Po čemu je poseban?
– Bako, gdje si ti rođena?
– U Sarajevu, mila moja.
– A, gdje ti je to?
– Ovdje , s lijeve strane ispod košulje.
– Ali, tu ti je srce.
– Da dušo, u njemu se ono nalazi.
– Da li je Sarajevo selo ili grad?
– Grad, poseban i najveći.
– A, kako onda može stati u srce? Pričaj mi.
– Može, samo on ima tu moć. Znaš, nije to običan grad. U njemu je sve neobično, tj. sve je neobično obično.
Grad uronjen ispod najljepših planina, grad u kome sve na radost života miriše, čak i magle onako guste znaju da te zavedu i omame da poželiš da nikada ne nađeš put za dalje.
– Po čemu je poseban?
– Znaš mila, u životu često nije onako kako treba da bude. Zlo i nepravda ne spavaju, uvijek iza ćoška vrebaju, pa se desi da budu povrijeđeni baš oni koji to zaslužili nisu. A od tih povreda rane znaju biti bolne, duboke – opasne po život. Takve je imao i ovaj, nikom dužan i nizašta kriv grad. A grad su, zapamti, ljudi.
Tu su oduvijek živjeli baš oni sa najvećim srcem. Nisi mogao doći u Sarajevo, a da nisi osjetio tu toplinu i pruženu ruku. Nije se moglo desiti da zakonačiš pod vedrim nebom. Uvijek bi se našao neko da otvori vrata, širom, da ti skuha kafu i uz ratluk priredi radost, pa zaboraviš da si i žedan, i gladan. A, to tek nisi mogao biti. Sarajevo je to. Sarajlija će ostati praznog stomaka, ali ti ne. I nigde na bijelome svijetu hljeb i voda nemaju takav ukus, jer pomiješani su sa ukusom ljubavi.
E, ta ljubav koja se dodaje u sve, ali baš u sve mu daje posebnost. Ona je ta koja bi mu svaki put zaliječila i najteže rane, a on bi ustajao još jači i ljepši . – A kako je Sarajevo najveći grad, zar nema većih?
– Nema mila.
– Koliko je široko?
– Kada svi koji ga vole sastave raširene ruke, toliko .
– A, koliko je dugačko?
– Njegova dužina se mjeri koracima koji idu ka njemu, i oni pravi, i oni odsanjani.
Vjeruj, nema većeg grada od Sarajeva.
– Da li ima svoju rijeku?
– Ima. Miljacka je najponosnija rijeka, jer spaja obale najvoljenijeg grada.
– Kojim jezikom ljudi tamo pričaju?
– Jezikom ljubavi. Ako voliš i rukama možeš da mašeš, razumjeće te.
– Kako se zovu ljudi koji žive u Sarajevu?
– Sarajlije, srećo.
– Bako, mogu li ja biti Sarajka kao ti, ako nisam rođena tamo?
– Možeš, dovoljno je da ga volis svim srcem.
Jer, to je jedini grad na planeti koji kada ga zavoliš postaješ Sarajlija, jer si zavolio sve ljepote čovječnosti, jer si dobar insan.”