ISTINSKI ŠAMPIONI FISA
Kao uvod u pricu o Vjeceslavu Vjeci Tolju neka posluzi dio teksta koji sam procitao i zabiljezio, prije nekoliko godina, ocekujuci da ce biti pisano na portalu fis-gol o covjeku, kosarkasu cije sam poteze “upijao” u FIS-u, uceci tajne ovog sporta za vrijeme mog izleta (gimnazijski dani) u ovaj popularni sport.
“ Jedan od najboljih bekova bivse Juge “po igrankama na parketu” bio je legenda FIS-a i legenda Mlade Bosne, Zelje, igrac splitske Jugoplastike, i na kraju Bosne – Vjeco Tolj.
Sut koji je zaustavljao dah, ulazi kojima rijetko koji igrac je mogao uci u trag, dribling koji je ostavljao protivnike na parketu. Cak i dirigent zadarske publike Leo Pincetic, koga je Vjeco poslao loptom ispod ograde igralista u raju nije znao sta mu se desilo. Cak i legendarni Meksikanac Emanuel Raga (muz Esme Smajis) igrac Ignis-a iz Verese-a je aplaudirao.
Sjecam se jednog slogana u sarajevskim “Vecernjim novinama” koji je ovako isao, nakon tekme 1970. godine kada je Zeljo rasturio Bosnu u maloj sali Skenderije (to je bilo prije velike sale kad je Maravic ganjao Pesica i kad je Bosa Tanjevic igrao beka za Bosnu kao trener, a Cecur bio prvi centar Bosne i Milavic igrao drugog beka). Citiram:” Veliko nevrijeme praceno snijegom i kosavom zahvatilo je Bosnu koja se nasla pod utjecajem visokog aniticiklona Vjeceslava Tolja”.
Legendarni kosarkas Mirza Delibasic je proglasen najboljim sportistom svih vremena u Bosni Hercegovini a time je ovaj Tuzlak i najbolji kosarkas svih vremena u Bosni i Hercegovini.
Vjeceslav Tolj je najbolji sarajevski kosarkas svih vremana. Misljenje sa kojim se mozda neko nece saglasiti ali vecina poznavaoca kosarkaskih zbivanja iz vremena naseg, hoce sigurno.
Foto: Vjeco u svom elementu. Drazen Dalipagic i Dragan Kicanovic uhvaceni u “igranki”, kako se navodi u tekstu.
U nastavku, Vjecina sjecanja:
Fis i košarka
Željezničar je nešto za šta sam vezan cijeli život. Imao sam nastupe i za druge timove, ali Željo je moja mladost, a, Boga mi, i starost. Sve je počelo krajem pedesetih godina. Tada se sve vrtjelo oko fudbala. Pokojni otac mi je rekao imaš Grbavicu i Koševo, a ja sam se opredijelio za Fis. Mada je tu rukomet bio u prvom planu, ja sam najviše afiniteta imao prema košarci. Išao sam u školu ‘Slaviša Vajner Čiča’ i uporedo trenirao u Mladoj Bosni, koja će kasnije postati Željo. Na početku karijere treneri su mi bili Draško Vojnović i Siniša Knežević. Igrao sam za mlađe selekcije republičke reprezentacije i odlično smo se nosili sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom.
Jugoplastika Split
Bila je varijanta Lokomotiva iz Zagreba i beogradski Partizan, ali ja sam na kraju otišao u splitsku Jugoplastiku. Međutim, došlo je tada do administrativnih problema između tadašnjih republičkih saveza i ja nisam odigrao niti jednu zvaničnu utakmicu. Igrao sam samo prijateljske i trening-utakmice. Te godine Tvrdić, Šolman, Skansi i ostali bili su prvaci, a ja sam se vratio u Sarajevo.
KK Bosna
Sa Željom sam želio da izborimo prvoligaški status, ali u tome nismo uspjeli. Bosna je imala ispravniji put, pružala je šanse mlađim igračima, a mi u Želji isluženim igračima. Na inicijativu Bogdana Tanjevića prelazim u Bosnu, gdje sam se odlično uklopio u timski rad. Sezonu prije nego što će Bosna postati prvak, ja sam se oprostio. Sigurno da sam mogao još, ali odlučio sam se oprostiti od aktivnog igranja.
Trenerska karijera
Prvo sam počeo u KK Sarajevu, da bi kasnije otišao u Borac iz Čapljine, gdje ostajem dvije godine. To mi je bilo lijepo iskustvo, posebno što su to bili moji počeci na trenerskoj klupi. Nakon Čapljine vraćam se u Sarajevo, ali sada na klupi ženske ekipe Željezničar. To je za mene bila ogromna razlika, ali sam se snašao. U ekipi sam imao Slavicu Delibašić, Slavicu Pecikozu, Biljanu Bošnjak. Cilj nam je bio 4. mjesto, a konkurenciju smo imali u Crvenoj zvezdi, Partizanu i Jedinstvu. Tuzlanke sa Razom Mujanović su nam bile nepremostiva prepreka. Poslije je došlo do materijalne agonije u klubu i ja sam otišao. Trebao sam raditi u Bosni zajedno sa Mirzom Delibašićem, ali tada je u klubu pobijedila struja koja nije imala veze sa sportom, tako da je to propalo. Slična se situacija desila kada je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država. Izabran sam za prvog trenera reprezentacije, kada je rahmetli Mirza Delibašić bio direktor. Međutim, nekima je to smetalo i odmah sam smijenjen.
Nakon domaće, uslijedila je inostrana karijera Vječislava Tolja, a potom opet povratak u domovinu.
Radio sam u Italiji, Češkoj, Švajcarskoj, Sloveniji. Iz svih tih zemalja nosim lijepa iskustva, a, naravno, košarka se ne igra svugdje isto. Kasnije sam se vratio u Sarajevo, vodio Cenex, koji je u tom poslijeratnom periodu igrao veoma važnu ulogu u bh. košarci”, kaže Vječislav Tolj, koji je danas na čelu Udruženja Košarkaški klub MV – Basket, koje je osnovao zajedno sa legendarnim Mirzom Delibašićem 1999. godine.
Legendarni Kindže
Legendarni Kindže je najveći sportista svih vremena kojeg smo imali. Bio je genijalac, fenomenalan čovjek i sportista. Bio je čovjek s kojim se nisi mogao posvađati. Imao je svoje poglede na život, na košarku. Posljednjih pet Mirzinih godina života sam se intenzivno družio s njim. Naravno da se sjećam i naših druženja kada smo zajedno igrali. Družili smo se svakodnevno. Provodili smo zajedno vrijeme na nekim nama dragim mjestima. Mirza Delibašić je svima nama rana.
Zaboravljeni Vjećo
Vjećo Tolj, kosarkaski idol mnogih, je neopravdano “preskocen” u raznim sportsko-politickim kombinatorikama kada je u pitanju poslijeratni rad u kosarci ali i u gradskim strukturama. Samo zato sto nije poslusan i sto ima svoj stav. Jasan pogled, bez sitnosopstvenih interesa, na stvarna desavanja sa sportom i drustvom u gradu Sarajevu, i u Bosni i Hercegovini.
Covjek sa tim iskustvom i znanjem bi dobro dosao svakoj sredini. Sem, onima koji po “kljucu” sve odredjuju a ne po stvarnim sposobnostima.
NAPOMENA: stavovi i misljenja Vjece Tolja koristena iz njegovog intervjua datom drugom portalu. Naslov, dio uvoda i zavrsni komentar Redakcijski.
FIS-GOL TIM