MIROSLAV PRAJZLER – MIŠO
13.08.1950. – 21.11.2008.
Na današnji dan, prije šesnaest godina, prestalo je da kuca srce mog prijatelja Miroslava Prajzlera – Miše. Vijest o njegovoj smrti me jako iznenadila i potresla. Kako? Šta je bilo? Zar on, koji je uvijek mogao trčati, za nas dvojicu – kako sam znao reći. Igrala je raja rekreativno u dvorani “Mirza Delibašić” a Mišo je otišao da ih gleda, jer po uputi doktora on nije smio igrati. Jedan od igrača se povrijedio i nije mogao više da igra. Mišo nije želio da raji “propadne” termin, nije mogao odoliti izazovu da se uključi i ponovo zaigra. To je bilo fatalno, pozlilo mu je i pored činjenice da je hitna pomoć došla veoma brzo, nije bilo spasa – srce je otkazalo.
Upoznao sam Prajsa, kako sam ja Mišu zvao, početkom sedamdesetih, nakon izgradnje igrališta za male sportove na Čengić Vili 1. Sportski centar izmedju žutih zgrada, kako smo mi objašnjavali onome ko nije znao za tu lokaciju. A rijetki su oni, u to vrijeme, koji su znali igrati lopte da nisu šutali na tom asfaltnjaku. U početku poznanstva sa Prajsom, mi smo igrali obično u suparničkim ekipama. Mi mlađi iz kvarta kod “Nebodera” imali smo ekipu koja je bila željna dokazivanja. U konkurenciji sa vršnjacima redovno smo bili u finalima turnira, većinom smo uzimali prva mjesta a sada je trebalo vrijednost dokazati u okršajima sa starijim generacijama. U to vrijeme za stariju raju su igrali braća Dizdarević, Kemo Šukalić, Zijo Kunić, Mišo Prajs, Čedo Dmitrović, Rase Silajdžić, Ljubo Kalaba, Suljo Oprašić,…..
Ekipa Č. Vile 1. Stoje s lijeva: Sarija Idrizović, Boro Borovčanin, Miroslav Prajzler i Adnan Muzurović. Čuče, s lijeva: Rajko Dugandžić, Mustafa Dizdarević, Pero Šimić i Petar Kenić
Mišo Prajzler je slovio među vodećim igračima, po igračkim kvalitetima ali i po svojim ljudskim vrijednostima u generaciji malonogometnih igrača na Č. Vili i gradu Sarajevu. On je bio miran, odmjeren, racionalan. Ma, jedna ljudska poštenjačina, što bi se reklo. Kada razmišljam o njemu, njegovim igračkim kvalitetima i turnirima koje smo odigrali zajedno ostaje činjenica da i pored toga što smo igrali dobro, imali odličnu ekipu, nismo osvojili značajnija prva mjesta na većim gradskim turnirima. Naosvajali smo se mi turnira ali nisu to bili oni veliki poput Fis-Gola. Vrijedna spomena je osvojena gradska liga, kada smo bili prvi ispred Ljubljanske banke, Kovača, Grbavice i ostalih ekipa koje su učestvovale te 1981 godine u gradskoj ligi malog fudbala. Upravo ova činjenica, gdje je Mišo bio sigurno prvi igrač, hajde da kažemo igranja u raji, a gdje se nije dokazao kao turnirski igrač u nekakvom pravljenju rang liste najboljih malonogometnih igrača u istoriji grada prije rata, mi ne dozvoljava da svoga Prajsa kotiram na najviše stepenice ali on je sigurno visoko na toj listi. Ne samo po mom mišljenju!
Dvojac sa Č. Vile 1, Miroslav Prajzler – Mišo i Adnan Muzurović – Atko
Naše prijateljstvo je nekako raslo neprimjetno a odražavalo sve, u svakom pogledu, gdje smo poštovali jedan drugog i prolazili kroz mnoga igračka iskušenja. On zbog mene i poštovanja prema onome što mi u banci želimo da postignemo sa malim fudbalom je postao nekako naš član. Igrao je za nas, ekipu Privredne banke, kada je god trebalo, tj. kada sam ga pozvao. Mišo je imao vrlo dobru ekipu i u radnoj organizaciji “Zrak”, gdje je on radio godinama (i tu bio prvi igrač). S druge starne, meni je bilo drago da su ga moje kolege i prijatelji iz Banke prihvatili, te je Mišo dolazio na naše sastanke, zabave i na kraju počeli smo ljetovati zajedno. Uključili smo njega i njegovu familiju u nas ljetni kamp u Podgori.
Privatno, Mišo Prajzler je bio pažljiv suprug i otac. Stanovao je u Buća potoku, imao je jedan sređen porodični zivot, sa suprugom Dubravkom i sinom Sašom. Pored nogometa, za Mišu muzika je bila veiki hobi. On je bio kolekcionar jaz muzike a pjevao je odlično. Jedne prilike pozvao je nas saigrače na proslavu njegovog rođendana u njihov stan, išlo se po protokolu blok ove muzike, pa minutaža druge vrste, i tako neko vrijeme. Onda, po starom običaju, dolaze na red provjere solističkih pjevačkih mogućnosti. Znali smo da Mujo Dizdarević “vodi” u tom, sa svojom legendarnom “Na hastalu gori svjeća” ali kada je Prajs krenuo sa njegovom izvedbom, ja sam bio prijatno iznenađen. PJAF! Moram priznati, pomislio sam: da on voli JAZ i da tako DOBRO PJEVA, ni sanjati nisam mogao.
Raja sa Č. Vile 1, nakon osvojenog turnira otišlo se na pogodno mjesto pored rijeke Željeznice. Mišo Prajzler, okrenut leđima (tamna majica), desno od njega redom: Zijo Kunić, Adnan Muzurović, Petar Kenić, Asim Alagić, Branko Mandarić, Sarija Idrizović, Mujo Dizdarević, Boro Borovčanin, Senjor Kenić, Rifat Huseinbegović i Rasim Silajdžić.
I tako, sjećanja na prijatelja….podsjećanja na ona lijepa vremena, bezbrižno igranje malog fudbala, na mnoge turnire, pobjede, poraze….na sva izlaženja na po jednu nakon završenog šutanja, gdje bi se uz analiziranje igre, poteza i onoga šta i kao je trebalo da se odigra, znalo odužiti i do cvrkuta ptica.
Miroslav Prajzler – Mišo je otišao, jedan veliki prijatelj manje za mene. Na žalost! Najmanje što mogu da učinim i da uradim za svog starog prijatelja je da pišem o njemu, te da kada se sastajemo na ljeto na našoj Č.Vili spominjemo i evociramo uspomene na njega, jednog velikog igrača malog fudbala i ČOVJEKA.
A da imam dovoljno love, kao što nemam, renovirao bih sportski centar na našoj staroj Č.Vili i postavio bih bistu moga PRAJSA na ulasku, njegovog i mog malonogometnog igrališta.
Adnan Muzurović
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 21.11.2024.