Ja “mahalaš” i moje Rajvosa
Želim pokušati da starije podsjetim, a mlađe upoznam sa istorijom FK Jug sa Bjelava i mojim početcima igranja u “Fildžan ligi” na koševskoj šljaci.
Rođen sam 6. maja 1956 pa ću zato sebi dati za pravo da mislim da znam nešto o davnašnjim fudbalskim zbivanjima u sarajevskom fudbalu. Odrastao sam na Bjelavama, jednoj od poznatijih sarajevskih mahala, odmah ispod stanice milicije. Navijao sam za sve i volim sve sportske klubove iz moga šehera u bilo kojem sportu. U fudbalu sam opet, uvijek bio i ostao, navijač od FK Jug, pa svih malih sarajevskih klubova iz svih malih liga do onih najvećih u šeheru, mojih Želje i Sarajeva.
Da, kažem mojih, jer zaista istinski volim obadva sarajevska kluba.
Možda se i upitate kako to i zašto? Možda kažete, to je nemoguće. E, onda nisi onaj “pravi”. Ali, evo imam i odgovor.
Od malih nogu sam bio vjerni navijač Sarajeva, valjda tako mora biti ako si sa Bjelava, jer smo geografski veoma blizu Koševu a daleko od Doline Ćupova. Nedeljom ujutro bi skidao zavjese u kući da bi natakao bordo zastavu na onu drvenu dršku, pa bi onda satima prije tekme na stadionu Koševo, ispred zadnjeg desnog ulazana parkingu stajali u redu, navijali i spominjali nekog, mislim Rizu piljara koji je radio preko puta Parkuše na onom ćošku (više se i ne sjećam imena) a koji je, ja apsurda, u tim trenucima za nas bio veći i od Spensera, Etka, Muftije ili Dajdže. Taj bi nas pred sami početak tekme pustio unutra da navijamo, ali pod uslovom da imamo neki navijački rekvizit.
Poznajem ja i navijače Želje sa Bjelava, ali su ipak u manjini. Mislim da je i Japan počeo navijati za Želju da bi bio drugačijih od ostalih iz naše raje, onako iz inata.
Za FK Jug sam počeo igrati kao junior davne 1968. Naš klub je bio klub raje sa Bjelava najviše vezan za našu mjesnu zajednicu u onom nekadašnjem starom domu preko puta Honde, gdje je bila i sala za kino ili igranke. Tu bi se ujutro sastali, kupili slane kifle ili samun sa ćurekotom kod Japana u pekari, popili kafu i onda polako, preko Višnjika do Bolnice Koševo, prođemo mrtvačnicu, pa kraticom kroz Partizansko groblje pored lava i do svlačionica na šljakastoj dvojci, u “Fildžan ligu”. Tada je FK Jug igrao u Podsaveznoj ligi Sarajeva. Većina igrača su bili tu “naši”, ali je bilo i igrača iz drugih krajeva grada. Od samog početka se sjećam starog Muhamedage koji je bio blagajnik i kod njega su se uzimale ko neke premije “u živo” poslije tekme, a najčešće su to bili ćevapi, lukmira i kokta kod Pirije, odmah u šljiviku pored šljakaste trojke. Ja nikada ni jednu premiju nisam dobio, a ni vidio jer me je bilo sramota da pitam. Bilo je važno igrati za FK Jug, to je za mene bio tada veliki izazov i prestiž. Prelaz iz “male” u “veliku” raju.
Sa nama je uvijek bio bjelavska legenda Kemo Lakača, najveći sarajevski šaljivdžija i duša od čovjeka. Njegove zajebancije su do današnjeg dana ostale neprevaziđene na svim spotskim manifestacijama.
U “Fildžan ligi” nisi mogao igrati ako nisi bio spreman da prihvatiš sve vrste zajebancija na svoj račun. Od spominjanja tvoje linije i težine, frizure, klempavi ušiju, golemih guzova, škole, komšija, mahale i familije. Teško je prihvatiti kada ti neko spominje sestru ili majku tu baš na Koševu. Pored svih tih zajebancija koje su u 90% slučajeva išle na rašun gostujućih igrača, morao si biti spreman i da se pošaketaš s nekim poslije tekme, a nekada i nakratko za vrijeme igre. E, tu si morao imati dobru zaleđinu. I tek sam tada i u takvim situacijama uvidio da su moja raja sa Bjelava, koja su vezana za FK Jug “baš prava raja”.
S obzirom da sam bio najmlađi igrač uvijek sam bio potpuno zaštićen. Do kraja života ću se sjećati moga starijeg saigrača i jarana po imenu Mehmed Alisahović Meše. On mi je bio i saigrač a i stariji brat. Nisam bas siguran, ali mislim da ga je moj rahmetli otac Avdo dobro bio zadužio da me čuva. Svi su mogli biti u frci i dobiti “maru” ali ja sam uvijek bio zastičen prvo od Mešeta pa onda i od svih ostalih igrača, a koji su Bogami bili žestoki momci. E, to je moj početak u “Fildžan ligi” moj FK Jug i moja raja sa Bjelava na koju sam itekako ponosan. Neki nažalost više i nisu među nama.
Ne mogu više ni nabrojati sva imena s kojima sam igrao, vjerovatno ću neke i zaboraviti, ali ovi su po meni bili najvažniji u moje vrijeme: Meše, Omer, Zabe, Zaim, Džaltur, Zuko, Enko, Cakan Ćemalović, Pikaja, Tane, Eko, Medo, Ervin, Vejsil, Bobo, Sale, Mešak, Sejo Memić, Japan, Sejo Skopljak, Bakano, Mišo, ma podugačak je to spisak.
FK Jug je uvijek imao solidne golmane. Tada je za prvi tim Juga branio Ako Avdić, a poslije njega je branio Nihad “Crni” Nalbantić. Kada je Crni otišao u FK Sarajevo, ja sam nastavio braniti, sa samo 14 godina. Za juniore subotom a onda nedeljom ujutro za prvi tim. Poslije mene u Jugu je ostao braniti Dane Petrović “Domac” iz doma Ljubica Ivezić na Bjelavama.
Tih godina su na šljaci u “Fildžan ligi” branili sve “pravi golmani”, a ja sam bio najmlađi. Džin je branio za Vratnik, Strule u Vrbanjuši, Juka u Hridu, Zlaja za Partizan, Lutvo za Iskru, Tepa za Pofalićki. Svi su oni tada ze mene bili najbolji golmani. Vjerovatno sam nekoga i zaboravio, ali se sjećam ovih legendi koševske šljake.
Evo jedna uspomena koje se dobro sjećam, a ponavljala se iz godine u godinu. Najgore je bilo igrati na Palama. Odeš ujutro u 8 sati “Ćirom” sa Bistrika na Pale, a “papci” zakažu utakmicu u 11 sati. Igralo se na livadi blizu željezničke stanice okruženoj nekom šupljom drvenom ogradom. Ne smiješ bod uzeti a kamoli pobijediti, jer te onda bije ko stigne sve od kraja utakmice pa do 5 sati poslije podne kada ima prvi voz za Sarajevo, a nemaš gdje uteći a ni skiloniti se osim kod otpravnika vozova. Prednjačio je, dobro se sjećam neki Zečina, mali nabijeni bek debelih nogu. A onda junaci na revanš u Rajvosa pošalju sve juniore i djecu da igraju, ko vele neće njih tući. Pa i jeste, sramota je bilo tući njih nedužne.
E upravo zato, kao i na sjećanje na ove sve drage jarane, moj FK Jug i moje Bjelave, ja nikada i nigdje u Svijetu za ovih 30 godina, nisam rekao da sam Jugosloven ili Bosanac, gluho i daleko bilo reći Hercegovac. Uz to nisam ni Turčin, ni Kanadjanin a ni Luksemburžanin, iako imam sva četiri važeća državljanstva i četiri različita pasoša. Ja sam uvijek, s ponosom, isticao da sam prvo Sarajlija, i to onaj pravi “mahalaš”, iz prave mahale sa Bjelava, iz moga Rajvosa. Izvinite, ali to ne može biti svako. Ima možda još jedan sa Bjelava, nalik na mene (nekada smo bili pravi jarani) Zijo Švrakić, i siguran sam da razmišlja kao i ja.
Moju prvu stručnu knjigu o radu sa golmanima (“I want to be No 1”) sam napisao i objavio 2003 godine u Kanadi. Veoma sam ponosan na nju jer sam je posvetio, tako u njoj i piše velikim slovima, svoj djeci moga grada Sarajeva, djeci koja nisu osjetila merak igranja lopte ispred garaža, u parkovima, školskim igralištima, po ulicama i na našim fudbalskim terenima. Našoj sarajevskoj djeci, iz svih naših mahala, kojima “anamo oni” neki loši ljudi nisu dali da osjete te čari i ljepotu igre koju sam ja imao u mome djetinjstvu. Djeci koja su svoj dio djetinjstva provela u podrumima, u mraku, bez vode i hrane, a kamoli da su imala pravu loptu, a koja su i pored toga bila srećna. Iskreno se nadam da ću je jedan dan podijeliti i sa našom djecom iz Rajvosa.
I onda se tamo neki pitaju kako ja to mogu voliti i Želju, a i Sarajevo “skoro isto”.
A šta bi me to trebalo obavezati da navijam za bilo koji klub u bilo kojem sportu ako nije iz moga šehera, iz mog RAJVOSA?
Puno pozdrava za sve koji se prepoznaju u ovome tekstu i čija sjećanja dosežu unazad sve do “Fildžan Lige”.
S poštovanjem,
Senad Buco Arnautović
SENAD ARNAUTOVIĆ BUCO: KAKO SAM POSTAO GOLMAN
Dvije najjače golmanske veličine u mome fudbalskom životu, dva čovjeka koja su ostavila neizbrisiv dio u mojoj karijeri su dvije legende sarajevskih klubova, Refik Muftić “Muftija” i Vasilije “Čiko” Radović.
MUFTIJA
Bježao sam iz škole da bi gledao treninge Sarajeva, onako kroz one stare tarabe na četvorci, ponekad bi nas pustili i unutra. Hej, naše sreće tada. Uvijek sam sjedio iza Muftijinog gola i zamišljao da i ja nekada budem kao on, moj idol Refik Muftić. Mislim da mu je trener bio Josip “Cuki” Babić. Muftija, od koga sam upijao svaki pokret na golu, čitavu noć bi to i sanjao a onda pokušavao kopirati ispred garaža na Višnjiku, pored pošte ili na ono malo trave pored naše biblioteke. Poslije toga dolazi moja ogromna želja da budem kao on. Čuj, ja ko “MUFTIJA”. Nadam se da sam poslije, kao golman makar malo i ličio na njega, ako ništa drugo onda barem fizički, onako “ jak ko zemlja ”.
Kasnije kada su me odveli iz FK Jug-a u Želju, tačno tako “odveli”, zamalo nisam bio bijen od saigrača u juniorima, kada sam im rekao da mi je Muftija idol. Nezamislivo i suludo, reći tada u Želji da ti kao golman idol nije “Čiko” Radović. Ali bio sam ja već tada tvrd orah za njih, momak koji dolazi iz mahale i ne zna šta je strah. Da budem iskren, nekad poslije sam bio vrlo nezgodan za neke igrače sa strane koji su počeli da se k…e, kao npr. za Radmila Mihajlovića.
ČIKO
Vasilije Čiko Radović, mi smo ga zvali i Cori, čovjek kome sam neizmerno zahvalan za ovo što sam u karijeri postigao. Čiko me je naučio svemu, baš svemu što je bilo potrebno da se postane golman. Jeste da mi je bilo izuzetno teško od samog početka rada sa njim tamo na onoj crnoj šljaci, ali se isplatilo.
Poslije mi je bilo jasno zašto je Čobo bio najbolji “parader” u Jugi. Ne volim se ni podsjećati na to kako nas je Čiko tjerao na golmanskom treningu. Ako ne naučiš da dobro i mekano padneš, poslije treninga si samo za hirurgije na Koševu. Za kaznu, ako bi mi ispala lopta, tjerao me je da skinem rukavice i treniram golih ruku. Ruke krvave i pune crne šljake, pa ne možeš ni zadaću za školu da pišeš. Pa ko izdrži. E takav je tada bio sistem rada i na taj način se tada postajalo “dobar golman”.
Evo nas nekoliko smo to izdržali i osvijetlili našu sarajevsku školu fudbala u Svijetu. Kada prođeš školovanje sa Čikom i odeš igrati na travu, onda je to “mala maca” u odnosu na prošlost i onu crnu grbavičku šljaku. Meni se uvijek činilo da je koševska šljaka bila malo drugačija, mekša, ako ništa drugo bila je crvenkaste boje.
TUTI
Ne smijem zaboraviti da sam u samim početcima treniranja u FK Jug imao i trenera koga smo zvali Tuti (žao mi je, ali ne znam mu više ni ime a ni prezime) veliki dobričina, vodoinstalater iz mahale. On nam je bio trener u juniorima FK Jug i ponekad bi me vodio da mi pokaže kako se baca na loptu lijevo i desno, na onu grbavu livadu što je bila iza teniskog terena pokraj dvojke (sada je tu Zetra), tu je makar bilo malo trave, da se ne bi ubio na šljaci.
SENAD ARNAUTOVIĆ – BUCO: E, sad se sigurno pitate otkud ja u Želji
Pomalo i komično. Naime, dvije godine prije mene, Nihad Nalbantić Crni je prešao iz FK Jug u Sarajevo. Cijena je bila, koliko smo mi u raji znali, dvije kompletne opreme za utakmice i 10 lopti, koje FK Jug nikada nije dobio od Sarajeva. E, pošto su ih jednom “zajebali”, onda su Kemo Lakača kao član uprave kluba i Fudo Maltar tadašnji trener mene odveli u Želju i to u Fudinom NSU Princ-u. Ovo je jedini razloga zbog kojeg sam odveden u Želju, a ne u Sarajevo koje me je tada isto tako tražilo i u koje sam po svoj mahalskoj logici i trebao da odem. I danas vjerujem da je Kemo Lakača zasigurno bio najveci najvijač bordo tima svih vremena i da se takav više nikada neće ni roditi ali, ja završih na Grbavici. Mislim da je to bilo po nagovoru bivšeg igrača Želje Hamde Dizdarevića, koji je stanovao na Višnjiku, pa me je ponekad gledao kada mi raja puca tamo na garažama.
I neka su, hvala im do neba.
To mi je bio prvi put u životu da sam ušao u Dolinu Ćupova u kojoj ću sa malim prekidima ostati punih 11 godina. Želju sam zavolio od samog početka. To je pravi klub. Najbolji naš bosanski prvoligaš. Kada igraš u Želji onda si najbolji u Rajvosa, istina živa. Prvi sam ugovor potpisao sa nepunih 17 godina, 18 aprila 1974 i prvu godinu ugovora sam bio posuđen u UNIS iz Vogošće, da se kalim u tada veoma jakoj Republičkoj ligi. Po povratku na Grbavicu sam bio rezerva, tada najboljem golmanu Juge Čobi Janjušu. Kada smo ispali u drugu ligu, Čobo je otišao u Vojvodinu a Ibrahimović imao problema sa leđima. Na ljetnim pripremama na Vlašiću, kod trenera Sule Rebca nametnem se i dobijem šansu ispred Čikinog ljubimca Zorana Čuljka, tadašnjeg golmana juniorske reprezentacije Jugoslavije. Dobio mahalaš šansu, zagrizao dobro, počeo braniti za Želju sve do povrede na Kup utakmici protiv Borca u Banja Luci (stravičan sudar sa grobusnim centaforom Fišerom Ibrahimbegovićem), nakon koje sam otišao u JNA.
Kada sam se vratio Željo je već ponovo prvoligaš i Švabo je počeo stvarati onog “dobrog Želju”. Ponovo se nametnem i počnem braniti do nesretnog loma noge protiv Slobode u Tušnju, samo tri dana prije derbija protiv Sarajeva na Grbavici. Dovedu tada Slavka Njeguša iz Veleža. Mislim da se njega nijedan navijač Želje ne voli sjetiti poslije finala kupa u Beogradu, a za koji me je Čiko Radović posebno spremao da branim, puna dva mjeseca treninga u pjesku pored 11 Plavih. I ništa.
Stanem na Željin gol odmah poslije te utakmice i dobro branim do samo jedan dana pred onu slavljeničku utakmicu sa Jugoslavijom na Grbavici. U subotu, tri dana prije te tekme, koja je bila na TV ubijem devetku na Karaburmi protiv OFK Beograda i budem proglašen igračem kola. Dan pred utakmicu, sjedim u “Koralima” i pijem kafu sa Husrefom Musemićem mojim velikim jaranom. Dosađujemo se. Vani hladno, decembar je. Ne da mi moja mladost mira i odem na trening na koji se uopšte nije trebalo ići. Igra druga ekipa Želje protiv juniora na šljaci ispred Karamehe autoelektričara. Volio sam igrati na terenu centarfora. Bezvezni duel sa nekim od “male raje”, uđe mi dijete klizeći s leđa. Ponovo lom noge, Švabo me krkaće nosio do svlačionica ispod drvene tribine. Ja u bolnicu, a sutra na golu Mehemed Dželilović iz FK Radnik Hadžići, ni kriv ni dužan brani protiv tada“velike” Jugoslavije. Ja u tribinama, sa štakama i nogom u gipsu plačem, prilaze mi saigrači i navijači, tapšu me i smiruju. Kažu, bićeš ti Buco opet onaj stari, ali ja se više nikada ne vratih na Željin go. J…š, da si takve sreće.
Poslije dođe Slobodan Šujica iz Vojvodine, strašan golman i još bolji momak. Tu je i mladi Škrba “Maca”. Dolaze željni dokazivanja, a i Čiko ih baš dobro sprema.
Nakon oporavka se borim sa njima kao lav za mjesto među stativama, ali ne ide. Već se čuju priče, ono kao, nemoj Bucu na gol, vidiš da ga prati neki baksuz da se opet nešto nedesi nedaj Bože. I tako malo po malo do decembra 1984, a to baš puno boli.
Sa Grbavice sam otišao poslije Videotona, pred samu novu godinu 1985 i to na Švabinu preporuku i mnogo mu hvala na pomoći. Odem zajedno sa Agimom Nikolićem u FK Lirija Prizren, da ih pokušamo ostaviti u drugoj ligi Istok, da bi poslije doveli i Josipa Maneta Bukala za trenera. Tu sam se zadržao samo pola sezone i onda prema ranijem dogovoru, pravac Turska, pa onda Malta, Kanada, USA, opet Kanada i evo zadnjih 10 godina sam u jednoj od najmanjih i najljepših evropskih država, Luksemburg.
A u duši i dalje najveći mahalaš sa Bjelava, iz moga Rajvosa.
Senad Buco Arnautović
FOTO ALBUM:
Senad Arnautović, FK Jug 1972 godine
Senad Arnautović, kapiten FK Željezničar
Senad Arnautović, na golu FK “ Adana Demirsport” iz Turske