Na kraju, konačan rezultat je 5:2 za Hrasno
Autor: Zdravko Požar
Ovo je bilo igralište naše raje iz Starog Hrasna, a nalazilo se u neposrednoj blizini današnjeg Bosmala. Bili smo oduševljeni kada smo ga “otkrili”, jer bio je to lijepi travnati teren s golštanglama, a nešto iznad je bila nekakva drvena baraka koja je kasnije služila za regrutaciju vojnika. S jedne strane Miljacka i brdo na Aneksu koje smo zvali Sjelina. Ovo su počeci našeg igranja na ovom terenu, kojeg smo zvali ” Lug”.
Možda je bilo tako suđeno da nisam odigrao tu utakmicu protiv paljanske Romanije zajedno sa Švabom, ali ipak, bilo je mnogo susreta na raji u kojima smo igrali jedan protiv drugog. Igralo se na Šancu, Barama/ pored željinog pomoćnog terena/, Lugu itd. On u ekipi Novog Hrasna, a ja u ekipi Starog Hrasna. Nije nikakva hvala, ali, gdje god smo igrali protiv njih uvijek smo ih pobijeđivali, jer mi smo” grizli”, dok su Mišo i Švabo samo solirali, težeći pri tom za efektnim potezima.
Ali, igali smo zajedno u ekipi Hrasna. Jedan takav susret kod Plinare u malom nogometu ostao mi je u trajnom sjećanju. Bilo je to u Novom Sarajevu. Igramo protiv “Stare stanice” u kojoj su briljirali Marko Bilić, ali ne kao golman, nego kao napadač. Bio je izvrstan strijelac. Pored njega braća Bajrović, Škandro i dr. Ova ekipa u to vrijeme je bila strah i trepet za sve malonogometne ekipe u našem okruženju. Naš tim u sastavu: Zdravan Pospišil, Pirgo ili Jašin, kako su zvali našeg golmana. Branio je za drugi tim Želje. Omer Arslanagić, igrao jedno vrijeme za prvi tim Želje, kasnije za kakanjski Rudar i sarajevsku Bosnu, Mišo- Drago Smajlović, Ivan Ivica Švabo Osim, Božo Perović, igrao za juniore Želje i Ljubo Kalaba igrao za Pofalički, a kasnije za Želju. Počela tekma. “Staničari” u prvom napadu. Nevjerovatno brzo i lako prolaze naše redove, tako da niko od nas nije uspio ni dotaći loptu. Goool, goool uzvikuju oduševljeni navijači “staničara. Samo nešto kasnije, Švabo traži loptu od našeg golmana u blizini našeg gola. Pokušava dribling, petlja, gubi loptu i opet ono gromoglasno ” Staničara”- Goool, Goool. Već je 2:0 za “Staru stanicu” Mišo nešto oštro prigovara Švabi i šalje ga u napad. I onda prava rapsodija. Igra kao iz bajke. Dominiramo. Ređaju se prekrasne naše akcije. Ubrzo smo izjednačili na 2:2, a nešto kasnije poveli 3:2. Kažem Miši: “Da im utrpamo punu mrežu.?”, a on će:” Neka, dobro je i ovako, samo da ih vozamo.!” Ipak u tom vozanju postižemo još dva gola. Na kraju, konačan rezultat je 5:2 za Hrasno. Samo da napomenem u ovoj ekipi Hrasna igrali su petorica iz Starog Hrasna, a samo Mišo i Švabo iz Novog Hrasna.
Još jednom smo pobijedili “staničare” u finalu malonogometnog turnira u Novom Sarajevu na igralištu SD- Partizan u Pofalićima. Naša ekipa bez Miše, Švabe, Omera Arslanagića, Ljube Kalabe, jer su imali obaveze u Želji. Staničari su bili apsolutni favoriti u ovoj utakmici. Bili su u punom sastavu. Prije utakmice se šepure, slikaju se neprestano. U našoj ekipi sve golobradi mladići, braća Hrvat, Kadrić i dr. Najstariji od naših je Selver Palo. Sudija Bečirbegović nekadašnji odličan rukometni golman poziva kapitene i održi onu kratu bukvicu pred sami početak utakmice. Pitaju me moji saigrači šta je rekao sudija. Ništa naročito, kao i uvijek, da utakmica protekne u fer i korektnoj borbi, a ja vam samo kažem, moramo im nametnuti takav oštar i brz tempo da oni neće moći to izdržati. Ostalo mi je u sjećanju rečenica mog školskog druga Smaje Bajrovića, kada sam oštro startovao na jednog “staničara:” Zdravko nemoj tako oštro, to mi je brat.!” Žao mi je samo što nemam ni jedne slike s te utakmice. Ali, ipak pehar dobijam kao kapiten i malo se veselimo i nosimo pehar u Staro Hrasno u dom kulture, u onu drvenu baraku, gdje su penzioneri po cijeli dan igrali šah, domine i naručivali bijelu kafu, a dobivali i pili šljivu, jer, ipak je to bio dom kulture i zabranjeno je bilo prodavati alkohol.
Multietnička demokracija
Direktor Treće gimnazije bio je Omer Hajrić, strah i trepet tadašnjih učenika. Bio je vrlo strog, ali pravedan. Te daleke 1955.godine na ćasovima fiskulture kod prof.Jažića, na školskom igralištu igrali smo samo fudbal. Direktoru Hajriću to se nije nikako sviđalo, jer on je htio da igramo košarku i rokomet, koji su se u to vrijeme stidljivo pojavljivali kao sport, bar u našoj gimnaziji. Uvijek smo gledali da se on odnekuda ne pojavi. Ako bi se to desilo, mi bi onda hvatali loptu u ruke, dodavali jedni drugima, ko fol igramo rukomet. Za to vrijeme Smajo bi nepogrešivao ubacivao lopte u koš. Imali smo sreće da nas nikada nije uspio uhvatiti da igramo fudbal.
Na drugoj slici su trojica učenika: Aco, Ja i Omer koji su kasnije u istoj školi / Treća gimnazija,/ kao srednješkolci multietnički luftirali, jedno vrijeme.Tako, dođemo nas trojica u razred prije početka nastave, malo popričamo s rajom i razgulimo van i damo se u luftiranje. Trajalo je to jedno vrijeme i jednoga kišnog dana konačno se pojavismo i ostadosmo na nastavi, kad ono, preko zvučnika nas prozivaju da odmah dođemo kod direktora. Nas trojica smo već pripremili priču da se nekako opravdamo za to luftiranje. Uglavnom sva tri ” opravdanja” su bila slična ko jaje jajetu. Jedan bio bolestan, drugom bila bolesna majka, trećem neko iz porodice. Prvi ulazi Aco. Uskoro izlazi.Tužan je. Dobio ukor pred isključenje iz škole i jedinicu iz vladanja. Onda ulazi Omer. On ubrzo izlazi. Prošao je kao i Aco. Sad sam ja na redu. Na brzaka mijenjam razlog zbog kojeg sam luftirao. Znači, treba promijeniti priču za 360 stepeni, jer priče o bolesti očito ne pale. Ulazim, u zbornici direktor i svi nastavnici. Grobna tišina. Oči nastavnika uprte u mene. Očekuju što ću reći, direktor će: “Gdje si ti.?” “Evo me direktore.!” ” Ma, ne pitam te to, nego zašto nisi dolazio na nastavu.?” Malo, ko biva oklijevam:” Druže direktore, bit ću iskren, ja sam luftirao.!”, a direktor će: “Svaka čast, volim iskrenost. Nemojte mu smanjivati vladanje i pisati ukor pred isključenje iz škole!”
Dolazim u razred, ispričam raji kako se to u vezi mene završilo, i nitko ne vjeruje da je to tako bilo. Eto tako je to nekad bilo i što znači multietnička demokracija. Ne smiješ lagati, a ako priznaš, pola ti se prašta. Ma, u mom slučaju, priznao i sve mi bilo oprošteno. Današnja multietnička demokracija, nagrađuje multietničko luftiranje “naših političara”, a za to njihovo luftiranje/ ne dolazak na sjednice/ bivaju još novčano nagrađeni.
Dvije rampe
Imali smo ustvari dvije rampe u Osmoj ulici u Starom Hrasnu.Jedna je bila ona prava, a druga “Rampa” je bilo naše nogometno igralište, koje smo tako nazvali jer je bilo u neposrednoj blizini one prave rampe. Što je ustvari rampa.? To je “štangla” ispred prijelaza preko željezničkih tračnica, koja se diže ili spušta, radi otvaranja ili zatvaranja prijelaza. Francuzi i Nijemci je nazivaju Rampe. Obzirom da nismo bilo niti jedni, niti drugi, jednostavno smo je nazvali rampa.
FOTO ALBUM:
Malonogometni turnir. Ekipa Starog Hrasna pred susret s Maltom. Stoje, s lijeva na desno: Selver Palo, Ivan Požar i Slavko Uldrijan. Čuče: Zdenko Uldrijan, Zdravan Pospišil i Zdravko Požar.
Malta je imala jako dobre igrače u malom nogometu: Mujo Dizdarević/ Hamin stariji brat/, braća Alečković, Nusret i Izet, Branko Madacki-Talan, Đurasović i dr.
Do ovoga susreta redovno smo mlatarali maltare.Ali, ovoga puta smo izgubili, jer nismo mogli okupiti najbolju ekipu. Izveli smo ovaj šareni sastav. Samo nas dvojica Zdravan Pospišil i ja igrali smo u ekipi kada smo pobijedili ” staničare” kod Paromlina u Novom Sarajevu. Na toj utakmici povrijedio sam zglob lijeve noge.
Čekajući da zamirišu lipe. Treća gimnazija IV-3 razred. Mjesec lipanj 1955.godine.
Prvi red s lijeva na desno: Josip Groti, Hadžić, Ivica Ažman, Gabrić, Ivanković, Luka Kljenak, Bratislav Čubić, Mijić, Kulenović i Šime Bilić.
Drugi red: Josip Galić, Nedeljko Čangalović, Nusret Alečković, Popadić / nastavnica Istorije Omer Hajrić- direktor, Mišković nastavnica, Vladimir Živković- Žika/ s tajnim imenom CUCE BUCE/, Ančić nastavnica SH, Žikina simpatija i ono njegovo “čuveno” CUCE BUCE, kada je ugleda, i Rubić. Čuče: Momčilo Šaraba, Miroslav Antunović, Josip Jurić i Drago Milinović.
Te daleke 1955.g umjesto kupanja u Željeznici ili Miljacki sa školom odlazimo na more
Fotografija sa malonogometnog turnira, Hrasno, Novo Sarajevo. Na snimcima se vidi moja malenkost u u crnom šorcu/ u prvom planu/. Grbavica, jesen 1965.godine.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 09.08.2023.