Moji početci
Ja sam poceo vrlo rano sa fudbalom. Sa deset godina sam poceo u poletarcima FK Sarajevo. To je bilo negdje 1975´ili 76 god. Do tada sam igrao po mahali sa ostalom djecom.
Sjecam se da me na prvi probni trening dovela mama. Mislio sam da se samo treba upisati kad ono treneri traze da odigram malo sa ostalim kandidatima. Kako nisam imao opremu, dali su mi neku za dva broja vecu a umjesto kopacki igrao sam u sandalama. Treneri su to vidjeli i rekli da dodem drugi put kad donesem kopacke. Imao sam srece da je tu na treningu bio i Taib Torlakovic koji mi je posudio kopacke, te sam napokon mogao igrati. Nakon prvih dodira sa loptom tadasnji treneri u prvoj selekciji FK Sarajevo, profesori Franjo Bozur i Branko Popovic su me izdvojili i rekli da sam interesantan i da treba da dodem ponovo. Nakon toga sam vrlo brzo usao u pravu selekciju. Tako se prije uclanjivalo u klub. Nije kao sada.
U FK Sarajevu sam ostao i prosao kompletnu skolu, nekih desetak godina. U to vrijeme Sarajevo, Zeljo, Velez i Hajduk su imali najjace fudbalske skole u Jugoslaviji. Za to su bili zasluzni treneri poput profesora koj sam spomenuo, zatim Mirsad Fazlagic, Bosko Antic, Milenko Bajic, Fuad Muzurovic, Denijal Piric…Bili su i bolji uslovi za rad. Imali smo vise terena, dva sljakasta terena i dva travnata, plus glavni stadion. U to vrijeme je bilo i puno vise klubova sa kojima smo stalno igrali.
Vec u tim mladim selekcijama smo imali velikih utakmica. Prije su se igrali i mnogi turniri, putovali smo po Jugoslaviji i inostranstvu. Nastupao sam i za omladinske selekcije BiH i Jugoslavije. Cini mi se da je to sve nekako bolje bilo prije. Bila je to zaista velika konkurencija i igrati za neku od selekcija u Sarajevu, Zelji, Velezu, pa i Famosu, Visockoj Bosni, bilo je vrijedno paznje.
Moja prva profi utakmica
Do prve profesionalne utakmice put nije bio lagan. Poslije omladinske skole Sarajeva na red je doslo kaljenje u tada regionalligasu Iskra Sarajevo.To je bila ekipa sastavljena od iskusnih igraca koju je vodio veliki trener i jos bolji covjek Sejo Jesenkovic i Kemo Taljanovic. U Iskri su tada igrali Fudo Svrakic, Zoran Sumar, Salko Niksic, Miodrag Skrbic, Oleg Cvijanovic, Pandzic, Pulic, Kemo Kordic, Vako Avdic, Pehlivanovic, Dido Teskeredzic, Zijo Svrakic i mnogi drugi.
U Iskri sam ostao jednu sezonu koja je bila i prekratnica u mojoj karijeri. Poslije 35 golova koje sam postigao umjesto povratka na Kosevo, obreo sam se na Grbavici. Kako i zasto, to je vjerovatno znao samo rahmetli Hajrovic Sead SETKO, tadasnji sekretar Iskre.
Potpisom ugovora za Zelju je predstavljalo ispunjenje nekakvih snova. Nakon toliko godina treninga shvatis da nije bilo uzalud i da neko cijeni to sto radis.
U to vrijeme Zeljo je bio vema jak. Igrala je vecina igraca iz one generacije koja je igrala protiv Videotona u polufinalu Kupa Uefa. Mene su doveli jer nisu znali hoce li Radmilo Mihajlovic otici ili ostati. Na moju zalost on je ostao. To je bila 1986 godina, ja sam tek bio izasao iz JNA i u toj prvoj plusezoni se nisam bas naigrao.
Debitovao sam protiv Rijeke na Kantridi. Tadasnji treneri Blagoje Bratic i Josip Bukal su mi dali priliku da igram. To je bilo cini mi se peto ili sesto kolo. Izgubili smo 2:1.
To je nesto sto pamtis kao i rodendan. Sve ono sto si kao dijete sanjao ili mastao postaje stvarnost u kojoj se u pocetku ne mozes snaci. Onaj huk s tribina, galama, tvoji igraci koji su sada potpuno drugaciji od onih koje si poznavo. Jednostavno shvatis da fudbal nije ono kako si mislio da je. To je puno vise od same igre. Neke stvari tek shvatis poslije. Posebno sad kao trener razumijem taj osjecaj ulaska u igru mladih igraca.
Derbi, Željo – Sarajevo
Ja sam jedan od rijetkih i igraca a pogotovo trenera koji su bili clanovi oba ova kluba. Sarajevo je grad koji se dijeli na bordo i plavi dio. Nema izmedu, ili si bordo ili plavi. Ja sam na to uvijek gledao iz nekog svog ugla. Prvo, kao klinac sam navijao za Velez, volio sam kako igra Dusko Bajevic. Drugo, sa balkona moje kuce vide se i Grbavica i Kosevo. Od malih sam nogu isao na utakmice i jednog i drugog kluba. Druzio se sa navijacima i jednog i drugog kluba, tako da sam obadva kluba smatrao svojim. Kao sto sam volio KK Bosna tako sam volio i sve druge klubove iz naseg grada.
Od prilike ista atmosfera vlada u oba kluba, jer vecinom su za te klubove igrala djeca ponikla u tim klubovima. Oni su se znali ponasati, znali cijeniti svoj klub, grad, tradiciju kluba, protivnika. Bez obzira na rivalitet vecinom smo bili i privatno dobri. Sa dosta nih sam isao i u skolu zajedno, izlazili u grad. Utakmica je uvijek bila jedno a privatni zivot drugo. Ucestvovao sam u mnogo derbija jos iz omladinskih, preko seniorskih i trenerskih okrsaja. Izdvojio bih jednu utakmicu koja se odigrala mislim 2000 god na stadionu Kosevo. Ja i Amar Osim smo na par kola prije preuzeli Zelju. Sarajevo je tada bilo na prvom mjestu sa dva boda prednosti, stadion pun, ako pobjedimo sigurno osvajamo titulu. Pobjedili smo Sarajevo sa 3-0. Tada su Zelji aplaudirali i navijaci Sarajeva. Izdvojio bih i finale Kupa BiH 2003 godine, kada je Sarajevo pobjedilo golom u zadnjoj sekundi i osvojilo kup BiH. Tad je bilo tesko. Veliku smo utakmicu odigrali i sa Engleskim Njukatlom u ligi prvaka pred 40 000 gledalaca.
Moji treneri
Mislim da sam imao veliki broj dobrih trenera. Svako vrijeme nosilo je nesto svoje i zato je tesko kazati koje broj jedan od njih. Mirsad Fazlagic, Bosko Antic, Milenko Bajic su me mnogim stvarima naucili dok sam igrao u Sarajevu.
Fuko Muzurovic je ostavio snazan utisak ne samo na mene. Njegove ljudske osobine su cini mi se jos vece nego trenerske. Sejo Jasenkovic mi je puno pomogao dok sam igrao u Iskri kao i Setko Hajrovic. U Zelji sam igrao kod odlicnih trenera Bratic, Bukal, Braculj, potom jedan divan covjek Nedeljko Gugolj. U Titovouzickoj Slobodi sam imao odlicnog trenera Dusana Radonjica.
U Duisburgu me trenirao Wilibert Kremer takoder vrsni trener. Nezahvalno je o imenima govoriti, jer je bilo dosta toga ali pokusao sam se sjetiti nekih meni dragih trenera.
Zadnja profi utakmica
Koliko se sjecam to je bilo na utakmici Turskog prvenstva 1993 godine. Igrao sam za Kayserispor. Bili smo na utakmici u Istambulu a protivnik je bio Besiktas. Kako sam igrajuci za Njemacki MSV Duisburg pokidao ligamente koljena, to je nakon operacije oporavak trajao 14 mjeseci. Nakon cega realno vise nisam bio onaj stari. To je bio razlog da bundesligu zamjenim turskom ligom. Na toj utakmici sam obnovio povredu koljena, zatim nove operacije sto je za mene znacilo i kraj igranja pravog fudbala.Tada sam imao 27 godina. Neko bi rekao prave godine za fudbal. Istina, ja sam igrao jos par godina u manjim Turskim i Svicarskim klubovima ali je to bilo sve na amaterskom nivou. Imao sam ponuda da se vratim u Njemacku ali sam shvatio da to vise nije to. U zadnjoj godini mog igranja u Svicarskom Etagnieresu sam ujedno bio i igrac i trener. Tad sam jedino bio siguran da cu igrati stoposto. Ha,ha salim se naravno. To je bila 1995 god kada sam zvanicno prestao igrati i okrenuo se trenerskom pozivu.
Kemal Alispahić
KAKO JE IGRATI ZA FK ŽELJEZNICAR I FK SARAJEVO
O kakvom covjeku, sportisti i treneru se radi, kada je rijec o Kemalu Alispahicu, dovoljno govori cinjenica da je nedavno prilikom odigravanja humanitarne utakmice Sarajevo pomaze Bihac, bio pozvan iz Azerbejdzana da vodi selekciju grada Sarajeva. Svaka cast Kemo, ti si to zasluzio u svakom pogledu a prije svega sto si prava ljudina. Primjetili smo mi to i u ona vremena, kada si igrao na nasem turniru. Sportista za primjer si bio i tada, te zajedno sa Zeljkom Bojicem Djetom i Amirom Misimovicem Siftom ides u nasu kategoriju, tj. rubriku koju smo nazvali “DZENTLIMENI U TENAMA” turnira u malom fudbalu Fis-Gol.
Kemal Alispahic je sa zadovoljstvom prihvatio prijedlog da bude ucesnik u nasoj rubrici GOST UREDNIK. Nakon obrazlozenja koje smo mu dali i upoznali ga sa tim sta je cilj koji se zeli postici sa ovim dijelom aktivnosti na nasem portalu Kemal se saglasio sa ucescem, uz kako je rekao” zelju da se i ostali bivsi nogometasi grada Sarajeva pridruze i otvore svoja sjecanja”.
Mi cemo seriju priloga koje smo pripremili sa Kemalom Alispahicem objavljivati u nastavcima. Nadamo se da ce njegove price o pocetcima karijere, njegovoj prvoj profesionalnoj utakmici, o njegovim trenerima, o tome kako je igrati i za FK Zeljeznicar i za FK Sarajevo…….i jos dosta toga, biti interesantno i vama.
Adnan Muzurović
FOTO ALBUM:
Kemal Alispahic je igrao na turniru Fis-Gol. Ekipa Café Lisac je jedna od ekipa za koju je igrao, Café Verona je druga.
Pioniri FK Sarajevo. Stoje.- Bakovic, sekretar NFS BiH, Tadic, Talajic, Hamzic, Alispahic. Cuce: Hadzic, Ribic, Calija, Tesanovic, Dzapo, Dzanko. Trener: M Fazlagic
Kemal je dio svoje igracke karijere proveo u Turskoj. Na fotosu detalj sa utakmice njegove ekipe Kayserispor protiv Fenerbahçe.
Kemal Alispahic kao trener nakon pobjede otpozdravlja navijacima kluba
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 26.08.2023.