Niko nije pitao za nacionalnost, vjeru…
Rođen sam u Starom Hrasnu, odrastajući 50-tih godina i često šetajući bosonog njegovim ulicama. Zgrade k’o kutije, nije bilo prostora da se igra nogomet, osim na ulici. Tako smo mi počeli ganjati loptu u Osmoj ulici, odmah uz prugu, sve dok nas nije jednog dana potjerao milicioner Marko. Onda smo prešli u susjednu ulicu Avalska koja je također bila uz prugu al’ manje prometna. Tako je nastalo naše prvo igralište “Rampa”. S jedne strane željezničke tračnice a s druge ograde susjeda.
U početku smo ganjali krpenjaču, zatim svinjski mjehur, onda onu malu gumenu loptu od 12o. ondašnjih dinara, sve dotle dok Mile nije donio onu veliku plastičnu loptu. Kasnije sam dobio pravu kožnu loptu koja se šnirala, od strica. Ta uskotračna pruga bila je ustvari ” južna tribina” . na kojoj su stajali igrači da nastupe, jer igralo se u pobjedu 12 ili 6 golova za pobjedu. Ako je neka ekipa stalno pobjeđivala ona bi i dalje ostajala na terenu, sve dok ne izgubi tekmu.
Bivalo je to za vrijeme vrućih ljetnih dana a osvježenje smo tražili u škarpi iznad rampe u dubokoj hladovini ispod bijelog bagrema. Nekada smo osvježenje tražili na Darivi, Željeznici ili u onom bazenu na Ilidži. Uvečer bi se okupili u Mikijevom dvorištu, sjedeći na velikim starim kolicima. Iznad nas bila je gusta vinova loza, koja nije propuštala kišu, bar onu slabiju. Miki je svirao gitaru i lijepo pjevao, a Čorba je bio pravi virtouz na usnoj harmonici. Tako smo provodili ljetne večeri, uz priče, pjesme i šale.
Zime su bile s dosta snijega. Spuštali smo se sankama s vrha Osme ulice/danas Sandžačka/ pored voćnjaka porodice Saračević, a ljeti bi posječivali vočnjak gospođe Peturinke gdje su bile prvoklasne jabuka i kruške, a s jeseni Hilmagin šljivik gdje su bile najbolje šljive koje sam ikada probao.
Jedne hladene snježne zime ” doletio” nam je s vrha Hrasna Brda momak s ligurama. Njegove velike ligure su bile u raji najbrže. Malo pomalo, ne samo ljeti počeli smo ganjati loptu na” Rampi” i po snijegu. Često smo odmjeravali snage s ekipom Hrasno Brdo, za koje je pored Selvera, Hasana nastupao i liguraš. Već tada se moglo primjetiti da je liguraš bio veliki talenat. Isticao se svojom tehnikom i uspješnim driblinzima. Formirana je malonogometna ekipa Hrasna a u njoj svakako je bilo mjesta za Liguraša. Ostala mi je u sjećanju polufinalna utakmica, protiv Novog Sarajeva. Konačan rezultat 2:2. Pucaju se penali. Dilema u našoj ekipi, ko će prvi pucati penal. Liguraš:”Suhi, pucaj ti prvi.!” Skinem teniske i onako bos raspalim po lopti i lopta se zakoprcala u mreži golmana Čimare.
U Starom Hrasnu gotovo svi smo imali nadimke.Moj nadimak je bio Suhi. Evo još nekih: Čorba, Puba Line, Prda, Meme, Akan, Voko, Džic, Pule, Rika, Kežo, Paša, Urša, Cepo, Krigla, Kaknjo, Foka Koen, Pinjo, Šora, Žulinjo i dr. Dovoljno je bilo samo reči nadimak i svi su znali o kome se radi. Niko nije pitao za nacionalnost, vjeru i dr. Laktaš nije imao nadimak. Ja sam to napisao zbog njegovih ligura.
Liguraš je zapravo bio Ljubo Kalaba, koji je u Želju došao iz Pofaličkog, a igrao je u Želji 1965/1966 i 1966/ 1967.g. u rosteru su bili: Radović, Krsmanović, Matić, Jovanović, Mujkić / Medo/, Josip Zdenko, Josip Katalinski, Ilija Tojagić, Nusret Kadrić, Enver Hdžiabdić, Miljan Štaka, Josip Bukal, Blagoje Bratić i dr.
Sjećam se kada je C.Zvezda gostovala na Grbavici protiv Želje. Pred početak utakmice na teren izlazi Dragoslav/ Šeki/ Šekularac. Pokazuje svoj raskošni fudbalski talenat bravurozno žonglirajući s loptom uz oduševljenje navijača. Onda na teren izlazi Ljubo Kalaba pokazujući svoj raskošni talenat žonglirajući s loptom uz burni pljesak navijača. Nažalost, Ljubo Kalaba nije više s nama.
Zdravko Požar
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 26.03.2026.