SARAJLIJA KOJI JE ZRAČIO SARAJEVOM
Napisao: Mirza Hasanefendić
Sead Hajrović poznatiji pod nadimkom Setko je, nažalost, ima tome nekoliko godina otišao tamo odakle se niko ne vraća.
Pričati o sportu u Sarajevu u periodu od šezdestih godina do ovo zadnjeg rata, a ne spomenuti Setka bilo bio kao igrati pozorišni komada bez jednog od glavnih aktera.
Svoju sportsku karijeru Setko je počeo kao golman sarajevske Iskre. Bio je solidan golman, ali nikada nije bio predmet novinskih naslova, a opet ga je cijelo Sarajevo, i ne samo sportsko, znalo i voljelo.
Setko je prvo bio golman, poslije trener golmana, ”tehniko” FK Iskre, fudbalski sudija, sportski radnik, ……a najpoznatiji je bio kao sarajevski šeret, koji je uvijek bio prisutan na pomoćnim terenima Koševa, gradskim ulicama i u SD Bosna u Jelićevoj ulici i u FK Iskra u Logavinoj.
Imao je svoj vlastit imidž, šetajući Ferhadijom sa uvijek savijenim ”Sportskim novostima” pod miškom, pozdravljajući se prisno sa svim sarajevskim facama.
Ako si bio u prilici da prošetaš subotom u podne sa Setkom Ferhadijom (Vase Miskina), onda si saznao da ti treba tri sata da ”putuješ” od čaršije do Parkuše, jer desetine Sarajlija, anonimnih i poznatih, bi zastani da se pozdrave sa legendom sarajevskih terena i ulica i razmjene po koju riječ i zezanciju !
Jednom jedan mladi šahista reče nešto nepristojno, a Setku bi krivo pa mu reče u svom stilu: ”Ti si dobar šahista, ali tvoj punac sigurno nema veze sa šahom, kada je mogao dati damu za topa”.
Drugom prilikom na jednom šahovskom turniru u ŠK Iskra, Setko gleda jednu partiju, pa iznerviran kaže, zbunjenom mladom šahisti početniku: ”Igraj kulom, tope jedan!”.
Sedamdesetih godina došao jedan mlad dečko iz južnih krajeva naše republike, na probu na stadion.
Dečko, mlad i nadobudan, pun samohvale stalno se hvalio kako je njegovo mjesto, koje je bilo poznato po trgovini Dojč Maraka dalo dobrih fudbalera. Stalno je spominjao neka imena, za koje niko nije nikada čuo.
Dodijala ta samohvala Setku, pa on reče jednog dana: ”Moj dečko, tvoje mjesto nije dalo dobri fudbalera što ja znam, ali je dalo dobrih švercera!”.
Studirao je pravo, ali nije mu se baš žurilo da ga i završi, studirao je on to onako polako što bi se reklo pargraf po paragraf, pa je to potrajalo.
U vrijeme njegovog studiranja, studenti su imali prostorije za učenje u gradskoj vijećnici, a posebno je bila na glasu soba zvana ”golubarnik” gdje su učili, ”najbolji od najboljih”, odnosno ”studentska štreberska elita”.
Jednog dana, pred očima prisutnih, desila se nevjerovatna slika, kao iz maštovitih filmova. U golubarnik je ušao, sa debelom knjigom o pravu, u ruci, Setko koji je bio šampion sporog studiranja i koji je apsolutno zalutao u to ”štrebersko svetilište”.
Uzeo je tiho, korpu za smeće iz čoška, zauzeo svoju stolicu, otvorio debelu knjigu i počeo, samo onako kako on umije, kao ”fol” de uči. Oni koji su za znali sa gradskih ulica, nisu vjerovali svojim očima, Setko postao ”štreber”!
Zavladala je apsolutna tišina, na i inače svetom mjestu tišine, ali niko nije učio, svi su ”k’o bajagi” učili, očekujući neki nepredvidjeni Setkov potez.
Poslije desetak minuta duge tišine, Setko je ceremonijalno otkinuo jedan list iz debele knjige, pocijepao ga i bacio u korpu za smeće.
Poslije izvjesnog vremena, ponovio je istu stvar; ponovo je otkinuo naredni list i bacio ga u korpu. Isti ceremonijal je ponovio više puta, poslije svakih desetak minuta; otkinuo bi jednu stranu iz knjige i bacio je u korpu.
Svim prisutnim bilo je jasno da taj dan nema ništa od učenja. Svi su samo preko svojih knjiga gledali šta Setko radi, ne shvatajući šta ustvari zašto to radi.
U neko doba, nekom dojadilo pa prekinu tišinu, pitajući Setka šta to radi?
A Setko mrtav hladan kaže: ”Jednom pročitano, to ostaje vječno u mojoj glavi i ne treba mi više taj list!”.
Jedno prilikom za jednog rukovodioca što ga je ”zezao” po pitanju ”studiranja”, Setko reče: ”A on od škole ima samo ženu doktoricu!”
Negdje pred početak zadnjeg rata, a na Bajram, Setko je došao u prostorije KK Bosna u Jelićevoj ulici. Tamo je sreo novinara i političara Stjepana Kljujića, pa mu kaže: ”Moj Stipice, evo ja kupio novu košulju za Bajram!”. Stjepan Kljujić sav ponosan mu kaže: ” Eto vidiš moj Setko šta ti je donijela demokracija, sada možeš slobodno i javno ka kažeš da si kupio košulju za Bajram, ne moraš više da kriješ!”
A Setko njemu kaže: ” Ma ja sam, u demokratiji, prvi put u životu kupio ”pancirnu košulju”!”
Poslije rata, kada se vratio mir na sportske terene grada, u fudbal su došli neki novi ljudi sa svojom koncepcijom fudbala i života, a u kojoj nije bila mjesta za sportiste i boeme poput Setka.
Setko je marginalizovan i sve se rjeđe pojavljivao na gradskim ulicama, da bi nažalost jednog dana Sarajlije pročitale tužnu vijest, u novinama, o njegovom vječnom odlasku.
Setko je tiho otišao na vječni smiraj, a ona prava sarajevska raja i danas spominje njegov lik i djelo, koje ima svoj dio u sportskoj istoriji grada!
Septembar 2013 napisao Mirza Hasanefendić
”SPORTSKE LEGENDE SARAJEVA”
Šta je za mene ”Sportska gradska legenda”!
Fina priča o ”legendi” Seadu Hajroviću Setku….
Polovinom maja 2018, imao sam divnu priliku da posjedim sa članovima renomirane redakcije portala ”Fisgol” sa g.g. Muzurović, Nezirhodžić i Lanđo. Tom prilikom glavni urednik mi je prezentirao svoju namjeru da se uhvati u koštac sa terminom koji se često koristi, ponekada i isuviše olako, ”Sportske legende Sarajeva”. Urednik ima namjeru uspostaviti kriterije za to ”zvanje”, jer zbog pretejerane upotrebe te riječi, tj njenog čestog ”potezanja” za sportiste koji te ne zaslužuju, ista gubi svoju baznu vrijednost. Apsolutno sam saglasan sa uredništvom da zbog te ”inflacije” upotrebe ”Legende”, imena onih koji su to zaslužili se na taj način devalviraju.
Pojam ”Legenda” je vrlo složena filozofska i socijalna kategorija, a to podrazumjeva kompletnu ličnost ne samo na sportskom planu, nego i u ljudskom i društvenom dostignuću. Teško da je pravi izraz nekog nazvati legendom grada samo zato što je bio dobar fudbaler, košarkaš, rukometaš itd., lično mislim da je to jedna individualna zamka, proizašla prije svega prema vlastitim kriterijima i ličnim simpatijama onog koji dodjeluje taj epitet prema određenom sportisti.
Za mene lično sportski teren i uspjesi na njemu su samo osnovna baza, ili stručno rečeno to je potreban uslov, ali ne i dovoljan da se neko imenuje sportskom legendom Sarajeva.
Čitajući objavljenje kvalitete tekstove na portalu ”Fisgol” , a koji su uglavnom stručno pisali o ”legendarnim sportskim” likovima koji su bili na TV i na naslovnim stranama, ja sam se nekako suosjećao pomalo letargično sa nekim ”likovima” koji nisu nikada vidjeli ni TV, ni naslovnih strana, ali bi se ipak mogli, po mojim kriterijama, ubrajati u ”Sportske legenda Sarajeva”
Bilo je to mnogo likova koji su bili u drugom planu; golman Bešlija, legedarni navijač Kemo Lakača, bokser Tajče, Paja, Biba, …… i meni posebno dragi sportski radnik Sead Hajrović Setko.
U jednom trenutku sam u sebi otkrio malo ironije pa rekoh imaju dvije (možda i više) kategorija legendi; One koje grije svjetlost reflektora i miris štamparskog olova i one druge koje koje žive u tvojim sjećanjima i sa kojima se sjedio u kafani kod Pirije i zezao se. Oni su svojim radom doprinijeli razvoju amaterskog sporta iz kojeg su i izrasle i one velike ”legende” iz medija i sa naslovnih strana, pa je samim time i njihov doprinosu gardi i jegovom sportu značajan.
Ovaj nastavak teksta posvetio bih prije svega čovjeku, a onda i sportskom radniku, Seadu Hajroviću Setku koji je obilježio svoje vrijeme, a o čijem liku i djelu se i dan-danas priča kad raja ”zasjedne”.
O Setku i njemu sličnim vjerovatno nećete naći ništa u medijskim arhivama, ali on ima svoju ”arhivsko” mjesto u ” ličnim arhivima” tj. glavama i srcima nas koji smo imali prilike da ga srećemo i da se družimo sa njim u živo , a ne preko ekrana i novina.
Zašto je, za mene, Setko gradska legenda??????
Kao golman FK ”Iskre” Setko je bio prosječan golman, koji će postati poznat u gradu tek poslije okončane sportske karijere. Svoj solidan golmanski dosije i životni put će obogatiti svojim radom kao sportski radnik, a koji će ga učiniti u raji nezaboravnim i danas mnogo godina poslije njegovog odlaska tamo odakle se niko ne vraća.
Setko je bio prisutan ‘’24 sata” na terenu, oko terena, na ”ogradi” igrališta, na tribinama, u svlačionici, u SD Iskra (Logavina), u SD ”Bosna” (Jelićeva), jednom riječju on je bio prisutan svuda i ulagao se bez ostatka u rad u amaterskom fudbalu. Bio je borac bez ostatka za čist fudbal bez grubosti i jedna njegova intervencija protiv grubih igrača ostala je nezaboravna. Jedan grub igrač ”polomio” je jednog mladog igrača, a sudija (pišonja) uplašen dao mu je samo žuti karton, Setko je ljutit uletio u teren i dreknuo na sudiju: ”Sudija medo jedan, ovo je za centarlni zatvor a ne za žuti karton!”. Ovo je raja bučno podražala, a sjećanje na taj događaj je ostalo i poslije četrdeset i ”kusur” godina.
Pored ogromnog doprinosa gradskom fudbalu i podsticanju razvoja mladih talenata, Setko je bio vrlo društvena osoba obljubljena u gradu. Sarajlije su voljele Setka i željeli da budu u društvu sa njim.
Pa tako ako te neko upita koliko treba vremena da se prošeta od Čaršije do Parkuše, a ti odmah k’o iz topa odgovoriš: ”Petnaestak minuta!”.
E, vidiš, to važi za tebe, ali ne i za Setka.
Kada Setko prođe subotom laganim korakom od Čaršiije do Parkuše Ferhadijom (Vase Miskina) et njemu treba tri sata. Nije Setku neka mana pa da ide k’o baja, nego on krene sa nekim ( moja gradska legenda nikad nije sam) pa svaki stotinjak metara naiđe neko pa ga zaustavi da se malo ”popričaju” i sve tako korak po korak, tako ga sarajevska raja zaustavlja , pa njemu treba tri sata da pređe tu kratku distancu. A on uvijek dobro raspoložen sa ”Sportskim novostima” ispod miške kao zaštitnim znakom.
Nije Setko volio narcisoidne tipove i nije se ustezao da im odgovori bez ikakvog limita. Bio tako neki mladi šahista, koji je svim dodijao samohvalom i arogancijom, ali niko da ga malo spusti. Sve to dodijalo Setku, pa on reče bez ustezanja mladom uobraženom šahisti: ” Ti si možda i dobar šahista, ali ti je punac totalna šahovska neznalica, kada je dao damu za konja!”.
Setko je dugo studirao pravo, ono što bi rekli paragraf po paragraf. Onda je jednog dana otišao u tzv Golubinjak u gradskoj vijećnici, pa kao fol počeo da ”štreba”. Uzeo je kantu za smeće i stavio je ispod stola. Onda bi svaki desetak minuta, otkini list iz debele knjige, pocijepaj ga i baci u kantu. Čudili se ljudi, pa ga pitaju šta to radi, a Setko onako ”učevno” reče: ”Ono što sam pročitao, ostalo je zapamćeno zauvijek u mojoj glavi i ne treba čuvati papire!”
Ovo sve sam ispričao, a ima toga još dosta kada je Setko u pitanju, da bi objasnio moje kriterije šta znači biti, za mene, sportska gradska legenda. Ovim hoću reči, da je pod pojmom sportske gradske legende, za mene sportski uspjeh ili rad, je samo polazna osnova, a da se na to mora obavezno nadograditi društveni rad, tj, pripadanje sarajevskoj raji, gradskim ulicama i imati u sebi onaj poznati sarajevski duh i širinu koji te i označavaju kao Sarajliju i to je to što te kompletira kao legendu.
Prema meni to su dva bazna postulata, sportska komponenta i pripadnost gradu i gradskoj raji kao dio mozaika koji jednu sportsku gradsku legendu čini dostojnom tog imena.
Juni 2018 napisao Mirza Hasanefendić
FOTO ALBUM:
Sead Hajrovic Setko nije volio da se slika, kako je govorio Dzevad Pulic igrac FK Iskre, koji nam je dostavio ovu fotografiju: „ mislio je da mu je to baksuzno, da ce izgubiti utakmicu i rijetko se slikao sa nama pred utakmicu. A mi bi dodali komentar koji je u rahmetli Setkovom zargonu a mozda ga je on i prvi provalio: „ ma sudija medo jedan, ni karton mu nisi dao za ovakvo nesto. Ma, ovo je za zatvora a ne za crveni“. Setko je na fotografiji sa kapom.
FK Iskra i Setko
FIS-GOL TIM
03.10.2023.