Portal budi emocije i lijepa sjećanja
Moji početci šutanja su davnih šesdesetih, kao i svi u to vrjeme, u Buća potoku, prvo na ulici (Adema Buće), četiri kamena kao stative te na šljakastom terenu rukometnog kluba Sloga (kad nas zapadne) i od jutra do večeri.
Negdje 67/68 odlazim na Grbavicu u pionire Želje i tu provodim čitavu deceniju. Na izlasku iz juniora potpisujem sa Željom ugovor o stipendiranju te me šalju na posudbu u Unis iz Vogošće gdje smo izborili plasaman u Republičku ligu BiH. Tu upoznajem vrsne fudbalere i još bolje ljude kao što su braća Čerimagić, Ramiz Avdić, Amba Nargilić, Esad Hadžijusufović, Salih Delalić… Nakon toga prelazim u drugoligaša Famos iz Hrasnice gdje provodim 6-7 sezona sa generacijom velikih igrača: Selver Ibrahimović, Čosić, Škrbić, Turković, Zubović, Ređa…. E kakva je to bila liga (druga liga zapad SFRJ). Pravi klubovi, pravi gradovi, pravi hoteli. U to vrijeme drugoligaši su bili Zagreb, Čelik, Borac BL, Maribor, Leotar, Novi Sad, Dinamo iz Vinkovaca, Split, Istra, Zadar… Kakva su tu bile igračke veličine: Rukljač, Smolek, Buza, Radulović, Šaran, Halilović, Janković (kasniji igrač C.Zvezde i Real Madrida). Nakon toga prelazim u Bosnu iz Visokog, republičkog ligaša sa generacijom koju su predvodili Dubovina, Zečević, Glišić… i pod vodstvom velikih trenera Ešref Softić i Rajko Rašević i tu ostaje 3-4 sezone. Nakon toga još par sezona sa Novim Gradom iz Dobrinje, odnosno Igman iz Konjica, ali to je bilo za „raju“ iz gušta (mada su oba kluba izborili tad rang više).
Kao i svi fudbaleri volio sam igrati mali fudbal, jer tu se igralo za „raju“ za razliku od velikog fudbala igralo više za novac. Nisam odigrao puno utakmica, odnosno turnira malog fudbala, samo iz razloga što su mi klubovi zabranjivali igranje zbog bojazni od povreda pa čak i u vrijeme kada su bile pauze u prvenstvu (kazne su bile drakonske) pa se moje učešće svelo kao ilegala. Ipak odigrao sam desetak turnira. U nekoliko navrata odigrao sam za raju iz Sokolović kolonije, sa lijepim uspjehom, gdje smo dvije godine za redom na zimskom turniru na Ilidži u konkurenciji 102 ekipe zauzeli drugo mjesto (oba puta u finalu izgubili od ekipe Marvan, Šešlija, Lušić…). Na Fis golu nastupio sam tri puta (Soklović kolonija, Azzaro, Mažestik).
Da, sjećam se prve utakmice velikog fudbala. Sedamdesetih godina na Koševu pred gradski derbi Željo – Sarajevo, predigra pionirskih ekipa. Rezultat 2:2, strijelci za Želju Faik Kolar i Fahrudin Šehović. (ne sjećam se rezultata seniora).
Ne sjećam se tačno prvog turnira u malom fudbalu (mislim da je to bio jedan od novogodišnjih na Ilidži sa Sokolović kolonijom)
Najnezgodniji protivnički fudbaler protiv kojeg sam igrao? Pa u ondašnjoj drugoj ligi Juge bilo je, kao što sam i naveo i te kako vrsnih fudbalera. Pošto sam igrao u napadu, gotovo u svim klubovima ponajbolji dio ekipe bili su par centarhafova. Ne sjećam se imena, ali recimo haf linija Dinama iz Vinkovaca bila je uvijek na granici grubosti. Ipak izdvojiću jedno ime. Beskompromisan, oštar, ali u igri pošten (uvijek lopta a ne čovjek) i za centarfalfa veliki znalac: Dragoljub Bekvalac centarhalf Novog Sada (sada je poznat po kćerci, lijepo je kad djeca nadmaše roditelje).
Moji treneri: Vjekoslav Lujo Kranjc, Mile Bunjevac, Vasilije Čiko Radović, Milenko Bajić, Aleksandar Krivošej, Miralem Lala Ibrahimović, Blagoje Bratić, Ešref Softić, Rajko Rašević, Boško Govedarica, Josip Bukal. Vjekoslav Lujo Kranjc i Mile Bunjevac su me naučili svemu u fudbalu. Bilo je to vrijeme kada se najozbiljnije radilo sa mladim fudbalerima. Tada su najbolji treneri klubova radili sa djecom. U Partizanu je šef omladinskog pogona bio Kaloperović, u Hajduku Biće Mladinić, u Sarajevu Marko Bilić…, a Želji ova dvojica vrsnih trenera i još boljih ljudi i pedagoga. U seniorskoj karijeri izdvojiću Rajka Raševića i Miralema Lalu Ibrahimovića. Zali su sve u fudbalu i znali su to prenijeti na fudbalere. Trenirati sa njima začilo je biti fizički spreman za bundes ligu. I što je najvažnije bili školovani treneri, obojica završili Višu trenersku školu sa diplomskim radovima koji su ocjenjeni desetkom (za razliku od današnji razno, raznih licenci, kurseva itd.). Samo da podsjetim da bi se završila ta škola između ostalog trebalo položiti Biohemiju i Anatomiju.
Najznačajniji uspjesi u igračkoj karijeri? Pa recimo na sveznom turniru sa Željom u Banja Luci u konkurenciji Rijeke, OFK Beograda, Sarajeva, Veleža.. Najbolji strijelac turnira (pehar Sportskih novosti), sa Novim gradom, Unisom, Igmanom iz Konjica izboren viši rang. Ipak smatram svojim uspjehom igranje u onakvoj drugoj ligi Jugoslavije.
Detalji iz svlačionice? Kažu drugi da sam ja bio jedan od onih zadužen za dobru atmosfer. I sada kada se vidim sa svoji prijateljem Miodragom Škrbićem sa kojim sa gotovo čitavu igračku karjeru proveo zajedno on prepričava jednu zgodu. Naime poslije jednog Famosovog, treninga sa priprema po snijegu gdje smo mi pretrčali kilometara i kilometara, razno raznih dionica i na kraju treninga koji je trajao preko dva sata, trener Lala Ibrahimović je rekao: „Još samo ovih nekoliko dionica da otrčimo i gotov je trening“. Na šta sam ja odgovorio: „Treneru ako je ovo sve, nismo se imali rašta ni skidati“. Malo je reči da me ovi stariji igrači nisu umalo ubili. Još jedna zgoda sa utakmice: derbi u Visokom Bosna – Famos, pun stadion i u drugom poluvremenu trener Blagoje Bratić šalje trojicu igrača na zagrijavanje (po tadašnjim pravilima mogu samo dvojica ući u igru). Nakon izvjesnog vremena vrši se izmjena i ulaze dvojica igrača. Utakmica se nastavlja i nastaje navijenje publike, žagor, smjeh pa i u momentima kad je lopta van terena. Ma prave ovacije, niko ne shvata šta se dešava. U jednom trenutku primjećujemo svi da se onaj naš treći igrač na zagrijavanju (nećemo mu spominjati ime) nastavio zagrijavati mada nema pravo više na izmjene. Kad su to skontali na klupi trener Bratić mu daje znak rukom, odmahivanjem da ide u svlačionicu. Međutim on to odmahivanje rukom shvaća kao znak da pojača zagrijavanje i počinje još intezivnije i za to dobije ovacije od čitavog stadiona uz salve smjeha.
Mislim da mi je poslednja utakmica velikog fudbala bila sa Novim Gradom u Dobrinji. Pobjedom smo ostvarili ulazak u viši rang (mislim da je to bio jedan rang ispod Republičke). Lijepo smo proslavili. Lijepa ekipa sa Faikom Kolarom, Milošem Glogovcem, Rankom Ždralićem.. Bio spreman da okačim kopačke o klin, bez nekakvih velikih emocija, sa završenim fakultetom, dobrim poslom.
Ne sjećam se poslednje utakmice malog fudbala, odnosno nema je još. U Banja Luci imam ekipu dvadesetak prijatelja gdje jednom sedmično odmjerimo snage, na terenu je kao finale svjetskog prvenstva, a treće poluvrijeme je najzanimljivije. Malo smo podmladili ekipu, imamo dvojicu ispod 60 godina, njh šaljemo po ćevape i pivo.
Po završetku igračke karijere ostao sam u fudbalu. U fudbalskom savezu Republike Srpske obavljao sam dužnosti delegata, Disciplinskog sudije, člana Apelacione komisije, a na nivou Fudbalskog saveza BiH jedan mandat sam obavljao poslove vezane za sporove igrač-klub, klub-klub, klub-savez.
Moja sjećanja na Fis gol? Izdvojiću tri turnira. Ne mogu se sjetiti godina ali mislim da je to bilo negdje sredinom osamdesetih. Prvi je sa rajom iz Sokolović kolonije, dobra ekipa bez zvučnih imena gdje smo daleko dogurali, mislim četvrtfinale ili možda čak polufinale gdje smo izgubili tada od jedne od najboljih ekipa Seljak iz Livna. Drugi turnir je sa ekipm Azzara sa Malte (vlasnik Nećko), gdje smo sastavili jako dobru ekipu (šaljem sliku): Faik Kolar, Zoka Pržulj, Čebo, Terza, Mića, golman crnogorac Radulović (brat košarkaša Bosne Radulovića). Krenuli sa velikim ambicijama, ispali u prvom kolu. Treći turnir na Fis golu koji mi ja ostao u trajnom sjećanju po mnogo čemu. Jaka ekipa sa Mikijem Sarafijanovićem, Pero Tolo, Haseta, Emir Osmanagić, Enes Hrvo, moja malenkost. Nastupali smo za restoran Mažestik velikog čovjeka, gospodina, šmekera Dževada Delalića. Vođa ekipe, trener, alfa i omega, patron Kemal Monteno. Daleko smo dogurali i onda pred jednu utakmicu ostanemo bez pola ekipe. Emir Osmanagić, Enes Hrvo i ja smo imali obavezu prema Igmanu iz Konjica (kvalifikacije za ulazak u republičku ligu protiv Bratstva iz Pucareva, sedmodnevni karantin na Boračkom jezeru). Miki Sarafijanović je oko Fisa skupljao igrače da mi mogli odigrati utakmicu. Taj turnir pamtim po nezaboravnim druženjima na spratu restorana Mažestik nakon dobijenih utakmica. Ako sjedite u društvu Kemala Montena i Davorina Popovića, besmisleno je pitanje kakav je to provod. Naprimjer, u ranim jutarnjim satima njih dvojica se klade u turu pića ko može više „pimplati“ loptu, tu u restoranu. Rekord je bio tri puta. Ili kad Pimpek kaže Dževadu, ako ne možeš više piti sa nama, ostavi nam konobara i ključeve i slobodan si. I ovaj naravno uradi tako uz konstataciju da smo ludi.
Za mene je najbolji golman koji je branio na Fis golu Dragan Radović. Što se tiče igrača, Faik Kolar, bez premca, Fuad Švrakić, Miki Sarafijanović, Vako Avdić, Željko Dragoljević, Zoran Bilić, Zoran Pržulj. Izbacio sam iz konkurencije prvoligaške igrače.
Pozdravljam vaš portal. Budi emocije i lijepa sjećanja iz prošlih dana. Pronašao sam putem ovog portala mnogo prijatelja, saigrača. Kad se pogleda portal i šta je sve njime obuhvaćeno, ne vidim šta bi se još moglo dodati. Želim vam sve najbolje i samo tako nastavite. Ukoliko imate u arhivi sliku ekipe Mažestika volio bih da mi je pošaljete ili objavite na portalu. Što se tiče fotografija uspio sam da sačuvam puno toga, ali velika većina je vezana za moj fudbalski put kroz ove nabrojane klubove, a ne za Fis Gol. Teško mi je kad vidim da neki nisu više sa nama, a vidim da i o tome vodite računa.
Na kraju volio bih da objaviš, a da se ne shvati kao moja hvala, nego zbog ove djece (a po gotovo njihovih roditelja) koja se počinju baviti fudbalom, sportom koja u samom startu vide Mesija, Ronalda i milione eura. Milioni djece u svijetu počinje se baviti sportom, fudbalom a samo njih par obezbjedi od sporta egzistenciju. Neka ne postanu socijalni slučajevi nakon završetka sportske karijere. Neka uče, sport će im pomoći da budu bolji đaci, studenti, a škola da budu bolji sportisti. Ide to zajedno. Vremena imaju na pretek, samo neka ga lijepo rasporede. Ja sam igrajući fudbal u klubovima koji su više naginjali profesionalizmu nego amaterizmu, diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, položio Pravosudni ispit, stekao zvanje Investicionog menadžera i ostajalo je vremena i za druženje, izlaske.
Pozdrav, Milan Čađo Odžaković
FOTO ALBUM:
FK “Željezničar” Sarajevo
FK “Unis” Vogošća
FK “Famos” Hrasnica
FK “Bosna” Visoko
Café Azaro
FIS-GOL TIM
22.mart 2022.