Ćiro malih terena
“ Braco, mislim da njega poznaju svi sa podrucja starog grada kada su u pitanju i starije i mladje generacije. Svima je poznato da je Braco jedna od najkontraverznijih licnosti u gradu. Da se za Bracu vezu mnogobrojne anegdote i price. I u lijepom i u ruznom kontekstu kada su u pitanju dogadjaji sa malih i velikih terena. Sada ne znam jedino koliko su ljudi spremni da pricaju objektivno. Ja cu se konsultovati sa nekom rajom koji su sa Bracom u nekim blizim relacijama, pa vam javim. “
Ovako mi je odgovorio jedan od nasih saradnika a uputio sam pozive na vise adresa da mi pomognu u pisanju o Aliji Hadziosmanovicu (na fotografiji), poznatijem kao Braco.
Da, dosta je kontraverzi u vezi sa Bracom. Ja zelim da sjecanje na njega i pisanje iskljucivo fokusiram na vremenski period o kome mi pisemo. Objektivno, sve ono sto je Braco radio poslije rata ne poznam dovoljno.
Zelim da naglasim da bez obzira na neke nesporazume koje sam imao sa Bracom u toku djelovanja po pitanjima malog fudbala ne mogu da uticu na to da li je Braco zasluzio da se nadje u elitnom razredu Kuca Slavnih turnira Fis-Gol83-91.
Razmisljajuci kako da pocnem svoje kazivanje, neminovno mi u prvi mah idu misli na ono njegovo /ne/simpaticno hvalisanje. Tu me neodoljivo podsjeca na bivseg selektora nogometne reprezentacije BiH Miroslava Ciru Blazevica. Odatle i ide ovaj naslov Braco – Ciro malih terena, s tim sto sam stavio prefiks ne, jer je to njegovo hvalisanje nekada bilo zaista pretjerano. U tom kontekstu ostaje u sjecanju jedno gostovanje na programu radio Sarajeva u toku rata, kada smo u emisiji r. Suada Hadziomerovica bili gosti Braco, Hasan Hajdarevic i ja. Braco je bio u svom elementu, da smo ga Haso i ja kasnije zezali i prozvali Kinez. Bilo je: “ Ispada da ste vi na Vrbanjusi izmislili fudbal i poceli igrati prije Engleza”. Slicno je Braco ponovio i u prici koju je o njemu napisao Ahmed Buric za sedmicni magazin Nase Dane a sto cemo objaviti u prilogu.
Zaslužni član
U animiranju saigraca, javnosti Braco je bio poseban. Jedne prilike mi je rekao: “ Sta hoces, ja ti dovedem vise publike nego svi ostali zajedno. Kada se nasa utakmica zavrsi FIS ili Skenderija su ti prazni”. Tacno – odgovorih mu – raja ide kuci, jer vi ste igrali zadnji. Sala na stranu, on je bio u pravu utoliko sto je zaista bila jedna neka vrsta posebnog interesovanja za nastupe njegove ekipe. Zbog njega ili zbog igraca koje je on dovodio (uvijek je u njegovoj ekipi bilo vise poznatih asova sarajevskog fudbala) ili zbog ocekivanja da bi moglo doci do uzbudljivih situacija. Nisam siguran, najprije da je bilo pomalo svega od toga.
Kao organizator posebno sam cijenio ljude koji ulazu sebe u sport. Braco je bio siguran taj, on je bio sve u FK Vrbanjusa i KMF Vrbanjusa. Od pranja dresova, do obezbjedjivanja neophodnih sredstava za normalno funkcionisanje klubova, on je vodio racuna. Bez obzira koliko god neki mislili da je u ono vrijeme to bilo lako i u njegovom interesu, mislim da to treba cijeniti. Koliko je meni poznato nikada nije digao ruke od tog rada, nikada mu nije dosadilo, niti je mjenjao klub kao trener ili predsjednik kluba. Uvijek je radio za FK Vrbanjusa.
Braco kao igrač
Igrao je Alija Hadziosmanovic dugo godina uporedo veliki i mali fudbal. Veliki solidno i borbeno a mali borbeno. Vec sam napomenuo da kao alfa i omega Vrbanjuse Braco nije mjenjao sredinu a kao igrac jeste, igrao je za vise nizerazrednih klubova u Sarajevu.
Na velikom sam znao zezati njega i Kemu Kozarica (trenutno na funkciji guvernera Centralne banke BiH): vi Boga molite da kisa pada, vi ste onda najbolji igraci. U onom silnom blatu, dolaze do izrazaja klizeci startovi u kojima ste vi majstori. Kemo, inace bivsi Zeljin ucenik i na njihovim prvim casovima oni svi nose kanistere vode na ledjima, poljevaju tren i vjezbaju klizece (pokojnog Ribara skola).
Na malom trenu Bracin najveci “pencilin” je bio Senad Hodzic – Seno iz Davora. Niko kao on nije znao pogoditi u damar Bracu sa svojim komentarima. Mozda, jedino Gale sa Hrida. Ta zezancija je posebno dosla do izrazaja kada je Davor uzeo dva puta (uzastopno) Fis-Gol a Braco nije nikada dosao ni do polufinala. Sve do te posljednje godine turnira 1991 godine, kada su konacno uspjeli da pobjede i osvoje turnir Fis-Gol.
Sva naša neslaganja
Bilo je u nasoj saradnji vise prilika gdje nismo bili na istoj talasnoj duzini. Navescu nekoliko tih situacija. Ali kada sada razmislim o svemu tome mogu reci da je Sarajevo bila takva sredina gdje je to bilo i normalno za ocekivati.
Primjer prvi:
Braco je bio jedan od onih sa kojima je bilo tesko uvoditi disciplinske mjere za koje smo mi smatrali da su preduslov za kvalitetan rad. Ostaje u sjecanju: liga takmicenja smo imali svakog ponedeljka a u utorak ujutro kada sam dolazio na posao u 7:15 zvoni telefon. Dizem slusalicu i ne provjeravajuci ko zove kazem: izvoli Braco. Obicno je bilo pitanje koliko ce mu biti kaznjen igrac. Uvijek je dobivao isti odgovor: shodno propisima i onome sto je uradio, po disciplinskom pravilniku clan taj i taj – utakmica toliko a ako je ponovljeni slucaj moguce je i vise. “ Mi na velikom za takav prekrsaj ne dobijemo ni pola od onoga sto vi dajate. Gori ste od UEFA organizacije “ – zavrsavao je dijalog Braco.
Slijedeci primjer:
Organizacijom Udruzenja klubova malog fudbala Sarajevo uspostavili smo organizacioni dio koji se odnosio na reprezentaciju UKMF i trenersku strukturu. Za prvog trenera smo predlozili i izabrali Muhameda Poricanina a za njegovog pomocnika Bracu. Nikako to Braco nije mogao “da svari”, da Muha bude ispred njega. Na njegovo pitanje kako je moglo doci do toga, ja sam mu odgovorio: “ Muha vodi Davor, a Davor je prvi u gradu, prvi u republici BiH, prvi u Jugoslaviji a osvojio je Fis-Gol dva puta a ti?” Ostao je “matiran”.
Primjer treci:
Rad u ratnom predsjednistvu FS Sarajevo.Nije mi Braco nikako mogao zaboraviti to postavljanje za pomocnika trenera. Tako da je na pocetku rata, kada su se pocele polako normalizovati stvari u novonastalim uslovima agresije, pri formiranju ratnog Predsjednistva saveza Braco pokusao da me “gurne” u stranu. U pocetku ja nisam mogao prisustvovati sastancima zbog lokacije gdje sam stanovao. Ipak ljudi sa kojima sam radio sve te godine su postovali moj dugogodisnji rad, te sam reizabran za clana.
Cetvrti primjer:
U medjuvremenu, izasla je knjiga ciji je autor Alija Hadziosmanovic. Niti jednom recju nije spomenuo nas iz sportskog drustva Privredne banke Sarajevo. Organizatore turnira i liga takmicenja u kojima je on i ekipa za koju je igrao redovno ucestvovala. Evo, mi objavljujemo opsiran prilog o njemu, jer smatramo da se u ovakvim poslovima treba odnositi profesionalno, govoriti samo cinjenice. To govori o nasim karakterima. Osoba koja je dobitnik prestizne 6. Aprilske nagrade grada Sarajeva se nebi trebala tako ponasati. Ili su to novi standardi za dodjelu tog priznanja.
I ne samo to, a ovo sa ponosom isticem, ostajem upamcen kao inicijator i organizator (zajedno sa svojim timom bankara) prvenstava u malom fudbalu Republike BiH i prvi drzave Bosne i Hercegovine.
Za moje mahalce
Naumpadao mi je Braco i poslije rata u vise navrata. Kada sam izasao, prvo u Njemackoj a pogotovo u Americi pokusao sam da svoje znanje i iskustvo sportskog radnika prenesem u BH zajednici. Zajedno sa saradnicima organizovao sam sportske skole za djecu i omladinu. Plus, pokusao da organizujem, u doba kada je generalni sekretar NS BiH bio pokojni Ivica Mioc, nesto kao istureno odjeljenje nogometnog saveza za Sjevernu Ameriku. Nisam uspio, pojedinci za koje sam tada rekao “Braco je mila majka” nisu mogli a niti zeljeli da slusaju upute, nego su su me bojkotovali. Uzeli moje programe, pokusali sami, radili otprilike godinu dana i odustali.
Ovaj podnaslov: Za moje mahalce, sam ”posudio” od Edina Dzeke, jer odlicno karakterise ono sto je on zelio poruciti a sto i ja osjecam. Te, ako se mogu pridruziti, iako znam da nista nije kao sto je bilo, i meni nedostaju puno moji mahalci…….na celu sa Alijom Hadziosmanovicem – Bracom.
Bez obzira sto znam da ja njima i ne nedostajem.
U prilogu prici o Braci Hadziosmanovicu a u izostanku pomoci od njegovih saigraca i prijatelja, iskoristio sam prilog koji o Braci izasao u magazine Nasi Dani, pod naslovom “ Fanatik iz aginske kuce”, autori Ahmed Buric i Vedran Jusufbegovic. I pored spoznaje, da sam mogao procitati izjave Brace kada je rijec o nasem organizovanju malog fudbala a da neke od njih ne odgovaraju stvarnim cinjenicama. Iz postovanja prema Braci a pogotovo nasim citaocima ne zelim da to sada navodim i demantujem.
Neka i mi imamo svoga Ćiru!
Napisao: Adnan Muzurovic
FANATIK IZ AGINSKE KUĆE
Ako ste barem jednom bili na nogometnoj utakmici u Sarajevu, morali ste cuti pricu o njemu ili ga sresti. Alija Braco Hadziosmanovic je, zvanicno, sef strucnog staba Fudbalskog kluba “Vrbanjusa”, ali on je i predsjednik kluba, i logisticar, i oruzar, i trener, alfa i omega proslogodisnjeg prvoligasa. Danima je otvorio dusu: o sebi, velikom i malom nogometu, prezivljavanju kluba u najtezim uslovima… Nogomet za njega nije najvaznija sporedna, nego najvaznija vazna stvar na svijetu.
POČECI, TURNIRI U MALOM NOGOMETU, BRACO KAO ATRAKCIJA
Poticem iz porodice aga i moja familija je imala velike kuce na Vrbanjusi u cijim se dvoristima igrao nogomet. U Hrasnici je i sadasnji stadion na zemlji Hadziosmanovica. Nogomet sam poceo igrati kao desetogodisnjak, u pionirima “Sarajeva”, da bi nakon toga otisao u “Zeljeznicar”, odakle sam se nakon kraceg vremena ponovo vratio. Od sezone 1965/66. sam clan FK “Vrbanjusa”. Od sesnaest igrackih sezona radio sam i kao trener petnaest godina. Turnir u malom nogometu “Fis-gol”, koji se igrao u Sarajevu, bio je jedan od najjacih u bivsoj Jugoslaviji. Pobjedjivale su najkvalitetnije ekipe bivse zemlje – “Vrbanjusa”, “Davor”, “Mostarske kise”, “Verona”… Osamdesetih smo na turniru Vecernjih novosti igrali u Smederevu, na rukometnom igralistu koje se zvalo, naprimjer, Heroji Srba. Tu je ucestvovalo oko 110.000 igraca, a mi smo osvojili trece mjesto. U to vrijeme je mali nogomet bio atraktivan, pravi magnet za publiku. Nije bilo mita i korupcije. Mali nogomet sam igrao sve do kasne 42. godine zivota. Sjecam se turnira iz 1990. godine, kada smo osvojili “Fis-gol”. Na jednom derbiju, protiv “Davora”, rezultat je bio 2:2. Za njih je tada igrao Predrag Pasic, koji je vec nastupao za “Stuttgart”. Kad je prvi put primio loptu, grublje sam startovao na njega. “Vrbanjusa” je, naprimjer, igrala ligu utorkom, a druge ekipe ponedjeljkom, i njima je sala bila poluprazna. Utorkom su svi dolazili gledati Bracu. Sigurno je da sam jedna od najvecih sportskih legendi u Sarajevu.
VRBANJUŠA, KRATKA POVIJEST
Vucem sve konce u klubu. “Vrbanjusa” potice iz jednog suncanog dijela grada, to je nekih 150 metara od Bascarsije. Ispod Vrbanjuse je kuca Alije Djerzeleza. Tamo je i 1920. godine bio zemljani teren. Od ranih jutarnjih sati, pa sve do navecer, u raji su se neprestano igrale utakmice, a 1985. godine ostvarili smo veliki uspjeh, igrali smo u finalu kupa BiH. Tada smo ispali od mostarskog garnizona za koji su te godine nastupali Davor Jozic, Mirza Kapetanovic, Mehmed Bazdarevic. O sebi ne valja mnogo pricati, ali sigurno je da sam velika legenda. Kao igrac dobivao sam ponude od banjaluckog “Borca” i “Sarajeva”. Zajedno sa nasim dugogodisnjim kapitenom Taibom Torlakovicem sam 1993. godine ponovo krenuo od nule. Igrali smo na prvom prvenstvu BiH, i imali tesku grupu, u kojoj su bili “Sarajevo”, “Rudar” iz Kaknja i “Lukavac”. Zauzeli smo trece mjesto. Izgubili smo od “Sarajeva” pred sami kraj utakmice. Oni su tada imali napad u kojem su igrali Repuh, Valentic, Turkovic, Elvir Baljic, Mirza Varesanovic. Naredne godine se igralo po kantonima i kao deveti smo trebali uci u Prvu ligu, ali je “Olimpik” imao za jedan zgoditak bolju gol razliku i nismo se plasirali. Igrajuci u Premier ligi, sakupili smo 21 bod. Radili smo i u nemogucim uslovima. Svaki dan smo putovali i po 100 km, nismo imali ni vode, svlacionice. Naravno, ni stadion. Bez pomoci dobrih ljudi ne bi nas ni bilo. Najveci prijatelji “Vrbanjuse” su moja majka Fika, moja supruga Mevluda-Lutka, koja 15 godina radi za moju ljubav i interes kluba. Ona je tokom ovih godina ustedjela oko 54.000 DM peruci dresove. Tu su i moje kcerke Lela i Belma, kao i moja sestra Jasmina i njena kcerka Rubina. Jedan sam od rijetkih ljudi s ovih podneblja koji je dobijao velike pare da ide, ali nikada nisam htio napustiti “Vrbanjusu”. Kad bih otisao iz tog kluba, “Vrbanjusa” bi se ugasila za 24 sata. O tome kolika je “Vrbanjusa” treba reci da je, igrajuci nogometne turnire, bila i na satelitu RTV BiH.
TAKTIKA, PSIHOLOGIJA, VATROGASNA SIRENA
Prvo ovako: ja svojim igracima kazem “od svega je najvaznije da se druzimo i da igramo utakmicu fer, sportski i korektno, ali, momci, mi moramo pobijediti”. Oni me cijene kao roditelja, a igraci koji dodju iz drugih klubova kazu da nisu radili s vecim strucnjakom od mene. Apsolvent sam na Visoj trenerskoj skoli i jos mi nedostaje ispit da diplomiram, a bio sam i odlican djak. Nikada nisam dozvolio da neko bude bolji od mene. Nama, vjerujte mi, nista nije teze od toga kad 20 mladica dovedem na trening i ostavimo garderobu na zici, ogradi ili travi. Mi se zanesemo, zaboravimo na to i onda se oni nemaju u cemu vratiti kuci jer stvari budu pokradene ili ih vjetar odnese. U sadasnjoj ekipi imam mlade igrace s prosjekom od 20 godina. Nakon dugogodisnjeg iskustva mogu vam reci da mogu, ono sto se kaze, “snimiti” talenta, za cetiri sekunde. U svim gradovima sam ljubimac publike. U Bugojnu je znalo doci i do 3.000 ljudi i svi cekaju da vide Bracu fanatika. U Konjicu, gdje sada igramo, covjeku su platili 200 DM da, dok ja savjetujem i motivisem igrace, pusta elektricnu sirenu, koju su uzeli iz neke vatrogasne brigade. Nasi se protivnici i ne boje “Vrbanjuse”, jer znaju da nemamo veliki kvalitet u igrackom smislu, ali svi znaju da je tu Braco. Sta drugo da kazem nego da sam autoritet.
“LEGENDA” TAIB, ŽELJO I SARAJEVO, FARUK HADŽIBEGIĆ
Nije lako zagalamiti na Taiba Torlakovica, mladica koji je, sto se tice fizicke snage, utjecajan ne samo ovdje vec i u cijeloj Evropi. Doveo sam ga iz FK “Hrid” i poznajem ga kao igraca, jer sam ga ja i stvorio. Taib je jedan plemenit, preposten momak i nije siledzija kako ga drugi predstavljaju. Nakon zavrsetka igracke karijere on je ostao uz mene, za razliku od mnogih drugih koji su me iznevjerili. Taib Torlakovic je, poslije mene, najveca legenda kluba u svakom pogledu. Za igracku karijeru najvise sam zahvalan treneru “Saobracajca” Fadilu Hajri, koji kao legenda stoji ispred mene. Prije rata legende su bili Rizo Behlulovic, Zeka Turkovic, Zakir Kadragic, Senad Ljubovic, Emir Jarovic. Kod nas su igrala raja iz mahale. Mi smo u direktnim duelima nadigrali i “Zelju” i “Sarajevo”, i da nije bilo sudija, oni ne bi pobijedili. Kao domacini, u Visokom smo igrali nerijeseno sa “Zeljom”, dok smo na Kosevu nadigrali “Sarajevo”. Imao sam poletnu ekipu u kojoj je igrao mladi reprezentativac BiH Predrag Simic, koji sada igra u NK “Zagreb”. On je moj proizvod. Veliki klubovi gutaju male. I “Zeljo” i “Sarajevo” ce tek sada vidjeti koliko im nedostaje “Vrbanjusa”. Ne krijem da sam navijac “Sarajeva”, ali su mi dragi i neki ljudi iz kluba s Grbavice. Bojali su se da ne ojacamo. U novinama sam procitao da je Hadzibegic za eventualni plasman na SP-u trebao dobiti nagradu od 500.000 DM. Da sam ja dobio 10.000 DM, vidjeli biste sta bih napravio. Radio bih dan i noc i siguran sam da bih za dvije godine stvorio barem 20 talenata. Ko bi od svih trenera u bivsoj Jugoslaviji, pa i u Evropi, pod ovakvim uslovima uveo jedan klub u Premier ligu?
REFLEKTORI IZ AUTOMOBILA, NADIMAK, MODERNI FUDBAL
Igrali smo utakmicu protiv “Celika” u vecernjem terminu. Moji igraci nisu imali iskustva u igranju pod reflektorima. Zakazao sam im trening u 20 sati dan prije utakmice i rekao im da ce to, ustvari, biti setnja, ali da ponesu sportsku opremu. Pet igraca i ja smo dosli sa kolima i zamolio sam neke prijatelje da dodju na trening. Dao sam im po 10 DM za 10 litara benzina i zamolio da postave kola na sva cetiri kraja stadiona, dok smo dva automobila parkirali na sredinu terena. Pustio sam igrace da setaju. Pitao sam jednog od igraca: “Bljesti li svjetlo u selu koje se vidi sa stadiona?” On mi je odgovorio da ne bljesti i to je bio prvi znak da ce se priviknuti na nocnu utakmicu. Od dva golmana koja su bila na treningu izabrao sam onog kojeg nisu boljele oci, a on je nominalno bio rezerva. U jednom trenutku sam stvorio atmosferu da je na terenu bilo svjetla od dva miliona luksa. Bilo je kao pod reflektorima. Ma, to je istorija i to ne moze uraditi milion drugih ljudi, vec samo Braco. Ne zelim da pricam o nadimku Gumena Glava. Bio je jedan igrac koji je, zeleci udariti loptu, udario u moju glavi i raskrvario me.
Danasnji nogomet se zasniva na principu primio-dao, primio-dao. Pokusavam prenijeti to svojim igracima, ali oni jos nemaju taj kvalitet. Danasnja koncepcija se zasniva i na tome ko ce oduzeti loptu i ko ce je u pokretu primiti. U mom radu veliki uticaj ima i trenerska skola. Ali, ako se drzimo samo prakticnog dijela, tesko da me ko moze nadmasiti. Cak bi i Ariggo Sacchi ili Cesare Maldini imali od mene sta nauciti. Ipak, cijenim sve svoje kolege. Ali, ja nisam samo trener: bavim se i logistikom, trazim pare, docekujem sudije, markiram teren, sisam travu.
GRADSKI RIVAL VRATNIK
“Vrbanjusa” je uvijek bila veliki klub, i ne trebam nista govoriti o odnosu s “Vratnikom”, jer zna se ko je stariji prvoligas. Mi smo u zadnje vrijeme uvijek pobjedjivali “Vratnik”, i ja cu otvoreno i javno reci: dok “Vratnik” postoji, treba da bude zahvalan Fudbalskom klubu “Vrbanjusa”, jer kad je bilo najteze “Vratniku” da ostane u ligi, “Vrbanjusa” i Braco su mu pomogli. U “Vratniku” su potcjenjivali druge i malo su ljubomorni sto je “Vrbanjusa” sirom Bosne i Hercegovine, kad dodje, omiljena ekipa, stadioni su uvijek puni. Vrbanjusa je uvijek bila jedna korektna, postena mahala jer je to mahala intelektualaca. I prvi covjek sporta Bosne i Hercegovine, Alija Braco Hadziosmanovic je odatle. Ja o Vratniku necu uopste da diskutujem, ne interesuju me ti ljudi. Kad bi me neko pit’o, ja bih najvise volio da u Ligu udje “Igman” iz Konjica ili “Travnik”. I “Olimpik” ima finu ekipu. Ne govorim o “Vratniku”, ne interesuje me, neka udju u Ligu. Ja nisam paranoik i ljubomoran. Nek’ udje “Vratnik”, momci su kvalitetni, dobri, bruka bi bilo da ne udje, to je jedna od najkvalitetnijih ekipa. Zamislite koliko su novaca dali za igrace, sve su to igraci “Zelje” i “Sarajeva”. Pa, zamislite da ja imam ekipu kao “Zeljo” ili “Sarajevo”? Tesko da bi mi iko i bod uzeo, jer ja se ne povlacim, ja sam covjek koji napada i na strani.
HIMNA “VRBANJUŠE”
Od Madrida do Torina,
od Londona do Brazila,
sarajevska Vrbanjusa
najbolju ekipu ima.
Idemo svi: V-R-B-A-NJ-U-S-A,
Vrbanjusa, Vrbanjusa
Sejtani, sejtani, Bracini lavovi
Sejtani, sejtani, Tajini lavovi.
Vrbanjuso, Vrbanjuso, velika si avlija
dugo te je stvarao tvoj Braco Alija.
Idemo svi: V-R-B-A-NJ-U-S-A,
Vrbanjusa, Vrbanjusa
Sejtani, sejtani, Bracini lavovi
Sejtani, sejtani, Tajini lavovi.
U tebi su Sarajlije,
Starog Grada gradska raja
za tebe ce navijati,
sampione pozdravljati.
Idemo svi: V-R-B-A-NJ-U-S-A,
Vrbanjusa, Vrbanjusa
FOTO ALBUM:
Alija Hadziosmanovic, clan Skupstine UKMF, na fotografiji zajedno sa Nijazom Basicem
Ekipa Vrbanjusa, turnir Fis-Gol. Stoje igraci s lijeva: Vladimir Petković (sada trener Lacia), Tarik Hadžić i Ferid Radeljaš-Nona , a čuče Coka Smajić, Alija Hadziosmanovic-Braco, r.Brutus Džemal-Joja i Senad Ljubović–Selo. Foto: Rade Kovacevic, imena igraca se sjetio: Zilic Mehmedalija
Turnir Fis-Gol 1991 godina, ekipa Vrbanjusa-Aria pobjedom nad ekipom Robi Breza osvaja prvo mjesto
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 04.08.2023.