ISTINSKI ŠAMPIONI U KATEGORIJI: DTV PARTIZAN (FIS)
U čast velikog čovjeka i sportiste Rusmira Delahmetovića Caneta!
Ovih dana navršava se šest godina kako je umro isuviše mlad (52) moj dobri drug Rusmir Delahmetović Cane od teške i podmukle bolesti.
Zašto baš danas to pišem? Nije li to godišnjica smrti, rodjenja, nekog velikog sportskog uspjeha (a Cane je imao mnogo toga) ?
Ne ništa od toga, ovo je samo jedno sjećanje u jednom običnom danu, a ono je potvrda da mnogi moji drugovi, kao i Cane žive u mojim danim svakodnevno , a ne samo povodom obolježavanja ”značajnih datuma”.
Bio sam i sam sportista i imam mnogo prijatelja iz tih dana, ali Cane zauzima posebno mjesto u tim sjećanjima, jer smo imali mnogo zajedničkog, iako smo se bavili različitim sportovima, u sportskom životu.
Cane je bio prije svega moj komšija sa Čobanije. Živio je je u Skender pašinoj ulici i još od dječijih dana pokazivao je nevjerovatnu sklonost ka sportu. U ulici je bio podignut koš, gdje su djeca igrala ”basketa” od zore do mraka, ne rijetko smo igrali basketa i na parkingu iza Hidrogradnje u Dobrovoljačkoj, a najčešče u ”Metalcu” legedarnom igralištu Prve gimnazije, poslije ”pregovora” sa legendarnim Bajrom koji je ”čuvao ” taj sportski hram. U tom periodu fizičkih promjena Cane je bio izuzetan košarkaš i to je sve govorilo da je košarka njegov sport.
Medjutim njegova sportska karijera je počela sa fudbalom i sretali smo se na treninzima FK Sarajeva, gdje je on bio pionir, a ja junior iste ekipi.
Sportsku karijeru smo nastavili (ili bolje rečeno počeli) u Metalcu, gdje je Cane briljirao u mnogim sportovima , a naročito je bio izuzetan u košarci, pa ja sam lično smatrao da je on jednostavno rodjen da bude košarkaš. Smatran je najboljim košarkašem Prve gimnazije, a koja je dala nekoliko vrsnih prvoligaških igrača bivše nam velike domovine!
Ali ako sam ja tako mislio, tako nije mislio vrsni sportski pedagog i divni čovjek prof. Fazlić Dževad, koji je uočio nešto posebno kod Caneta i počeo da radi sa njime ”forsirajući” ga da trenira sve više rukomet, a sve manje košarku.
Onda su se na jednom rukometnom turniru u Prvoj gimnaziji ”slučajno” (ili po pozivu prof Fazlića, koji je imao veliki ugled u gradskom rukometu) zatekli legende sarajevskog rukometa Memnun Idžaković Ćuna i Mišo Bašić. Taj dan je Cane briljirao i nije bilo odbrane koja ga je mogla zaustaviti.
Od tog dana, poslije razgovora sa gore spomenutim rukometnim veličinama, za Caneta je košarka postala samo rekreacija, a rukomet veliki rad koji će mu otvoriti vrata sporta cijelog svijeta. Vrhunac njegove karijere bio je poziv da zaigra u plavom dresu jugoslavenske rukometne reprezentacije, jedne od najvećih svjetskih rukometnih sila svih vremena.
Cane je igrao pivota (kružnog napadača) i u svoje vrijeme je bio smatran jednim od najboljih pivota svijeta.
Rukometnu karijeru je završio u Njemačkoj, a ustvari nije nikada ni završio karijeru, jer se uvijek vraćao rukometu na ”razne načine”.
To je bilo ono što se dešavalo izmedju dva ”šesterca” ili u novinskim naslovima, a u svom privatnom životu Cane je nastavio da živi i dalje sa rajom.
Znao je ne rijetko doći i odigrati u raji po neki basket ili ”na male” sa čobanijskom rajom i to ne samo sa svojom starom rajom, nego i sa ”nekim novim klincima” ili fino rečeno sa generacijama koje su dolazile, a kojima je on bio sportski idol.
I nije Cane nastavio samo igrati ”lopte” u raji, znao je on navratiti u raju i u ”Trasu” kod upravnika Ize, u socijalno u bife kod Smaje zvanog Šmajs, u Dva ribara, u Pozorišnu kafanu, …..i kada bi sjedi sa rajom, skoro uvijek bi on plati račun. Cane je uvijek bio i ostao hadžija u srcu i u novčaniku.
Sa Canetom sam se družio i igrao na Čobaniji, na Koševu, u Metalcu, u FIS, u Skenderiji,…i imam puno dragih sjećanja, ali mi je posebno drago sjećanje na njegov gest iz 1977 . kada sam služio vojni rok JNA u Nišu.
Reprezentacije Jugoslavije je igrala u Nišu utakmicu, a Cane je u svim tim obavezama našao vremena da sa jednim kolegom iz reprezentacije, dodje u kasarnu da me posjeti i pozove na ručak u grad. Naravno da nije prošlo na rastanku, da Cane podrži i ”finansijski” svog druga vojnika. Novac je dobro došao ali je brzo i otišao (potrošen), ali je zato sjećanje ostalo vječno.
Za kraj, jedna mala anegdota koju sam ”čuo” od reprezentativca Antović Zdenka, sa priprema jugoslavenske reprezentacije u Tunisu.
Jednom prilikom Cane, koji je uvijek bio primjeran sportista, zakasnio je iz grada u sportski centar gdje su boravili reprezentativci. Tadašnji legenadarni i trofejni YU selektor Ivan Snoj koji je držao do discipline (malo i pretjerujuči) bio sa naljutio pa dočekao Caneta i Antovića na vratima ljutito govoreči: (u svojoj uobičajenoj frazi): ” Spakujte stvari i prvim vozom kući!”.
Uzimajući u obzir ogroman značaj Caneta za reprezentaciju, a i ”ostvarljivost” željezničke veze Tunis-Sarajevo, naravno da je ovo ostalo samo kao trenerova frustarcija i anegdota, a koju zapisa isto tako dobri pivot Zdenko!
Onda je devedestih godina Cane otišao u Ameriku, ali nije mogao bez Sarajeva, pa se vrati u Sarajevo, gdje na žalost svih nas koji smo imali privilegiju ga poznavati i družiti se sa njim ode 2008 tamo odakle se niko nikada ne vraća.
Ja svaki put kada dodjem u Sarajevu, prodjem Čobanijom, Metalcem i FISom, a mnoge drage utakmice ”ožive” u meni i dragi likovi! Posebno mjesto u svemu tome ima Cane, jer sam sa njim ”dijelio” ulice Čobanije, hodnike Prve gimnazije, FIS…..,
Bilo je lijepo igrati i družiti se sa Canetom! Neka mu je vječni smiraj duše !
Napisao: Mirza Hasanefendić (Mart, 2014)
FIS-GOL TIM
21.08.2023.