Sjedim juče u kafiću s ocvalim momcima, šmekerima u ostavci. Sve znamo osim koji je dan. Prene me muzika. I gitara…
Kada god čujem Bodinu gitaru u Plimi protresu me sva čula. Uzdigne me do neba, prostruji tijelom, osjetim gotovo fizički plimu osjećaja koji se bude i vode me u dane ljepše prošlosti.
Danas jednako kao prije više od pola vijeka u kultnoj gradskom kutku. Sloga.
I uvijek osluškujem krik iz druge sobe da čujem Davorov glas koji objavljuje da dolaziš TI.
TI je ono Sarajevo moje mladosti. TI je ono vrijeme nevinosti, čedno doba bliskosti druženja i radovanja malim stvarima kao što su ljubav, sreća,poljubac, prepleteni prsti, dodiri u tami, hipi klupa, šetnja Vilsonovim.
TI je grad koji volim, pamtim i priželjkujem da se vrati sam sebi.
U svakom gradu postoje neka tajna, nevidljiva metafizička duhovna osovina koja se okreće i širi fluid, finu paučinastu materiju od koje nastaje duh grada. Indeksi su srasli s tom osovinom. Kako se okreće ona i širi pozitivne vibracije, okreću se i oni. Bez njih duh grada je nazamisliv, u biće Sarajeva utkani su Indeksi, u Indekse Sarajevo. Samo u tom spoju funkcionišu i Sarajevo i Indeksi. Ništa tako ne karakteriše grad kao Davor, Bodo, Fadil… i svi oni divni muzičari koji su u jednom trenutku pored njih trojice bili Indeksi. Bijelo dugme je ogromno, veliko, senzacionalno.. Čola je nadnacionalna veličina, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Dino Merlin, Jaca… ali Plima je Plima. Plima je Sarajevo.
Moja supruga, prava sarajevska djevojka s Obale koja se šminkala pred ulazom u Slogu jer stroge sarajevske majke to nisu dozvoljavale mi je pričala kako je ostala uskraćena jer nikada nije čula Plimu uživo. Tako se dogodilo da Indeksi Plimu sviraju baš onda kada djevojčice iz boljih kuća moraju poći. Kada pođem kući prati me Plima, govorila mi je moja supruga.
Mnogo godina kasnije, poslije ratova i nesreća, Indeksi kao prvi muzičari bivše države dođu u Beograd. Pođemo porodično na koncert. Sava Centar rasprodat dva dana jer Indeksi jesu Sarajevo ali su i Beograd, Zagreb, Skoplje… Prije koncerta svratim u Interkontinental, sjednem s Davorom i Čobijem koji je gost na koncertu. S nama i Dušan Prelević Prele, čovjek koji će otvoriti koncert. Bilo je tu neke lijepe simbolike. Uoči rata Indeksi su posljednji put svirali u Beogradu kao gosti na Preletovom koncertu. Prele i Davor, dva simbola dva grada. Jedan Tamni Vitez beogradskog asfalta koji se svojski trošio, razbacivao svoj talent na sve strane, drugi beskrajno šarmantni Princ Sarajeva.
Počne koncert, moja supruga sjedi desetak redova ispred mene. Kada smo ulazili kažem joj da kada budu svirali Plimu ne prorade refleksi odlaska kući. Indeksi otvore koncert spojivši dvije pjesme u jednu, s jasnom porukom -Pružam ruke i Oko malih stvari svađamo se mi. Nižu se nezaboravni hitovi, publika pjeva, zna svaku riječ, svaki refren, Indeksi su to! U trenutku Davor izađe s scene, počne neki lagani instrumental. Vidim jednu malu plavu diže se iz prvih redova i ide ka izlazu. To je ona moja mala plava što na ramenu mi spava. Prolazi pored mene, kaže da mora u toalet. Samo što je zamakla iz sale Davor se vrati, počne Plima.
Opet je nije čula uživo. Plima je zatvorila krug.
Autor: Zoran Kurtović
FIS-GOL TIM
04. 06. 2026.