“Bane je plava Zeljina legenda. Dosao je sa Ilidze, kao vrstan strijelac i golgeter, ali splet okolnosti i brojnost igraca tada u Zelji a inicijativom pokojnih Josipa Katalinskog i trenera Milana Ribara, Berjanu je dat dres sa brojem 2, kojeg je on veoma uspjesno nosio tokom izvanredne karijere na Grbavici. Na kojoj se i danas nalazi ali u drugoj ulozi.” – Marjan Pavlovic
Branislav Berjan – Bane je igrao na turnirima Fis – Gol. Igrama i profesionalnim ponasanjem doprinijeo je da turnir dobije jos vise na renomeu. Svoj odnos i postovanje prema nama organizatorima pokazao je i ovoj prilici, spremno odazivsi se nasem pozivu i pored brojnih obaveza koje ima. Hvala mu na razumjevanju.
Moji početci
Odrastao sam na Ilidži. Išao sam u Osnovnu Školu Branko Radičević. Do 15 godine fudbal sam igrao sa rajom iz ulice i u školi. U to vrijeme sam bio jedan od boljih igrača u školi, i na školskim turnirima su me primijetili iz Željine Omladinske Škole. Tek sa 15 godina sam počeo trenirati fudbal, i moj prvi klub je bio Igman sa Ilidže. Sa 16 godina sam igrao za prvi tim kao krilo. Te godine sam dao i najviše golova u svim ligama. Igrao sam sa generacijom: Čupo Bajkuša, Terzić, Buzurović, Jokić, Ćefo, Fićo Tadić, Zambata-Tošić, Kuljanin, Salkica Kavazović i drugi. Tu sam ostao 3 sezone. U to vrijeme za mene su bili zainteresovani Beogradski Partizan, Sarajevo, Čelik i još neki klubovi.
Željo je imao najboljeg trenera Milana Ribara i bili su najuporniji da me dovedu u svoje redove. U svemu tome veliku ulogu je imao i moj stric koji je bio veliki zaljubljenik Želje. Potpisao sam za Želju i nikada mi nije bilo žao što sam to uradio, jer sam sa Željom u tadašnjoj Jugoslovenskoj ligi imao mnogo lijepih trenutaka. Da sam došao u veliki klub vidjelo se po odlascima na pripreme i prijateljskim utakmicama, gdje smo igrali u Brazilu pred punim stadionima, Kini, Rusiji, Alžiru, Tunisu, Maroku, Engleskoj, Njemačkoj i drugim zemljama.
Moja prva profi utakmica
Na jednom od treninga pred utakmicu, vidjeo sam da me trener forsira i bilo mi je jasno da sam u užem izboru. Da ču debitovati saznao sam u karantinu dan ranije i nije mi bilo jednostavno, u ekipi su bili igrači iz šampionske generacije kao: Katalinski, Janjuš, Janković, Kojović, Jelušić, Šerbo…
Debitovao sam protiv OFK Beograda na poziciji lijevog krila. Ličnim nastupom sam bio jako zadovoljan, jer kao mlad igrač u takvoj ekipi debitovati je bilo nešto veliko što se ne zaboravlja.
Poslije utakmice, trener Milan Ribar me naružio zbog jedne situacije koja je bila jako nezgodna i na neki način pomalo smiješna. Napravio sam dječačku grešku kod jednog slobodnog udarca, koji se izvodio u blizini centra. Trebao sam izvesti slobodan udarac, centrirati prema našim napadačima, ali u trenutku izvođenja, neko iza leđa rekao je “tape”. Mislio sam da je Škija ili Kojović, i gurnuo loptu petom prema nazad. Igrač OFK Beograda koji je to rekao, uzeo je loptu i krenuo je sam prema Čobi Janjušu. Na moju sreću, Mačka je dobro reagovala i nismo primili go, ali sam ja od trenera primio kritike.
Tražio sam opravdanje jer sam mislio da oni ne znaju šatrovački. Saigrači su se smijali ali sam od svih dobio podršku i to se brzo zaboravilo.
Nisam štedio ni sebe, ni protivnika……
Čuvao sam dosta dobrih krilnih igrača. Nisam se bojao duela i išao sam čvrsto. Sjećam se jedne utakmice koju smo igrali protiv Osijeka u gostima. Ja sam odigrao dosta dobro. Bilo je mnogo jakih duela, koje sam u večini dobijao. Možda sam igrao i malo oštrije, ali nisam štedio ni sebe ni protivnika.
Poslije utakmice na ulasku u autobus, prišla mi je jedna gospođa koja je u ruci držala kišobran. Govorila mi je svašta i mahala kišobranom. U jednom trenutku me je pitala zašto sam joj tukao sina. To je bila majka Davora Šukera. Sreća nisam dobio po glavi.
Igrao sam dosta derbija, čuvao Predraga Pašića, i u jednom duelu gdje sudija nije svirao ni faul, Paja je ostao da leži. Noga mu je bila slomljena, i meni je bilo jako žao što se to desilo, jer nije bilo namjere ni grubog faula. Nakon toga je bilo raznih komentara, ali i on i ja znamo kako se to desilo.
U vrijeme kada sam igrao, Tuzlanska Sloboda je imala dobru ekipu, koja je u Tuzli igrala jako dobro. Imali su brzog Šećerbegovića i dobru veznu liniju, Hukić i Mulahasanović. Sećer je dobijao upotrebljive lopte i uz njegovu brzinu bilo ga je jako teško čuvati. Sjećam se nakon jedne utakmice koju smo izgubili, slijedeći dan u novinama je izašao članak sa naslovom ” Berjan predlaže Šećerbegovića Toplaku u reprezentaciju”. Ja to nisam rekao ali Ribar je bio jako ljut, naružio me i rekao kako ja mogu predlagati Toplaku igrača i zbog toga je on mene predložio Sulji Kuloviću u drugu ekipu. Ali sve to ga je brzo prošlo i mislim da je znao da to nije bila moja izjava.
Pored svih protivničkih krila koje sam čuvao, jednom sam morao čuvati i našeg igrača. Nikola Nikić je primio loptu na centru i krenuo prema našem golu. U trenutku sam bio zbunjen kao i kompletna odbrana, a tada se Ćipe proderao “Bane drži ga ide na naš go”. Malo je falilo da mu nisam ušao klizečim startom, sreća i on je shvatio da ide u pogrešnom pravcu. Poslije toga nismo mu dali da prelazi na našu polovinu terena. A o Nikoli i o našim dogodovštinama sa njim možemo napisati knjigu.
Moji treneri
U Igmanu mi je prvi trener bio Dujo Stanic – ljudina od covjeka koji mi je mnogo pomogao.
Kada sam presao u Zelju, trenirao me Milan Ribar, koji je bio vrhunski trener i koji me sa pozicije krila i strijelca lige vratio na poziciju desnog ofanzivnog beka, gdje sam uspjesno nastavio igrati tu poziciju.
Poslije me trenirao Ivica Osim, kao sto svi znaju veliki strucnjak i covjek, koji je znao u svakom trenutku uraditi najbolje za igrace i ekipu.
Ovo su treneri koji su obiljezili moju karijeru.
Bio sam igrač u pravom klubu
Najznacajniji uspjesi u mojoj karijeri su: finale Kupa Jugoslavije, polufinale KUPA UEFA protiv Videotona.
Kao kolektiv smo bili jako slozni, bilo je mnogo interesantnih situacija. Svaki igrac je imao nesto svoje posebno, najbolji pjevac je bio Zoran Samardzija Pista, a najvise smjeha je bilo sa Nikolom Nikicem.
Moja zadnja utakmica za Želju je bila 1988 godine protiv Partizana. Rezultat je bio 3:3. Čuvao sam Klinčarskog. Znao sam da odlazim sa Grbavice. Ekipa se počela rasipati i mnogi igrači su odlazili u druge klubove. Imao sam ponude Galatasaraja i Sarijerspora. Neko vrijeme sam proveo u Turskoj, ali se nismo dogovorili oko ugovora. Otišao sam u Švedsku u Karlstad, u to vrijeme prvoligaša i jako dobru ekipu. Poslije toga sam otišao u Štokholm u drugu ligu, gdje sam poslije igračke karijere ostao raditi kao trener a potom sam trenirao nizerazredne ekipe u Njemackoj.
Po povratku u Sarajevo trenirao sam Igman sa Ilidze, zatim Borac iz Samca, a sada sam trener u Omladinskom pogonu FK Zeljeznicara i vodim mladje kadete koji su na prvom mjestu lige Federacije.
Ovo je samo mali dio sjećanja iz mog vremena provedenog u Želji, bilo je tu još mnogo lijepih i smiješnih momenata, i poslije svega znam da sam izabrao i bio igrač u pravom klubu.
FOTO ALBUM:
Na fotografiji koju objavljujemo Branislav Berjan (stoji, treci s lijeva) i ekipa Pikadili, na celu sa vlasnikom istoimenog kafica Amirom Hodzicem (stoji desno do Baneta), nisu se plasirali u samu zavrsnicu turnira ali su bili ekipa za respekt.
FK Zeljeznicar. Ovo je samo mali dio sjećanja iz mog vremena provedenog u Želji, bilo je tu još mnogo lijepih i smiješnih momenata, i poslije svega znam da sam izabrao i bio igrač u pravom klubu. – Branislav Berjan
Za vrijeme priprema u Rusiji naslo se vremena i za ovu vrstu opustanja. Najbrzi plivac je bio Nikola Nikic, pretpostavka bazirana na cinjenici da on nije u ovom bazenu gdje su ostali posjetioci (turisti), nego u susjednom olimpijskom trenira odvojeno….
Ivica Osim i Branislav Berjan (sjedi treci s desna) za vrijeme poluvremena na finalu kupa 1981 godine, Zeljeznicar – Velez
FIS-GOL TIM
05.08.2023.