Kako sve dublje koračam nepreglednim poljima sopstvene duboke mladosti, sve je manje stvari, događaja i društvenih odnosa koji me mogu izbaciti iz ravnoteže. Posebno ne ljudi.
Odavno već prihvatam svakoga onakvim kakav je. Sa svim vrlinama i svim manama. Viđam stotine, druzim se s nekolicinom. Sjedim u društvu i pričam o svemu s desetinama, u duši i srcu interesuje me mišljenje malog broja.
Ne ispravljam više krive Drine i ostale rijeke koje ne teku pravolinijski jer sam davno shvatio da takvih nema. Ne bavim se žučnim kafanskim raspravama o tome da li je Putin nadmudrio Trampa i kako će s Bajdenom (kao da je to izazovan zadatak za iole iskusnog svjetskog političara) ili nastojanjima Makrona da prekroji kartu Evrope. Ni Angela Merkel ne izaziva više moju pažnju. Ne reagujem kada Srbi počnu da pljuju Novaka čim izgubi prvi meč, ne smeta mi što se srpska fudbalska rerezentacija bruka gdje god da igra.
Nekada sam se palio brže od dipona, hvatao za gušu oko svake sitnice, danas me ni krupnice neće baciti u verbalni dvoboj s onim koji različito misle. Oguglao sam na tuđe mane, jer sam valjda na vrijeme postao svjestan bar dijela sopstvenih. Godine, iskustvo, mudrost da ne bijem izgubljenje bitke, šta li je…
Više mi ništa ne smeta kod ljudi, prihvatam kod njih svaki od svih sedam smrtnih grijehova, kako ih je papa Grigorije Veliki definisao 590 godina. Ne smeta mi razvrat, zavist, proždrljivost, ljenost, pohlepa, gnjev i gordost. Svih sedam su ipak ogledalo ljudske duše i nema čovjeka koji nije nekada, negdje, bar majušno zahvatio od svakog od njih. Grijeh je sam po sebi uvijek izazov pošto je duboko u sebi ljudski. Za razliku od vrlina, ljudi vole da pričaju kada neko pogriješi. Kada pricaju o nečijem ravratu, čine to s malo zavisti.
Mene buni samo jedno. Gdje se zagubio osmi smrt grijeh, jer je papa Grigorije odbacio jedan od prvobitnih osam strašnih iskušenja ljudske duše koje je kodifikovao monah Evargije Pontijski dvije stotine godina prije konačne verzije Grigorija. Nijedna literatura ne navodi sta bijaše taj praizvorni osmi grijeh.
Ja mislim da je osmi smrt grijeh bila – bahatost.
Bahatost je mozaik sastavljen od komadića svih smrtnih grijehova. Bahatost je jedini grijeh preko koga ni danas ne mogu preci.
Bahat čovjek je obično dopola obrazovan, pliva po površini okeana znanja, ne smije da zaroni jer bi se odmah udavio. Bahat čovjek sve zna, ne sluša nikoga osim sebe samog, uživa u sopstvenom glasu, ne poštuje nijedan stvarni autoritet. Umišljen u sopstvenoj veličini, ograničen polovičnim obrazovanjem i lošim manirima, sklon je svemu u svojoj mitomaniji. On je dobio sve bitke, on će svima pokazati kako se nešto radi. Da ide na koncerte, on bi Stefanu Milenkovicu zatakao sto evra za gudalo i tražio da mu svira Svilen konac, da su mu roditelji krili novac u knjigama, hodao bi bez žute banke u džepu. Poeziju prezire, od beletristike je čitao samo kompletna izdanje Stripoteke. Knjige kupuje na metar, zavisno od boja korica i boje regala.
Gori od bahatog čovjeka je samo bahat političar. Njega ne možete odbaciti, on je tu da vam stvori milje u kojem bahatost cvijeta, to mu je prirodna okolina. A bahatih političara ima, baš onako…mnogo za ovako male državice.
Od vrha do dna političke skale.
Napisao: Zoran Kurtović
FIS-GOL TIM
21.10.2021.