Pavle Paja Lukač je bio jedan od tih rijetkih bisernih ljudi
Raznih ima ljudskih bica.
Lijepih, dobrih, pametnih, plemenitih, mudrih, saosjecajnih, ruznih, glupih, nesimpaticnih, zlonamjernih, pakosnih, lopova, postenih, tracara, alapaca, razbojnika, osvetnika, zlikovaca, sutljivaca, pricalica, luftiguza, radnika, omiljenih, neomiljenih, razdraganih, tuznih, nasmijanih, uplakanih…
Nema sta nema pod nebeskim krovom. Sve sto mozete da zamislite o bilo kome, naci ce se na kugli zemaljskoj za koju, eto ima i takvih, neki misle da je ravna ploca koju na cetiri kraja pridrzavaju cetiri velike kornjace.
Najmanje je onih ljudi koje svi odmah zavole, onih na koje se niko ne moze naljutiti,l judi koji vole sve ljude, u cijem prisustvu se svi osjecaju vazni i privilegovani, ljudi koji zrace jednostavnoscu svoj velike toplotne energije koja odledi najhladnije srce, omeksa najtvrdju dusu.
Takvi ljudi su dragocijeni, nema ih mnogo. Treba iz pazljivo cuvati.
Pavle Paja Lukac je bio jedan od tih rijetkih bisernih ljudi.
Pavla sam znao otkako pamtim,j os dok sam ga zvao Cika Pavle. Kao dijete sam upamtio njegove oci, dvije velike zeravice, pune topline, razumijevanja i njeznosti, njegovu za to vrijeme jednoobraznih “varteks” odijela ekstragavantnu eleganciju. Samo je Pavle mogao staviti leptir-masnu s tackicama na prugastu kosulju, obuci prens de gal sako, tamno plave pantalone, braon cipele a da to izgleda kao da ga je licno Armanji spremio kao svog emisara mode da malo razbije sivilo. Pricala mi nedavno njegova Vesna da je oduvijek takav bio, jos kada je kao tinejdzer u okupiranom Sarajevu krao Nijemcima benzin i municiju, pa ga odveli u mracnu Belegiju. Urbana je legenda koju je pricao njegov drugar iz mladosti Nedim Hruba Ceric da je zatvor obilazio tuzilac i grupu zatocenih, medju njima i Pavla, pitao da li imaju nesto da kazu..Svi cute, samo Pavle istupi, kaze tuziocu – Budite ljubazni pa isporucite rukoljub vasoj drazesnoj gospodjici kcerki.
Kada sam preselio u Beograd, prve godine pricao mi otac da je sreo Pavla u Kanadi, na Svjetskoj izlozbi gdje je bio komesar Paviljona Jugoslavije. Kada sam zavrsio treci razred gimanzije, odem u Dubrovnik. Gluvarimo, spavamo u bazenu hotela Vis koji se renovira, jedemo tu u tamo, ali koga briga za hranu kada imas sedamnaest godina. Avgust se blizi kraju, moj drug Pop i ja stojimo kod Orlanda i ubjedjujemo dvije ljupke Engleskinje da “money can’t buy love”, kada vidim da mi u susret ide Pavle s nekim covjekom. Pridjem da ga pozdravim, u glavi vrtim kako. Ne ide vise Cika Pavle, a posto smo vec u Dubrovniku ja cu njemu – Dobar dan gospar Pavle, kako ste. On se smijesi, upozna me s prijateljem koji mi kaze “servus’. Dzavid Husic, becka skola ekspozitura Kiskunheledjhaza. Cijeli zivot je sve pozdravljao s madjarskim “servus”. Pita Pavle sta radim. Kazem nista, cekao sam nekoga da se zaljubim, dosle Engleskinje,ali … muka ziva, zapadni je to svijet, potrosacki. Pavle mi da cetiri ulaznice za izbor Mis Jugoslavije i jos mi kaze da dodjem poslije u hotel da nesto pristojno pojedemo. Odemo nas cetvero do Revelina, prodamo karte za podosta para, pravac cuvena Mimoza.
Dolazimo kasnije u hotel..Puna basta ljudi,spojeni stolovi. Pavle me vidi, prijeti prstom. Kaze – Morao si da prodas one karte. Naravno lazem da smo bili samo me nije vidio zbog guzve. Kaze Paja- Kako ste bili kada sam ti dao karte za prvi red, do mene, a onda dosla dva njemackaq para s vasim kartama. Svejedno mi je dopustio da sjednem pored novoizabrane ljepotice Nikice Marinovic, najljepse zene koju sam u zivotu vidio. Starija od mene godinu dana, buljim svo vrijeme u nju, nestvarnu krasotu, dok ne dodje Marko Breskovic, basista Trubadura, njen zvanicni mladic i moj poznanik. Propada idila prije nego sto je i bila.
Prodju godine, Sarajevo dobije olimpijske igre. Dobilo bi Sarajevo te igra i bez Paje ali s njim su dobijene elegantnije, s vise sarma. Cetiri godine prije Sarajeva Pavle i ja se nadjemo u Moskvi na ljetnoj Olimpijadi koju je ubrzo pretvorio u sarajevsku. Nema tog tog zida, tih vrata, te table na kojie nije stavio poster ZOI 84, nema tog novinara koga nije upoznao s svim detaljima koje je samo on znao, nema dana da nije obisao sva borilistva, dijelio znacke, bonbone…toliko da je zvanicni portparol moskovske Olimpijade u dva navrata pocinjao konferenciju za stampu rijecima da moli gospodina Pavla Lukaca da svoju neiscrpnu energiju ostavi za Sarajevo jer ovo je ipak Olimpijada u Moskvi.
Sarajevska Olimpijada, taj mjesec slave, nezaboravnih dana bili su velicanstvena Pajina predstava. Niko na svijetu ne bi to bolje izveo. Madjionicar rijeci na koliko god vama treba jezika koje savrseno govori, sarmantan, ljubazan, nasmijan…bila je to besprijekorni uradjen posao kojem niko nije mogao odoljeti. Kada ga je italijanskii novinar pitao hoce li biti snijega, Pavle mu je je aludirajuci na njegovu i svoju visinu rekao “Bice toliko snijega da ce vama i meni trebati guvernanta da se ne izgubimo u snijegu,jer ja imam dugme i cim ga pristisnem,pada snijeg”. Stariji pamte da dan uoci Olimpijadi nije bilo snijega ali Pavle negdje nasao i ukljucio dugme. Zaboravio da ga iskljuci jer na napadalo bar dva metra. Ugljesa Uzelac je panicno hodao po press-centru, jurio u sali Pavla i preklinjao da iskljuci carobno dugme.
Poslije Olimpijade Pavle, Vesna i Lana odu u Njujork gdje je bio sef predstavnistva Turistickog saveza Jugoslavije. Dok nije nasao stan, Pavlu je jedna od tri najvece tv-mreze ABC dala besplatno penthaus u najskupljem njujorskom hotelu. Bio je svjetska zvijezda.
Godinu dana poslije njega dodjem s porodicom u Njujork kao dopisnik Oslobodjenja. Samo sto sam usao u stan, pun neotpakovanih kutija i kofera, zblanut od puta,neko zvoni na vrata.
Pavle Lukac. S ogromnim buketom cvijeca za moju Rusmiru, cokoladama za djecu, viskijem. Sjednemo, popijemo pice, kaze mi – pametan si covjek nemam mnogo savjeta, osim ovog – sta god da potpisujes, sta kod da ti nude, uvijek procitaj samo ono sto je napisano najsitnijim slovima na dnu. Najpametniji savjet kojeg mi je neko u Americi dao.
Petnaest dana kasnije sustigla ga je opasna brzina kojom je zivio, posao kojem se nestedimice davao…
Posljedni put sam ga vidio u Sarajevu 1987.godine.Sjedili smo Dzavid, on i ja u Moniku. Mucio se,ali su oci ostale iste. Oci velikog djeteta, sjajne, blistave, dobre, plemenite oci covjeka koji je volio ljude.
Umro je naredne godine.
Danas u Sarajevu postoji Ulica Pavla Lukaca.
To je uvijek, ma gdje u svijetu zivio, bio njegov grad.
Napisao: Zoran Kurtović
PAVLE PAJA LUKAČ – He was a Man!
Napisao: Husein Hujić
Malo je poznato da je na polju informativno-izdavačke djelatnosti, Organizacioni komitet XIV ZOI objavio oko 60 naslova knjiga i periodičnika!
Mnoga izdanja na našem i na olimpijskim jezicima, francuskom i engleskom, a čak na šest jezika portabl paket-izložbu „Hiljadu izložbi u hiljadu gradova“ ! Sve to s jednim ciljem, jasnog gesla: Ne igre radi igara!
U sektoru za informativno – izdavačku djelatnost direktor je bio dragi čovjek Pavle Paja Lukač.
Osnovno glasilo bio je mjesečnik „Olimpijski informator“, nastao iz istoimenog mjesečnika koji smo počeli izdavati već 1980. Trojezična kolor revija „Sarajevo‘84“ počela je izlaziti septembra 1981. Bila je to reprezentativna publikacija o pripremama Sarajeva za XIV ZOI.
Ali, bio je još jedan periodički informativni medij, najstariji; već krajem 1979 Paja Lukač je krenuo sa sedmičnim konferencijama za štampu!
Četvrtkom. Kakav animator, kakav propagator olimpizma i sporta, svakome dragi Paja! Često su na konferencijama bili i strani novinari; Paja je multisimultano prevodio samoga sebe, na njemački, engleski, ruski… Dragoga Paje sjetim se, sa zahvalnošću i divljenjem, svaki put kada iole detaljnije , a pogotovu zvanično, govorim o pripremama XIV ZOI.
Prvi put sam ga vidio, i čuo, u ljeto 1956, gledajući ga sa Babić Bašče, dok je igrao vaterpolo u bazenu na Bembaši! Čula se odozgo galama, čulo se svačije „dodaj“, „pucaj“, kao što se čuje u akustičnim arenskim , amfiteatarskim prostorima, kakav je istočni ulaz u Šeher, kroz koji Miljacka, izlomljena od padova kroz strmi i krivudavi kanjonski kamenjar, uplovi u pitomu ravninu Sarajeva, i smirena ulegne u bešiku Bosne, pa usnula prođe svom Bosnom…
Kad bi Paja šta doviknuo-odjekivao bi Jekovac! Nije „kad bi Paja zagalamio“, jer on nikada nije (ni na koga, ni zbog čega) galamio; on je samo glasno govorio. Uvijek, svugdje. Čim bi izašao iz auta, pred četverokatnicom tadašnjeg Organizacionog komiteta ZOI ( preko puta Pozorišta), čuo bi se njegov glas, u svakom hodniku… Paja je rođeni – glasnogovornik! Kako u grlenom, još izrazitije u profesionalnom, najprofesionalnom značenju riječi!
Drugi put sam Paju vidio koncem avgusta 23 godine kasnije, 1979, u kućici u kojoj je bilo prvo sjedište OK XIV ZOI, u Avde Jabučice ulici, na Gorici. Od tada sam s njim proveo četiri i po godine, radeći zajednički na promociji XIV ZOI. Prije nego što se, tog ljeta, konačno skrasio u rodnom Sarajevu, nakon višedecenijskog hoda po planeti Zemlji, bio je u Beogradu, u redakciji „Politike“.
Evo još pokojeg od bezbrojnih piljčića koji su iskričili iz jedinstvenog, neponovljivog mozaika kakav je krasio Paju Lukača. Kad bi prošetao od Titove do Čaršije, zaustavljale bi ga Sarajlije na svakom koraku!
Svak je imao nešto lijepo mu reći, i on svakome od njih.
Kad bi svijetom službeno predstavljao svoje Sarajevo, bivao bi takav kakav je, spontan, kao na Čaršiji. Svugdje su ga opsjedali novinari, uvijek sa dozom sumnjičavosti; hoće li Sarajevo biti sposobno za tako značajne Igre… Konferencije za štampu nisu bile dovoljne, pa su novinari, nerijetko, htjeli ekskluzivne vijesti. Paja nikoga ne bi odbio. Uvijek u vremenskom škripcu, ne bi stizao obući uobičajeni „ancug“ i staviti leptir mašnu; primao bi ih i u hotelskoj sobi, ponekad u pidžami!
Bilo da je bio gost emisije Larija (Larry) Kinga, koju je gledala čitava Amerika, ili da je bio voditelj „Igara na snijegu“, koju je gledala čitava Evropa (jedne su održane na Jahorini, 8 februara 1981, na dan kada će, tri godine kasnije, kugla zemaljska gledati spektalularno otvaranje XIV ZOI) – Paja je bio Paja; dostojanstven i spontan, zabavan i uvjerljiv, gospdin i raja, kosmopolit i Sarajlija…
He was a Man!- to je nakraća moguća biografija Paje Lukača , posve tačna, zapisana za vječnost, na njegovom grobu na Barama. Zaista, bio je Čovjek! Gospodin-Čovjek! Ljudina!
FIS-GOL TIM
27.10.2023.