Deset godina za redom golgeter lige
“ Rodjen sam 10. novembra 1949 godine u Bijeljini, a u Vogoscu su moji roditelji preselili jos dok sam bio beba, tako da se ja smatram kao da sam rodjen u Vogosci.
Moja fudbalska karijera je izuzetno bogata. Pa da idemo redom, 1964 godine sam poceo igrati za juniore FK Pretis iz Vogosce, tada se tako klub zvao. U toj konkurenciji postao sam drzavni reprezentativac Jugoslavije. Tada zajedno sa mnom su igrali Murat Saran iz FK Igman, Nina Salimbegovic FK Sarajevo a onda iz NK Hajduk Slavisa Zungul, Vedran Rozic, Frfa Muzinic a jedno vrijeme je igrao Josip Katalinski, jer ubzo zbog godina je prerastao ekipu.
Da bi 1966 godine kao junior poceo igrati za FK Unis prvi tim. Od tada pocinje moj igracki uspon. Vrlo brzo sam postao najbolji strijelac jedinstvene lige ili zona kako se tada ta liga zvala. Znaci od te 1966 godine deset godina za redom sam bio golgeter lige u kojoj sam igrao. A 1969/70 sezona usli smo u drugu ligu grupa zapad, znaci to je savezna liga.
Moje igre u drugoj ligi su bile najbolja preporuka, tako da sam dobio poziv FK Sarajevo 1972 godine. Tu sam sa prekidima proveo dvije sezone. Nisam uspio da izborim mjesto standardnog prvotimca ali provedeno vrijeme u nasem najpopularnijem BH klubu bilo je nezaboravno za mene.
U sezoni kada sam se vratio u FK Unis proglasen sam za najboljeg strijelca saveznih liga. Sedam puta sam oblacio dres amaterske reprezentacije BiH i bio dva puta kapiten na turniru republika koji se odrzavao 29. novembra – Dan SFRJ. Turnir se tradicionalno odrzavao u Jajcu. Na tim turinirima redovno sam se upisivao u listu strijelaca. Generlno uzevsi, mislim da sam bio najbolji strijelac tih turnira Republika.
U lijepom sjecanju mi ostaje i igranje za FK Bosna iz Visokog, gdje sam proveo cetri godine. Tu smo takodjer izborili plasman u drugu ligu a i u Bosni sam bio najbolji strijelac, u tom periodu. Koliko se sjecam moja generacija u Bosni je napravila najbolji rezultat u prijeratnoj istoriji kluba.
Ukupno moja igracka karijera je trajala negdje oko 30 godina, aktivno igranje sam zavrsio u 47 godini zivota.
Svo vrijeme sam igrao sa velikom ljubavlju i mali fudbal. Osvojeno je mnogo pehara, kao najbolji igrac, najbolji strijelac ili sa ekipom za osvojena prva mjesta. Od tih mnogobrojnih pehara ostavio sam sebi devet. Zasto devet? Zbog toga sto je moja cjelokupna igracka karijera bila vezana za broj 9, koji sam nosio na dresu. Znaci imao sam negdje oko 37 pehara, sve sam to podijelio, sebi ostavio devet.
Jos nesto, racunam da sam ja postigao u prosjeku 20 golova po sezoni, pa ako to pomnozimo sa brojem godina koje sam igrao, znaci ja sam postigao preko 500 prvenstvenih golova. A onda dolaze kup i prijateljske utakmice, ako se to sve sabere mislim da sam da je bilo preko 1.000 golova. Nesto slicno kao Slobodan Santrac, proslavljeni golgeter ponikao u OFK Beogradu. A bili smo slicni po konstituciji i nacinu igre.
Mnogi mogu potvrditi moje igracke kvalitete a svo vrijeme sam igrao iz ljubavi, jer sam to volio. Davao sam sebe maksimalno.
Da ne zaboravim, igrao sam i za FK GP Bosna. Mogu nabrojati i sve igrace sa kojima sam igrao. Tu sam otisao na poziv Josipa Bukala. Mi smo tada od ispadanja, prije nego sto sam ja dosao, dosli na kraju sezone do igre za sampionsku titulu.
Mali fudbal sam igrao za radnu organizaciju i za raju. Kada je rijec o radnoj organizaciji bile su Unisijade i Motorijade na nivou SFRJ. Ja sam tu igrao za Pretis a turniri su se odrzavali uglavnom u glavnim gradovima republika. Sto se tice raje osvojeno je tu mnogo turnira ali najdrzi mi je svakako turnir koji smo mi osvojili 1985 godine, Fis-Gol. Mi smo ukomponovali za taj turnir najbolje igrace i to je dalo rezultata. Moram istaci da mi je bilo izuzetno drago da kao kapiten primim pehar za prvo mjesto. Isto tako, da smo mi jedini iz Vogosce kojima je to poslo za nogom. Ja sam ponosan na te momente, na te ljude koji su igrali, na organizatore. Sve je bilo najljepse sto je moglo biti.
Znaci, dva pehara koja su me najvise obradovala su: za sportistu grada Vogosce i sa turnira Fis-Gol. Istovremeno, najdraze priznanje mi je Plaketa grada Sarajeva, koju sam dobio za 6. april 1985 godine, tako da je ta 1985 godina moja najuspjesnija godina. Samo da dodam da smo tada u finalu turnira pobjedili ekipu Garnizon JNA sa 5:0 a od njihovih igraca mogu se sjetiti da je igrao Srecko Katanec, tada drzavni reprezentativac i Sejo Glavovic, igrac FK Veleza iz Mostara.
Liga veterana u malom fudbalu, takmicenje koje je organizovano pred sami rat a koliko se ja sjecam liga je bila prekinuta. Pocele su sve te ratne tenzije da se prebacuju na parket Skenderije i bilo je neminovno da do toga dodje. Zelim da istaknem kvalitet igranja veterana u tom periodu a da ne govorim kako smo se druzili. Igrali smo zajedno u ekipi i ti to znas. Ja sam bio veoma sretan i veliko zadovoljstvo mi je bilo igrati za Banku. Jos da dodam, sto se mene tice, sjecam se da sam bio vodeci strijelac te lige sa 21 postignuti gol. Iza mene drugoplasirani je imao 18 golova. Onaj kvalitet igre je bio sigurno bolji za jedno 20%, nego sto to danas u ligi veterana.
Moram se osvrnuti na pravila igre danasnjeg futsala. Dosta se dobilo na brzini, prostoru, trcanju ali nema one ljepote igre. Fizicka spremnost je iznad one koju smo mi morali imati, mislim da je to logicno jer se igra 4+1. Mi smo mogli “slepati” majstore, danas se to ne moze.
Kada je mali fudbal u pitanju, kamo srece da danas imamo lige koje su organizovane na nacin kako je to bilo u ono doba.
Moram istaci da se jos uvijek u sezdesetosmoj godini zivota aktivno bavim sportom. Kuglam za KK Vogosca i tu smo se plasirali, tri kola prije kraja prvenstva, u veci rang takmicenja.
Na kraju, zelim da se zahvalim na pozivu za razgovor i mogucnosti da iznesem svoja sjecanja. Neka javnost zna ko su ti mali skromni ljudi a dali su mnogo za fudbal u Bosni i Hercegovini.”
Nisam siguran, mozda je ovo prvi put da na ovakav nacin predstavljavamo clana Kuce Slavnih turnira u malom fudbalu Fis-Gol. Nurif Amba Nargilic je jos jednom potvrdio svoje ljudske kvalitete. Tacan, odgovoran, precizan………covjek od postovanja. Bio je to veoma drag susret poslije toliko godina, jos jedna potvrda onoga ko je bio prava raja, taj je ostao i danas isti.
FOTO ALBUM:
Amaterska reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nurif Nargilic, cuci prvi s lijeva. Sedam puta sam oblacio dres amaterske reprezentacije BiH i bio dva puta kapiten na turniru republika koji se odrzavao 29. novembra – Dan SFRJ. Turnir se tradicionalno odrzavao u Jajcu. Na tim turinirima redovno sam se upisivao u listu strijelaca. Generlno uzevsi, mislim da sam bio najbolji strijelac tih turnira Republika.
Donji red, s desna na lijevo: Siniša Jovanović Gudi, Arko, Nermin Tutić, Davud Kahriman Fule, NN i Zijad Palavrić.
Gornji red, s desna na lijevo: Nurif Nargilić Amba, Milan Čajić, Hakija Mršo, Dževad Pulić, Slavko Jovanović, NN, Dragiša Ostojić, Mato Mrkajic i NN.
Ekipa UNIS-PIRM pobjednik turnira Fis-Gol 1985 godine. Sto se tice raje osvojeno je tu mnogo turnira ali najdrzi mi je svakako turnir koji smo mi osvojili 1985 godine, Fis-Gol. Mi smo ukomponovali za taj turnir najbolje igrace i to je dalo rezultata. Moram istaci da mi je bilo izuzetno drago da kao kapiten primim pehar za prvo mjesto. Isto tako, da smo mi jedini iz Vogosce kojima je to poslo za nogom. Ja sam ponosan na te momente, na te ljude koji su igrali, na organizatore. Sve je bilo najljepse sto je moglo biti.
Nurif Nargilic Amba je kao kapiten i trener ekipe primio pobjednicki pehar na turniru Fis-Gol
FK UNIS Vogosca, Da bi 1966 godine kao junior poceo igrati za FK Unis prvi tim. Od tada pocinje moj igracki uspon. Vrlo brzo sam postao najbolji strijelac jedinstvene lige ili zona kako se tada ta liga zvala. Znaci od te 1966 godine deset godina za redom sam bio golgeter lige u kojoj sam igrao. A 1969/70 sezona usli smo u drugu ligu grupa zapad, znaci to je savezna liga.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 09.08.2023.