U Željezničkoj radionici, iz koje će kasnije poteći ideja o osnivanju Željezničara, je 1912. godine formiran Hajduk. To je bio prvi radnički klub u gradu, ostali su mahom bili s nacionalnim predznakom. Međutim, u Glavnoj željezničarskoj radionici i Ložionici se jeseni 1920. godine razmišlja o osnivanju drugog kluba istovjetne orjentacije. Aktivnosti na osnivanju i registrovanju kluba, uz veliki entuzijazam njegovih aktivista, mahom željezničara, se intenziviraju i u ljeto 1921. godine se podnosi molba Sarajevskom podsavezu za učlanjenje.
Konačno, 15. septembra 1921. Željeznički športski klub se prima u privremeno članstvo podsaveza. Da bi postao stalni član morao je odigrati dvije utakmice bez incidenata, što se desilo u naredna tri dana. Ovaj datum se smatra rođendanom kluba. Podsavez je odredio da klub igra u Drugom razredu. U „prvoj“ Jugoslaviji su se fudbalska takmičenja često reorganizovala i postojali su brojni podsavezi čiji su prvaci igrali, tek od 1923., za prvaka države. Stoga bi se moglo reći da je Željezničar počeo nastupajući u „drugoj sarajevskoj ligi“.
Popularnost kluba sve više raste, ali isto tako i problemi – nedostatak sredstava, stadiona, opstrukcija kluba od strane samog podsaveza a i nekih klubova zbog oreola radničkog kluba itd. Od sezone 1926/27. Željezničar igra u Prvom razredu sve do Drugog svjetskog rata.
Nogometni savez novoformirane Nezavisne Države Hrvatske je 1941. Godine zahtijevao da se klubovi preregistruju i tako učlane u Sarajevski podsavez NS NDH. Željezničar to odbija učiniti i time praktično nestaje. Prostorije kluba su devastirane i opljačkane. Funkcioneri , igrači i članovi su se rasuli na razne strane.
Odmah nakon rata, klub je obnovljen pod imenom FK Željezničar. Kao i kod osnivanja kluba, problemi su bili isti. Željezničar se u sezoni 1945/46. kvalifikovao, kao jedini klub iz BiH, za Prvu saveznu ligu koja se po prvi put održavala 1946/47., no odmah je ispao iz nje kao 12. od 14 klubova. Ovo prvenstvo nije bilo ni završeno, a klub se suočio s novim napadom na njegovo postojanje. Fiskulturni savez BiH je odlučio da Željezničar nekoliko igrača ustupi tek osnovanom Torpedu pod izlikom da Željezničar neće moći ostati u ligi i da je potrebno pomoći Torpedu da se u nju plasira. Tako iz kluba odlazi sedam igrača, što će silno oslabiti klub na duže staze. Osim toga, Fiskulturni savez Jugoslavije je izbrisao klub iz Druge lige, jer je bio mišljenja da tako oslabljen ne može igrati ni u toj ligi. Ipak, uspjelo se osporiti tu odluku. Zbog navedenog, a i zbog čestih promjena sistema takmičenja, Željezničar se u Prvu ligu vratio tek u sezoni 1954/55., ali je iz nje ispao sljedeće sezone. Ponovo se vratio 1957/58. i opet, nakon dvije sezone, ispada. Vraća se u sezoni 1962/63. i od tada, s iznimkom sezone 1977/78., je stalni prvoligaš. Te sezone ostvaruje najbolji plasman do tada – treće mjesto. Do sezone 1972/73., s izuzetkom jedne sezone („Afera Planinić“, kada su mu oduzeti bodovi), nije padao ispod šestog mjesta.
Sredinom šezdesetih godina formira se kostur tima koji će u sezoni 1971/72. osvojiti titulu prvaka. Godinu prije Željezničar je bio drugi. Ekipa koju je vodio Milan Ribar (Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković) se znala napamet i po nadimcima. Klub je imao i zapažen nastup u Kupu UEFA (1971/72.) kada je na jedanaesterce ispao u četvrtfinalu. Po osvajanju titule se tim polako osipa i Željezničar ispada iz Prve lige u sezoni 1976/77. Sljedeće godine, po povratku u Prvu ligu, trener postaje Ivica Osim i počinje novo razdoblje uspjeha, ali bez ijedne osvojene titule.
Finale kupa (1981.), treće mjesto (1984.) i polufinale Kupa UEFA (1985.) bili su najbolji rezultati. Od odlaska Osima za selektora SFRJ i istaknutih igrača (Baždarević, Baljić, Škoro, Mihajlović itd.), Željezničar nije postigao nikakav značajan rezultat do raspada države, koji se desio upravo kada je stasavala perspektivna juniorska ekipa (druga u državi).
Početak agresije na BiH vraća klub u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stadion I prateće prostorije su zapaljeni, gotovo sva dokumentacija je izgorila. Stadion Grbavica je na liniji fronta. Klub je bio na ivici nestanka. Većina igrača je pobjegla od rata u strane klubove. Od onih koji su ostali neki su bili u vojsci i policiji. Ipak, funkcioneri, bivši igrači i djelatnici kluba su ga uspjeli održati na životu u opsjednutom gradu. Željezničar niti jednog trenutka nije napustio BiH za vrijeme rata. Prvo Prvenstvo BiH se održava u ratnim uslovima (1994.) i na finalnom turniru Željezničar osvaja četvrto mjesto.
U jesen 1995., opet za trajanja rata, počinje drugo prvenstvo, koje će se završiti u miru narednog proljeća. Željezničar se vraća na Grbavicu u proljeće 1996. Ali, ponovo su problemi identični onima poslije prethodnog rata. Igrački kadar je gotovo sveden na juniore, stadion je strašno oštećen… Klub se polako stabilizuje, igrači stasavaju i u sezoni 1997/98. osvajaju titulu šampiona na prvom od UEFA-e priznatom Prvenstvu BiH. Od tada Željezničar neprestano jača i, do pisanja ovog članka (2015.), uglavnom je u vrhu tabele, osvojivši još pet prvenstava, pet kupova (dva puta dupla kruna) i dva superkupa.
Nedžad Hadžialić
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 24.01.2023.