Haris Jaganjac
U toku turnira Fis-Gol, kao sto vam je poznato, u saradnji sa familijom Ferhatovic, uveli smo specijalno priznanje turnira: Igrac koji svojom igrom najvise podsjeca na legendarnog nogometasa Asima Ferhatovica. To nesumnjivo priznanje, koje godi, dobio je na devetom turniru, 1991 godine, Haris Jaganjac.
Bio je to jedan od razloga da se upoznamo detaljnije sa karijerom Harisa Jaganjca.
Uvod
Kako poceti ovu pricu o sebi, o nama nego sa vjerom i zeljom da ce ova prica povezati pokidane veze proslih, sadasnjih i buducih vremena negdje u raskoraku. Mozda je ovo ono sto ja mislim da je uvod.
U trenutku kada je udario loptu nogom, ucinilo mi se da je nekako zaustavio svijet.
Nema sumnje da je sve trajalo krace od sekunde, ali se meni cinilo da je stalo zauvijek.
Osjetio je miris trave, znoja na celu, peckanje po ramenima, osjetio je i njen dodir koze i jedva primjetan pritisak lopte po stopalu.
Primjetio je mene kako…..? Ne znajuci da je zauvijek uslikan i memoiran u mojim mislima.
Odmahuje rukom, dovikuje da mi doda loptu zeljan da „zabije“ gol sa onom iskrom u oku prvog dodira sa mokrim, radosnim i napetim pogledom dok mu kosa poskakuje po vratu.
Vidio sam crvene oblake na jos uvijek plavom nebu tamo daleko u vremenu i prostoru kako se spajaju sa asfaltom mog djetinjstva.
Kada se svijet ponovo pokrenuo znao sam da ce od tada sve ici puno brze. Te iste veceri zabolio me je stomak kada sam pomislio na onu sliku, prvu sliku u svom zivotu za koju sam u punom smislu shvatio da se bas nikada nece ponoviti.
Autobusi , trolejbusi, tramvaji su saobracali u suprotnim smjerovima i moj put je trajao „dugo“ a njegov, njihov ce trajati „kratko“ jer gdje je bio park sada je beton moj grade.
Nebo je bilo isto i bi ce isto jer nebo uvijek bude isto, nepregledno.
I u mislima tamo u daljini, tamo gdje se spajaju nebo i beton pojavili prvi crveni oblaci osjetio bih kako me steze u stomaku.
Znao sam da nije jedini, vidio sam strah u ocima onih koji su „ponovo-nanovo“ postali djecaci. Vidio sam, i ravnodusnost, i one „napaljene“, i one sa „gorcinom“ u ocima, ali najteze-najgore bilo mi je vidjeti one najstarije cije su oci bile mirne sve dok ne bi pogledale u nekog od njih, i tada bi im se oci ispunile tugom proslih vremena koju valjda ni sami ne bi znali objasniti da ih neko upita.
Mojih drugova iz parka, iz FIS-a………..razasuti po svijetu, a neki su nas napustili kako bi nas docekali.
Ali tu je, ali tu su nove generacije koje treba, trebamo upoznavati sa nama, sa nasim proslim vremenima kako bi im priblizili nesto sto je bilo nicije ali ipak nase, nase djetinjstvo, nase odrastanje, nase formiranje u odrasle ljude, zivot koji je bio sporiji ali ipak sigurniji. Sarajevska raja i Sarajevo. Moj grad, moja raja.Igra.
Feljton u organizaciji ljudi koji su organizovali web stranicu na kojoj nas povezuju i nostalgicno vracaju negdje duboko, daleko.
Nikada nisam želio život veći od onog života sa sarajevskom rajom
Uvijek sam mislio da je najveća tajna uspeha u tome da se čovek uskladi sa sobom i vremenom. Kada je trebalo da igram, igrao sam; kada je bilo vrijeme da prestanem da igram, nisam igrao; kada je trebalo da budem trener čak i u ratnom Sarajevu trenirao sam djecu, kada je trebalo da odem otišao sam, kada je trebalo da se vratim; vratio sam se. Nikada nisam želio život veći od onog života sa sarajevskom rajom. Taj život koji može da stane u mom imenu HARIS JAGANJAC je sve sto sam ja i počinje od mog djetinjstva
Želim da se vratim bar na čas, druže moj, u dane djetinjstva i sreće za nas. Slike iz detinjstva bude mi uspomene na igru sa drugim dječacima u zapuštenim dvorištima, okruženim ratnim ruševinama i dotrajalom sinagogom. Ali i na prve sporove iz kojih je izlazio najprije kao pobjeđen, potom kao pobjednik:
-Mama bi me svaki put lijepo obukla kada bi me puštala napolje, ali pošto sam se ja družio sa starijima od sebe, jer male raje nije bilo, oni bi me uvek gurali i ja sam završavao u žbunju pored Miljacke. Dolazio sam redovno prljav kući i stara me je grdila. Ponekad sam dobijao batine jer joj je bilo dojadilo da me stalno presvlači. Onda mi je moj pragmatični otac rekao: „Kad te oni gurnu, uzmi kamen pa ih gađaj!“ Tako sam i uradio, a pošto sam bio brz kao strela, pobegao bih i niko mi nije mogao ništa. A kada sam pokazao i kako igram fudbal čak i sa starijim od sebe sve je krenulo spontano…
Odrastanje u tipično patrijarhalnoj porodici poduprtoj idejama komunizma usadilo je mene principe o koje se nije smelo oglušiti: čestitost i moral. Sarajevo je u mene utisnulo duboke, neizbrisive tragove. Pamtim svaki detalj, svega se sjećam, svoje polazne i uporišne tačke, mjesta prvog susreta sa fudbalom, druženja, pronalaženja sebe, prve ljubavi. I da, moja prva i posljednja ljubav je fudbal, tačnije moje Sarajevo. To mogu da razumiju samo oni u kojima živi i umire sarajevski duh. Samo u Sarajevu niko nije zvijezda i svi jesu zvijezde. Ta sarajevska raja…. Sjećam se kada bismo igrali fudbal. Biti fudbaler u Sarajevu bilo je prvo i najvažnije. Bio je jedini san. Igrati pred punim Koševom za svoje Sarajevo. A svi koji nisu mogli da izdrže tempo ili jednostavno nisu imali talenta za tu igru, bavili su se muzikom. Kada bi sada neko na tren vratio snimak predratnog Sarajeva iz mog djetinjstva i djetinjstva drugih Sarajlija sigurno bi sreli tamo u nekoj mahali sa starom loptom Davorina Popovića, Harisa Džinovića, Fuada Svrakića, Vukadina Džapu, Bojića, Jurića, Teljigovića, Memića, Gagulu…mene.
Mi nismo mogli igrati kada smo htjeli, nego tek kada bi stara raja zavrsila sa igrom. Rijetki od nas bi imali tu čast da igraju sa starijom rajom, tek ako bi trebala nekom zamjena. Ja sam zivio za te trenutke. Gledao bih kako igraju priželjkujuci da me pozovu da nekog zamjenim . I to se na moju sreću često desavalo. Bio sam privilegovan i već su počeli da me upoređuju : ima tamo neki mali, igra kao Asim Ferhatović Hase „ Mojoj sreći nije bilo kraja. Nasao sam svoje mjesto pod sarajevskim oblacima. Ja sam taj, Haris Jaganjac i upoređuju me sa najvećim, u to vrijeme sa mojim uzorom – Hasetom.
Moj zvanični početak karijere nogometaša
Sve je počelo jos u mojoj osnovnoj skoli „ Blagoje Parović“ koja se nalazila između Sarajevske velepekare, Sigme-Hidrogradnje, KP Rada i Plinare. Na igralištu su uvijek igrali razredi protiv razreda, smjene protiv smjene itd. Već tada sam pokazivao svoj talenat te sam na nagovor druga Fikreta Gagule koji je već tada trenirao u FK „Sarajevo“ otišao sam sa njim da i ja počnem trenirati. Selektirao me trener pokojni Bosko Antić. Od tog dana sam prošao sve omladinske selekcije FK „Sarajevo“. Moj talenat su prepoznali pa mi je omogućeno da potpišem stipendijski ugovor. Bilo mi je 16 godina, moj san se počeo ostvarivati. U generaciji Talajić, Kuprešanin, Jovanović, Ostojić, Velić… Omladinske selekcije FK Sarajevo„ igrale su na međunarodnim turnirima širom Evrope i imale su zabilježene značajne uspjehe.
Mogu da se pohvalim time što sam bio igrač turnira Mesina i Salso Magiore u Italiji i na prijedlog trenera Marka Bilića koji nije bio trener moje generacije, ali je bio na tim turnirima predložen sam za profesionalni ugovor iako je to trebao da uradi Denijal Pirić koji je bio trener moje generacije. Ni danas mi nije jasno ZASTO to nije uradio, jer sam već imao i stipendiju. Prijedlog Marka Bilića o mom profesionanom angažmanu podržali su Srboljub Markušević, Milenko Bajić i Svetozar Vujević.
Ugovor sam potpisao jula 1984. i to u generaciji koja će osvojiti šampionsku titulu SFRJ. Ova šampionska generacija brojala je 20 igrača i 3 golmana. Šef stručnog štaba bio je Boško Antić. Šampionska generacija je bila u najboljem svom izdanju, zato i jesu postali sampioni te godine. 80 posto igračkog kadra je bilo iz vlastitog pogona i bili su stariji od mene za 7-10godina. Takodje, nije bilo ni povrijeđenih ni kažnjenih igrača. Znao sam da će moje vrijeme doći tek poslije ali nisam htio da samo treniram s njima a da ne igram prvenstvene utakmice. Zatražio sam da odem negdje na posudbu uprkos tome što mi oni nisu dali jer su vjerovali da će biti šampioni i htjeli su da i ja budem dio tog tima.
Odlazim na posudbu u FK „Drina „ Zvornik, Republička liga, 3. nivo. Gdje ostajem godinu dana. Moja odluka se pokazala ispravnom za moje usavršavanje jer sam u tom klubu ostao upisan u njegovoj historiji kao igrač koji je najčešće ocjenjivan desetkama, dao sam najviše golova i ostavio klub u daljnem takmičenju.
Vraćam se u FK Sarajevo bez obzira što sam imao ponude za NK Željezničar, FK Sloboda, FK Vojvodina, jer mi je u ugovoru stajalo da se moram vratiti u matični klub. Ali nije ugovor presudio mom povratku nego ta neizmjerna ljubav prema klubu i gradu u kojem je sve počelo.
PRVA PROFESIONALNA UTAKMICA: Najbrži gol derbija
Septembra 1986. počinje prva profesionalna utakmica protiv NK Zeljeznicara na Grbavici i to pogotkom u drugoj minuti koji je i dan danas najbrži gol derbija. Treba napomenuti da je ovdje došlo do smjene generacije, a samim tim i turbulencije rezultata. Zeljeznicar je tada na celu sa Ivicom Osimom bio favorit sa igračima: Slobodan Janjuš, Mirsad Baljić, Mehmed Baždarević, Haris Škoro, Radmilo Mihajlović, itd. Bez obzira što smo poveli derbi smo izgubili.
U historiji jugoslovenskih fudbalskih klubova svi igrači su bili vrhunski tako da je teško izdvojiti nekoliko najnezgodnijih protivničkih igrača protiv kojih sam igrao. To se mijenjalo iz utakmice u utakmicu.
Svi moji treneri
Od svakog svog trenera sam ponešto naučio, a najviše bih istakao Srboljuba Markuševića i Džemaludina Mušovića. Osim njih vodili su me treneri: Milenko Bajić, Fuad Muzurović, Boško Antić, Mirsad Fazlagić, Denijal Pirić i Stipe Pejak.
U omladinskim selekcijama moja generacija je osvajala prvenstva Bosne i Hercegovine, šestoaprilski turnir grada Sarajeva, turnire u Italiji, i turnire na kojima nismo osvajili prvo mjesto ostavljali smo zapažene rezultate sa drugim ili trećim mjestom, kao i sve prethodne generacije FK Sarajevo. Stoga nije čudo što je naša sarajevska škola fudbala bila prepoznatljiva širom ex Jugoslavije i Evrope, što nažalost danas nije slučaj.
Smjenom generacije desilo se da nismo igrali posebno značajnu ulogu u prvenstvu bivše Jugoslavije i u Kup takmičenju. Ali biti standardan prvotimac u nekom klubu u bivšoj Jugoslaviji sa 20-21nu godinu već je bio veliki uspjeh, jer tek sa 27 godina igrači su mogli da idu u inostranstvo. Često sam bio proglašavan igračem utakmice i među najbolje ocjenjenim igračima.
Kraj igračke karijere
Decembra 1987. odlazim na odsluzenje vojnog roka i iz zdravstvenih razloga (pucanje imuniteta) demobilisan u junu 1988. Nakon toga pola godina individualno sa mnom radi Srboljub Markusevic, pa se 1989 vraćam ponovo na teren. U toj polusezoni 1989 osvajamo najviše bodova u prvoj ligi, ali zbog zaostatka u jesenjem dijelu ne uspijevamo se kvalifikovati za dalja takmičenja.
1990 godine zbog problema sa imunitetom (upala i sjena na plućima) definitivno sam morao napustiti igračku karijeru.
Klub mi je obezbjedio stalno radno mjesto u klubu. U tom periodu sam mogao da budem direktor marketinga ili da krenem sa trenerskom karijerom. Za to je zaslužan pokojni Svetozar Vujević. Naravno, odabrao sam ovo drugo jer kao što sam već napisao nema veće ljubavi za mene od fudbala. Počeo sam pratiti rad omladinskih selekcija u našem klubu kako bih u budućnosti mogao raditi kao trener.
Ratni period
U isto vrijeme počinju da se dešavaju neki nemili predratni događaji, fudbalski tereni i tribine širom ex Jugoslavije prestaju služiti svojoj svrsi. Bio sam zatečen kao profesionalac i nisam htio biti dio takvih dešavanja. Rat me stigao u Sarajevu, koje nisam htio da napustam. Cijeli ratni period radio sam kao trener juniora FK Sarajeva. Moj cilj je tada bio da ti dječaci prije svega prežive i da postanu kvalitetni odrasli ljudi. Taj cilj je ostvaren. Redovno komuniciramo i sretan sam kada vidim da su postali zdravi porodični ljudi. Nisu otišli u krivi smjer. I danas kada pogledam iza sebe, shvaćam da uprkos ranom potpisivanju profesionalnog ugovora, brzom golu na Grbavici a i poslije svi moji fudbalski uspjesi nisu mjerljivi sa ovim koji sam ostvario vaspitavajući te dječake u gradu koji je bio pod opsadom 1482 dana, u gradu u kojem je u tom periodu poginulo 1601 dijete, u gradu u kojem je eto na kraju poginula i moja majka, moji prijatelji, moji rođaci, moje komšije, moji poznanici, moji ljudi…
Ne mogu a da ne spomenem jednog dječaka koji je tada nesretnim slučajem izgubio život. To je Almir Mujkić. Iz pijateta prema njemu i prema svim poginulim 1601 moj sin nosi njegovo ime, da ne padne u zaborav.
Angažman u Centru za edukaciju trenera F/NSBIH
Nakon rata odlazim u Holandiju želeći da provjerim afinitet prema trenerskom i edukatorskom poslu. Slušao sam i prije o čuvenim holandskim trenerskim školama a posebno o Ajaxovoj školi. Educiram se u njihovom savezu i njihovim skolama. Stičem razna iskustva, diplome, certifakete, poznanstva. Radim mentorske poslove za trenere u Holandiji kao i scouting AFC Ajax ( 1996-1998 ) i FC Utrecht koordinator nižih selekcija.
Na nagovor predsjednika F/NS BiH Jusufa Pušine aktiviram se za rad u Centru za Edukaciju trenera kako bih im omogućio savremeni pristup trenaznog procesa u fudbalu po uzoru Holandskog saveza i Ajaxovog modela. Moj angažman u Centru za edukaciju trenera F/NSBIH počinje i zvanično 2004. Iako sam mogao da uživam neki manje gorak život u Holandiji opet pobjeđuje ljubav prema mom Sarajevu i prihvatam ponudu predsjednika. Prihvatio sam da pomognem ne napuštajući u potpunosti svoje obaveze u Holandiji. Bio je to dugotrajan i nimalo lak zadatak. Sjećam se da sam morao donositi tehnologiju i aparaturu iz Holandije jer nije bilo materijalnih uslova u kojima bi rad sa trenerima bio zadovoljavajući. Ponekad mi nisu plaćali ni putne troškove ni dnevnice za moj rad dolaskom novih ljudi u Savez. Htjeli su da opstruiraju sve što je kvalitetno. Ipak, imena poput Sergeja Barbareza, Borisa Zivkovića, Husrefa Musemića, Darke Nestorovića, Brune Akrapovića, Elvira Baljića, Rizaha Meškovića, Franje Đidića, Bake Sliškovića, Ivice Barbarića, itd itd niko nije mogao da ospori. Dolazili su na edukaciju, bili zadovoljni a ako uzmemo u obzir cinjenicu da su sa njima radili najbolji treneri, osvajači najvećih mogućih ostvarenja u fudbalu od Del Bosqea, Trapatonija pa sve do Joakim Leva i Ljupka Petrovića mogu da budem zadovoljan, jer su mi oni najrelevantnija potvrda za moj edukatorski rad.
U toku mog edukatorskog rada bio sam vrednovan, a ne ocjenjivan od strane UEFA mentora (M.Sablon, Mezej, Z. Sivek ) sa „perfect“. Takav status mi je omogućio da budem odabran za uspostavljanje UEFA B I A programa za trenere FS Crne Gore sto je uspješno izvedeno, jer se njihov centar za edukaciju i dalje razvija i postoji kao kvalitetan sektor saveza.
Januara 2011. napuštam Centar za Edukaciju, jer nisam htio da učestvujem u nekim neregularnim dešavanjima u Centru i Savezu. Vraćam se u Holandiju na prijašnje radno mjesto.
Ipak, sam spreman uvijek da pomognem razvoju fudbala u Bosni , a posebno u mom Sarajevu, ukoliko to bude potrebno.
Haris Jaganjac
FOTO ALBUM:
Septembra 1986. počinje prva profesionalna utakmica protiv NK Zeljeznicara na Grbavici i to pogotkom u drugoj minuti koji je i dan danas najbrži gol derbija.
FK Drina, sezona 1985/86…..12. mjesto u Republičkoj ligi BiH, Haris Jaganjac, cuci prvi s desna
U toku mog edukatorskog rada bio sam vrednovan, a ne ocjenjivan od strane UEFA mentora (M.Sablon, Mezej, Z. Sivek ) sa „perfect“. – Haris Jaganjac
Na fotografiji, Haris Jaganjac u drustvu Patricka Kluiverta, nekadasnjeg internacionalca Ajaksa i Holandije.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 31.07.2023.