Početkom pedestih godina, mali Bato Rafajlović nije se po ničemu odvajao od svojih vršanjaka. Volio je da igra lopte, ustavari bolje reči “krpenjače”, jer su to bila kokuzna vremena, pa nije ni bilo onih pravih fudbalskih lopti.
Ipak u nečemu Bato se razlikovao od druge djece! Za vrijeme zagrijavanja ili poluvremena, volio je da prošeta na rukama preko cijelog igrališta, na opšte oduševljenje, pa je bilo jasno svakome ko se u to razumije, da je “njegovo” igralište na nekom drugom mjestu, a ne na travi!
Onda je jednog dana Bato ušao u gimnastičku dvoranu legendarnog FIS-a. Ušao je ne znajući da će fizički ostati dugo prisutan u istoj sali, a u duši ustvari on neće nikada ni napustiti tu salu i njegov će duh uvijek biti prisutan u njoj, iako je danas daleko, sa druge strane velike bare.
Pristupio je gimnastičkoj grupi poznatoj pod nadimkom ” Crnci “, koje je možda za neke, u današnjem vremenu malo iritantan naziv, a u to doba to je imalo drugo značenje, koje je bilo više kao opis jednog žestokog rada. Te generacije Titovih pionira, su bile odgojene u duhu najvećih ljudskih vrijednosti, tj. jednakosti svih ljudi i rasa, pa eventualno traženje neke ružne konotacije u ovom nazivu ” Crnci” više govori o onome koji postavlja pitanje imena, nego o samom imenu!
Bila su to vremena kada se nije vrtila lova u sportu, nego je najveća vrijednost bila druženje i sportsko natjecanje. Nije bilo para, ali je zato bilo divnih putovanja i sportskih priprema na Jadranu. Kako je bilo lijepo u skromnim finansijskim uslovima pokazuje i ova slika iz 1957 snimljena na molu u Srebrenom kod Dubrovnika, gdjen su ” Crnci”, bili na pripremama.
Impresivna je ova fotografija koja prevazilazi sama sebe, jer u njoj ima simbola o zajedništvu ekipe, te kapitalne sportske vrijednosti, o zdravoj omladini, koja nema baš mnogo u materijalnom smislu, ali ima zdravu fizičku i psihičku pojavu (bez stereoida i anabolika, samo vježbanje i rad)!
Slika vrijedna hiljadu riječi, a tamo na početku fotografije (prvi u redu) junak ove priče sportista za nezaborav Božidar Bato Rafajlović! Ovi, zlatni momci su radili poput legendarnog Alije Sirotanovića, odnosno bez odmora. Iz tog vremena dragih sjećanja ostala je je jedna anegdota, koja je kružila gradom dugo godina. Uprkos žestokom tempu treniranja, jednom djelu te gimnastičke vrste kao da nije bilo dosta “učenja”, pa su poslije napornog treninga išli na trčanje od Sarajeva do Vogošče. Naprijed je na motoru išao
legendarni Keke Paleksić, a za njim je trčala grupa gimnastičara,poslije treninga u sali.
Jednom neko provali.: Vidi ovih štrebera, malo im što su učili (vježbali) u Sali, nego hoče da još više uče sportskog gradivo (trčanjem i nabijanjem kondicije). Ma pravi štreberi, malo im to što moraju, nego hoče još više da nauče!
I tako ostade ta priča o štreberim da se i danas prepričava širom svijeta!
Bato je bio talentovan i sa svojom neumornim radom, postigao je prije svega zavidnu ličnu sportsku karijeru; bio je državni gimnastički reprezentativac SFRJ i samo mu je nedostajalo malo sreće i da bude učesnik olimpijskih igara u Tokiju 1964 i Meksiko sitiju 1968.
Gimnastika je bila bazični sport, vrlo popularan u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a Sarajevo je bilo vrlo jak gimnastički centar u istoj.
Bato je bio kompletan gimnastičar, vrstan majstor na svim spravama, ali će posebno ostati u sjećanju svih pravih ljubitelja gimnastike njegovo savršenstvo na razboju; tzv. “Okret u prednjihu do stoja”, u čemu je ostao nenadmašen do danas. Kao sportista saveznog značaja putovao je mnogo i družio se sa mnogim svjetskim i jugoslavenskim gimnastičarima, a posebno je iskovano njegovo prijateljstvo sa legendarnim gimnastičarem
Miroslavom Cerarom čije je ime bilo sinonim za jugoslavensku gimnastiku.
Bato je svoju sportsku karijeru kao aktivan gimnastičar završio trijumfalno, kao član reprezentacije grada Sarajeva , na jugoslavenskom kupu gradova (u Novom sadu 1975) gdje su Sarajlije ubjedljivo trijumfovale!
I nije Bato bio samo vrstan gimnastičar, podigao je on svojim trenerkim radom i mladje generacije, a kao njegov najveći trenerski uspjeh je bio finalno formiranje kao gimnastičara poznatog jugoslavenskog gimnastičkog asa Miroslava Kezunovića, koji je postao sportista saveznog značaja!
Interesantno je opisati ovu divnu saradnju dva naša gimnastička asa, koji su pripadala različitim generacijama sarajevske gimnastike.
Kada je Bato “preuzeo” Kezunovića, isti je već bio formiran kao solidan gimnastičar. Iskusno Batino oko i sportsko znanje, uočilo je talenat mladog sportiste, ali je primjetio da je pored već dostignutog kvaliteta, mladi gimnastičar u svom razvoju propustio neka bazna
saznanja koja su limitirala njegov dalji progres. Bio je to težak momenta odluke i još teže predložiti več formiranom gimnastičaru, da krenu zajedno od “početka”. Batin hrabri predlog, Kezunović je prihvatio, i slijedili su dani ponovnog početka i neumornog rada.
Ovaj zajednički rad, donio je priznanja i trijumfe prije svega Kezunoviću, a onda i njegovom treneru!
Danas je Bato daleko od Sarajeva (sa druge strane velike bare) , ali on nastavlja i dalje svoju aktivnost. Povezuje i okuplja, uz pomoć drugih sportista, svoje kolege iz gimnastike širom svijeta i tako povremeno oraganizuju susrete sarajevskih gimnastičara u Sarajevu pred FIS-om.
Sjećanja naviru, a druženje koje nije nikada ni prekinuto, se nastavlja direktno u Sarajevo, a indirektno preko socio-medija širom globusa!
Mart 2014 napisao Mirza Hasanefendić
FIS-GOL TIM