ jednog seljaka iz Nahoreva nije bio na raspolaganju, učesnicima da im iznese rančeve na uzbrdicama za napadanje vrhova iz tog pravca. U tim danima supruge su se bavile lakšim stvarima, eventualno su morale šta napraviti za jesti i obaviti kupovinu namirnica za rančeve. Zbog slabo prospavane noći, a velike su bile brige o uspjehu izleta, malo kasnije se krenulo iz Sarajeva, normalno automobilima, do parkinga pred planinarskim domom na Crepoljskom(20 minuta). Napuštajući vozila najbitnije je ne zaboraviti ponijeti napunjene rančeve. Put nas vodi nizbrdicom o kojoj nam je više navrata, pri ranijim izletima, na slikovit način Milenko Milovanović, jedini pravi i izistinski planinar u našoj sekciji, dočaravao sliku skijaške skakaonice od prije II svjetskog rata na tim terenima (12 minuta). Dalji težak teren nas vodi preko podugačke ravničarske livade na kojoj se u ljetnim mjesecima snabdijevamo čubrom za čajeve koje trošimo u zimskom periodu ( 15 minuta). Zaobilazeći vikendicu Dž. Bijedića ljevlje se penjemo u još neosvojenu padinu (28 minuta). Nakon uspješnog savladavanja uspona, od 23,8 stepeni, krivudavom stazom nakon skoro sat i po mukotrpnog pješačenja iscrpljeni i radosni stižemo pred Dom gdje nas dočekuju zabrinuti domaćini i gosti uz ovacije i šerbe.
Ulazeći u toplinu doma u ganjku nas dočekuje mnoštvo dubokih cipela iz HTZ opreme. Očigledno oprema od planinara – pripravnika. „Pješakov“ komentar je bio : “ Jel ovo gostuje neka jedinica civilne zaštite“. Atmosfera uobičajena planinarska do duboko u noć. Spavanje je nekima bilo normalno, a nekima i nenormalno zbog bježanije i ganjanja mišonja. U ovoj operaciji najveći teret je podnijela Pješakova supruga koja je jedina shvatila Mačora i njegov strah.
Vraćanje na Crepoljsko je bila prava pustolovina. Izletnici su morali probijati stazu kroz smetove, jer je preko noći napadao snijeg od metar. Sretna okolnost pri povratku je bila da je jedan rmpalija gost doma do polaska i bez odmora od dolaska konzumirao vatrenu vodu. Mi smo ga bodrili samo tako. Valjda zbog zadovoljstva provodom u domu izblijedila su sjećanja na povratak. Ipak se pamte samo lijepe stvari.
Napisao: Radivoje Kovačević
FIS-GOL TIM
27.09.2023.