Soukbunar je naselje u Opstini Centar koje se teritorijalno proteze od Zagrica sa jedne strane do Pociteljske ulice na drugoj strani, potom od Tranzita (Put Mladih Muslimana) do Trebevicke ulice i Hambine Carine. Za one koji slabije poznaju imena ulica jednostavno je reci da je Soukbunar padinski prostor iznad Kulturnog i Sportskog Centra Skenderija. Od Jevrejskog groblja do Hambine Carine. Inace, ulica Soukbunar polazi od velike zgrade Gorenja na Skenderiji i ide sve do MZ Soukbunar. Stim sto je negdje do tranzita donji Soukbunar a od tranzita je gornji Soukbunar. Jos ga zovu i memli strana zbog Trebevica koji ga zaklanja od Sunca. Naselje je poprilicno veliko. Cine ga ulice Soukbunar, Urjan-Dedina, Pecina, Nurudina Gackica, Mrakusa, Cicin-Han, Vranjace, Trebevicka, Debelo brdo, Porodice Foht (Kasindolska do 1995), Mali Soukbunar, Dr.Jusufa Tanovica i Vefika Karavdica.
Od znacajnijih objekata na Gornjem Soukbunaru smo imali Osnovnu skolu Goce Delcev danas je to OS Hasan Kaimija, potom Dom Kulture (MZ Soukbunar), Ambulantu, veliku samoposlugu, pekaru i bricu (Vl.Osman Talovic) kod kojeg smo se svi sisali. Centar okupljanja nase raje (mjestani od Jevrejskog groblja do doma kulture) je bila Pekara koje vise nema ali je i danas ostao taj naziv. Ovi sa Cicinog-Hana su se okupljali oko skole Goce Delcev, raja sa Vranjaca se okupljala u Majdanu. To je prostor ispod velikih stijena koje se vide iz grada, Urijan-Dedina je imala zborno mjesto na Borak-u. Ostali su se priklanjali nekoj od ovih raja.
MZ Soukbunar je bilo centralno mjesto okupljanja svih nas. Dok je starija raja petkom isla na igranke, za malu raju su se subotom prikazivali filmovi. Sjecam se kako smo navijali kad u filmu Partizani ubijaju neprijatelja ili kad Tarzan davi krokodila.
Na cijelom naselju, interesantno nije postojalo niti jedno uredeno igraliste. Bilo je nekoliko improvizovanih terena. Sutalo se iza i ispred Osnovne skole Goce Delcev. Iza skole je bila ravna zemljana povrsina. Jedva da se moglo igrati cetri na cetri. Golovi su bili dva veca kamena. Kad bi trajala nastava prelazilo bi se na igraliste ispred skole. To je bilo betonsko igraliste sa kojeg je pri jacem sutu lopta odlazila u okolna dvorista ili Alica bastu gdje bi joj u vecini slucajeva bio kraj. Stari Alic bi je isjekao ako neko nebi nabrzinu usao u bastu i jos brze se sa loptom vratio. Braca Ramic, Memso (nekad velika nada Zelje, Iskre…) i Ismet poznatiji kao Cuke, zatim braca, Seferovic Elvedin (Horo) i Hakija, Bunari Bejdo i Sabrija, Helac, Gezo, Pecikoza, braca Sabanovic Encer (igrao za FK Sedrenik) i Alija, Terzici Samir i brat mu Ciza, Mute Subasic, Vanjo i brat mu CAKO poznati bubnjar, Izo Imamovic bivsi igrac Zelje i fudbalski sudija i mnogi mnogi drugi su na ovim terenima igrali.
Igralo se i u Vranjacama, posebno zimi kada bi se snijeg utabao. Ispod vec spomenutih stijena bila je veca povrsina koja je u vrijeme snijega bila idealna. Subotom i nedjeljom se cekalo dugo na red da se odigra jedna tekma. Tu su dolazili igraci iz svih ulica koji gravitiraju Soukbunaru. Zvijezde ovog igralista su bili Braca Kadric, Bato i Pike. Oni su igrali i veliki fudbal. Zatim Baho, Major, Prco (igrao za Saobracajac), Moco, Truman, Akif, Spaga, Zmiga, Smail, Nuci, Hari, Hamid Hadzic poznati kuhar, Musan, Paja, Pile, Sinan (igrao za Pofalicki), Šemso…I ako sam sa njima igrao hiljadu puta nikad nisam uspio povezati imena i prezimena ovih ljudi. Zato ih pominjem onako kako sam ih upamtio, nekog po imenu, nekog po prezimenu a nekog po nadimku. Posebno mjesto zauzima otac od brace Kadric koji se zvao Izet. On je igrao sa mladom rajom, iako je bio troduplo stariji od mnogih. On je diktirao pravila igre. Gol je bio onda kad on kaze da je gol, aut je bio za onog za koga on kaze da je aut. Svima je isao na nerve ali su ga svi postovali. Bilo je interesantno vidjeti kad zakuha sa sinovima, oko neke lopte. Nesmijemo zaboraviti ni Skoblara ili Hasic Sakiba (otac pjevaca Semira). Dobio je nadimak po Josku Skoblaru kojeg bi spominjao uvijek kada bi postigao gol ili uradio dobar potez. Inace je odrzavao kondiciju svakodnevno trceci po Zlatistu. Jedan vrlo fini covjek koji je nazalost zavrsio tragicno (izvrsio samoubistvo).
U Urijan-Dedini su igrali na Borak-u. To je bila povrsina uz prugu (danas tranzit). Tu je pretezno igrala raja koja je tu zivjela. To je prostor lijevo od radia RSG-e na tranzitu. Sada su tu izgradene kuce. Bila je to manja zemljana povrsina sa jedne stane oivicena nasipom za prugu a sa druge strane malim brezuljkom.
Omer Cizmic (igrao za mnoge Sarajevske ekipe), poznati autoprevoznici braca Klico, Zeko, Trto, Šok, Halapa, Salem taxista…su igrali na ovom prostoru.
Najbolji i najveci prostor za igranje je bio u prostoru bivse kasarne JNA – Bosut. To je prostor izmedju Jevrejskog groblja sa donje strane i ispod Debelog Brda sa gornje strane. Igraliste je napravila vojska pa smo ga popularno zvali VOJNICKO. Bilo je tridesetak metara dugo i petnaestak metara siroko. Taj prostor je inace bio prelijep, jer je bio okruzen sumom. Mjestani naselja su ga koristili kao izletiste. Vojska nije branila pristup, nego se cak i druzila sa mjestanima. Ipak je to bilo neko davno, lijepo vrijeme. Igraliste je bilo prekriveno travom i poprilicno ravno. Golovi su bili pravljeni od obliznjeg drveca, koje smo krijuci sjekli. Neko donese sjekiru, neko eksere i zacas napravimo golove.
Ovo igraliste je bilo aktuelno u toplim periodima, jer bi sa kisom bilo toliko blato da se nije moglo igrati. Vojnicko je bilo najposjecenije od svih mjesta na Soukbunaru. Od aprila mjeseca, pa do kasne jeseni -vojnicko je bilo mjesto kao strvoreno za parove, ljubavi, asikovanja. Nije bilo djevojke i mladica a da tu nije dolazilo. Bilo je tu i odbojkasko igraliste, pa su oni udvaraci sto nisu volili lopte igrati, tu se curama slepali. Uoci prvog maja, tu su se palile velike logorske vatre.
Fudbal je ipak mnogima bio najvazniji a bilo je zaista mnogo onih koji su tu igrali. Sa Jevrejskog groblja su tu igrali Hrkovic Fadil (igrao za FK Sedrenik), braca Hoti, braca Preljevic (Lala, Gava, Keko), Muratovic Edin, Herkan, Buce, Crni, Dugi, Dzemo Subasic, braca Ahatovic (Samir i Almir), Hajro Jasarevic, braca Omerhodzic (Fadil, Kiko, Alija), Sabljica Sabit (igrao za FK Sarajevo) i Hare, Skico, Mirza Salcin, Bakir Lendo, Braca Demirovic (Munir, Ibrahim, Amer, Izet), Kemal Alispahic, Hrko Samir, Eko i Ahmo Salcin, Dervo Alispahic, Salcin Musan i Mustafa, Segalo Fikret, braca Pintol (Kemo, Hamo, Samir), Mahic Zijo, Sime, Atkan, Dzevad i Suad Segalo…
Sa Pekare su igrali: Mice, Fake, Pavo, Dino, Lajko, Abe, Meho, Blek, Nerko, Šike, Hamo, Refik, Koka, Fudo, Jozo, Dule Adzem, braca Tabakovic, Paja Sirovina..
Na svakom od ovih igralista se formirala i ekipa. Tako da se cesto znalo ici i igrati raja protiv raje. Mi smo se svi poznavali, bili dobri drugovi ali smo svi osjecali pripadnost svoje ulice.
Dolaskom Dzevada Kambera za upravnika MZ Soukbunar (tada se to zvao Dom kulture) poceo je aktivniji drustveno zabavni zivot na Soukbunaru. Njegov brat je Husein Kamber, dugogodisnji clan uprave Saobracajca i clan izvrsnog odbora NS BiH.
On je oformio nekoliko sekcija kao folklorna, muzicka, sportska… Redovno su se odrzavali Pionirski i Omladinski dan u domu kulture. Pionirski dan je bio za ucenike do cetvrtog razreda osnovne skole a Omladinski dan i disko vece za starije generacije. Pokrenuo je i inicijativu za odrzavanje malonogometnog turnira u cast 25. maja, Dana Mladosti. Turnir se odrzavao svake naredne godine na terenu Vojnickog koji bi za tu priliku bio specijalno pripremljen. Donosio bi se i razglas te su se ekipe i strijelci najavljivali sto je za to vrijeme bio pravi spektakl. Na turniru bi se okupljalo po dvije hiljade ljudi te je to prerastalo u teferic. Neki su ljudi planirali godisnji odmor u vrijeme turnira. Ekipe su dolazile sa raznih strana grada. Redovno je ucestvovala i ekipa Armije na cijem prostoru se turnir odrzavao. Dzevad Kamber je imao dobru viziju, jer se uporedo igrao turnir i za pionire i za seniore. Igralo se dva dana po strogim pravilima. Pobjednik turnira je dobivao uz prelazni i pehar u trajno vlasnistvo. Pehar se dodjeljivao u domu kulture, u sklopu cega je bila pripremljena priredba. Ti su turniri bili igrani sve negdje do pocetka osamdesetih godina kada je igraliste u Vojnickom zatvoreno od strane JNA.
Danas, dvadeset godina nakon rata na prostoru Vojnickog igralista, je izgradeno prelijepo betonsko igraliste na kojem, nazalost, gotovo da niko i ne igra. Od svih povrsina na kojima se fudbal igrao na podrucju Soukbunara jedino je u funkciji ovo i skolsko igraliste koje sluzi samo za potrebe skole.
Autor: Kemal Alispahić
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 15.04.2023.