Fudbal Ivice Osima za njega i njemu najbliže bio je pitanje života proživljenog tako da se mogu zakleti, makar ne znam objasniti, da bi ovo bio puno, puno bolji svijet kada bi svako makar jedan dan u životu bio kao Švabo za sve svoje godine.
“Osim me prinudi da dođem na stadion i vidim utakmicu između dvije reprezentativne selekcije. Ne, naravno, nije me razočarao. On me je oduševio, jer dok je on bio na sceni, utakmica je bila velika… (Miloš Milutinović, nekadašnja Plava čigra beogradskog Partizana i bivši selektor)
“Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: nasred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni. Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Morate mi vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću tisuća puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božjoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu”, napisao je Ivan Lovrenović maja 2002. godine u tekstu o Suštini nogometa, sevdahu u onome što će samo neznalice nazvati najvažnijom sporednom stvari na svijetu.
Niti jedna igra u historiji ljudskog roda nije promijenila svijet kao ona sa, zapravo, malo pravila. Fudbal, dakle. Putujući za kožnom loptom, crnci su stigli na Karpate, siromasi iz bivšesovjetskih republika na Mediteran, djeca iz favela u raskošne vile na španskoj obali, Bosanci u Japan… Informacije koje su danas dostupnije nego ikada prije (čak i tamo gdje je upotreba interneta strogo kontrolirana), postigle su manje, puno manje, na razumijevanju među ljudima, od jedne jedine pobjede izvojevane, recimo, golom tamnoputog igrača tamo negdje gdje se tamna boja kože smatra oznakom niže rase. Nogomet, kako i glasi naslov jedne od najboljih knjiga o ovom sportu, objašnjava svijet mijenjajući ga. Istovremeno, fudbal je promijenio i sebe. Jednako na bolje i na gore. Nikada se, što je lako dokazivo, nije igralo bolje i atraktivnije. I nikada fudbal nije bio beskrupulozniji; surov kao i svaki veliki, jako veliki biznis. U tom i takvom fudbalu je zato moguće da Liverpoolov Dževdo Alihodžić, dakle Peter Crouch, u jednoj sezoni bude najbolji, a drugoj prekobrojni. Ili da se treneri, kao što je rekao Giovani Trapattoni, bivši talijanski selektor, dijele na one koji su dobili i one koji će dobiti otkaz.
Po rezultatima, Ivica Švabo Osim možda ne spada među najbolje trenere na svijetu. On je, međutim, junak iz druge priče: genijalni ters raskošnog znanja i svijesti da se dobra djela čine zato što tako treba, a ne zato da drugi znaju. Ivica Švabo Osim (6. maj 1941.) bori se za život u Japanu nakon moždanog udara dobijenog poslije gledanja utakmice. Neki, govorio je Bill Shankly, misle da je fudbal pitanje života i smrti – ne, on je puno više od toga. Fudbal Ivice Osima za njega i njemu najbliže (“Moja supruga Asima je žrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Žao mi je što nisam više bio s djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad žalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-više, priuštio neki normalan život svima. Ipak, često sâm sebi kažem: da sam ovo znao što sad znam, možda bih drugačije napravio…”) bio je pitanje života proživljenog tako da se mogu zakleti, makar ne znam objasniti, da bi ovo bio puno, puno bolji svijet kada bi svako makar jedan dan u životu bio kao Švabo za sve svoje godine.
Nakon moždanog udara, teško da će Ivica Osim opet na trenersku klupu. Tamo je sada mjesto mlađem Osimu, Amaru, koji već pokazuje da su u njemu, u svakom smislu, većinski geni – očevi. Ivica Osim je obećao da će umrijeti u Sarajevu, kod svoje kuće. I zato je rano da posljednji put Švabi kažemo: Hvala ti za sjećanja…
Na Želju, posljednju jugoslavensku reprezentaciju, na godine nakon kojih i za najbolje trenere, kada pokažu dušu, puno humora i šarmantni bezobrazuk, kažemo: Evo ga ko Švabo. I dodamo: Ali, drugo je Švabo… Iako znamo da je Švabo “prvo”, ne mjesto na ovoj ili onoj tabeli, nego nešto više i važnije.
Emir Imamović
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 27.01.2023.