Sarajevo će uvijek biti riječ koju volim
Ima praporast zvon. Podsjeća me gdje sam rođen, ko sam, odakle sam. Ne da mi da zaboravim važne stvari. Ima puno slogova, zgodna je za premetanje. Pogodna da bude Raj`vosa.
Sarajevo je ideja. O gradu kakav bi trebalo da bude. Nekada mi se čini da mi je važnija sama ideja nego grad, njegova materijaizacija, njegove radnje, kafane, ulice, trgovi, parkovi, pozorišta, bogomolje, groblja…Sarajevo su ljudi koje volim. To je grad u kojem se teško postaje Sarajlija u onom uzvišenom urbanom smislu. Sarajevo prihvata i voli samo pod svojim uslovima, nikako drugačije. Ne vrijede zvučna imena, titule, novac i drangulije. Sarajevo voli samo one koji ga vole kako grad želi, koji mu čuvaju ime i ugled, koji znaju kako se hoda njegovim ulicama, koji znaju da pozdrave grad. Sarajevo je grad koji voli da se nasmije, uvijek prvo na svoj račun. Ne voli poruge i zlobu, zna surovo da kazni one koji se o njegove propise ogluše. Sarajevo je duh koji ga je u jednom slavnom trenutku načinio najkreativnijim gradom jedne velike zemlje koja je nestala u ludilu rata i besmislu nacionalizma.
Nekada mi se čini da kada gledam s Sedrenika ka memli strani Bistriku i Hridu pred mnom stoji nepregledno prostranstvo koje za života neću moći da pređem. A onda mi se vidik suzi, učini da je taj prostor nekako skučen, mali, da me pritiska, osjećam nelagodu, osuđen sam da čamim tu bez nade i mogućnosti da vidim nebo.
Ima dana kada mi je grad samo slika ispala iz albuma Foto Lisca ili Foto Božića. Požutjela od trajanja, vremena i svijetla. Slika grada do Marijin dvora, s otvorenim ljetnim prikolicama žutih tramvaja na kojima se svako sarajevsko dijete, jalija ili fini mamin i tatin sin učilio jednostavnosti filozofije da ako hoćeš da iskočiš naprijed moraš da se pustiš nazad. Te slike onda zamijene blistave kaskade fotošopiranih novih tehnologija, blještava raskošna svijetla tauera i molova, raznobojni dokazi da je đavo davno odnio šalu, da više mira i spokoja teško može biti.
Desi se da sanjam grad samo do cirkus placa jer dalje nema ništa, samo se s desne strane naziru krovovi Pofalića. Vidim majku, najstarije od šestero djece Save i Stane Pupić kako skuplja i miri mlađu braću i sestre, vječite vjetropire i raskopuše, uvedi ih u red, da se umiju, počešljaju i poljube ocu ruku za Svetog Nikolu.
Onda mi pogled privuče rijeka nasmijanih ljudi niz Titovu. Podignem glavu i spazim oca kako se spusta niz Sutjesku, uvijek besprijekorno odjeven i odlazi da se nađe s najbližim s prijateljima Edhemom Čamom, Džemom Bijedićem, Radom Jakšićem u bašti Kvarnera. Na čaršiji ugledam svog brata Bobu. Sjedi za šankom u Đerdanu, pije burbon i sluša nabolju muziku koju je s posebnom ljubavlju i pažnjom snimio u svojoj prebogatoj diskoteci o kojoj u gradu kolaju fantastične priče i zbog koje u našu kuću dolaze stotine ljudi da čuju malo bluza, irske muzike, roka, gospela, psihodelije, ritam i bluza…Sve što vrijedi i dobro je u muzici kod Bobe je na policama…
Sjećanje me baci u stari klub Oslobođenja u Titovoj kako šarmantnim damama iz moje redakcije prodajem beogradske štosove, sve na fini mangupluk i uputstvo Adija Mulabagovića da dami uvijek treba poljubiti ruku i kazati lijepu riječ. Neka nezaustavljiva sila natjera me da se sjurim s četvrtog sprata na Titovu taman da naletim na jednu malu plavu s Obale. Kažem joj da ima lijepe oči ali su malo šućmuraste. Ona meni kaže da sam malo blesav. Jesam blesav, ne tajim, ali imam pametan prijedlog. Koji, pita ona. Da se vjenčamo, hladno odvalim između dva dima mekog Marlbora. Ne moramo odmah, danas je četvrtak, možemo u subotu. Ona pita da li može u nedjelju jer bi otišla do Trsta da kupi haljinu za vjenčanje. Može, odgovorim. Pa joj kažem da se zovem Zoran, ona meni da je Rusmira. U nedjelju se vjenčamo, odemo u Dubrovnik, kasnije se vratimo u Beograd. Pola vijeka kasnije kada neko u društvu pomene Sarajevo najbolja supruga na svijetu kaže da je to rodni grad njenog muža.
Ponekad me probudi miris. Opojni miris lipe u junu koji ošamuti, uznese kao slatki nektar bogova. I sjetim se dvije razgranate lipe u bašti mog bezbrižnog djetinjstva i majke u bašti u hladu lipa kako pije poslijepodnevnu kafu s gospođom Anom Vasiljević, koju je iz bogatstva rodnog Beča u Sarajevo dovela ljubav prema mladom i stasitom oficiru kraljevske vojske. Tu su u Ulici Jug Bogdana podigli kuću, dobili sina Sašu, budućeg uglednog ljekara, direktora bolnice za kožne bolesti u Koševu, čovjeka plemenite dobrote, dženlemenskih manira i ponašanja.
Sve mi se to skupi u toj ulici. Likovi mi preleću kao sekvence iz najbrže trke. Dragan Kon, Ranko Subotić, Nećko Imamović, Berko Hafner, braća Nikolić, braća Kramberger, braća Vrhovec, Čobi, sestre Bajić, Bibica, Bobica, Bisa, Irena, obje Vanje, Jagoda…svi lijepi, mladi, vedri i osunčani kao grad koji volim. Zažmirim i sjetim se kako sam prije neku godinu iz Titove ušao u Veliki park pa uz Džidžikovac kroz paviljonsko naselje prešao kocku Sutjeske i zakoračio u Jug Bogdana. Tijelo mi utrne, noge otkažu, udari me toplina sjećanja, hoće da me sruši. Naslonim se na ogradu kuće pravljene za profesore medicinskog fakulteta i gledam kroz ljetnu izmaglicu kako lelulaju likovi školskih drugarica Svetlane Zec, ćerke čuvenog profesora Nede Zeca i Mile Pivnički, nestašnog čuperka, slatke male vrtirepke koju ću godinama kasnije sresti u Otavi kao ljubaznu suprugu kanadskog premijera Brajana Malrunija.
Utonem i mislim da je to sve samo san, da je Sarajevo samo zabluda i zabuna, neka intergalaktička metafizička duhovna osa oko koje se okrećem, da nikada nije ni bilo niti će biti. Da nisam u njemu rođen jer ne postoji, da nisam u njemu živio, da se nisam u njemu zaljubljivao, sahranjivao najdraže…da ni ti grobovi nisu stvarni već su samo kameni uspavani putokazi zagubljeni u prostoru i vremenu čija prave poruke nikako ne uspjevam da pročitam. Iz omame me prene zvuk prvih sarajevskih rok gitara Pauka, Indeksa, Lutalica i rokera Alije Hafizovića i Slobodana Grujičića koji s pozornice Doma mladosti, sadašnjeg SARTR, čije temelje smo kao klinci OŠ Miljenko Cvitković kopali rasipaju zarazne tonove nove muzike koja će opčiniti cijeli svijet i izjednačiti sve mlade na ovoj ludoj planeti koja ponekad ne zna da li se okreće oko sebe, zbog sebe ili stoji u mjestu i čeka da je neko usmjera u pravcu boljim od ovoga.
Na kraju shvatim šta bi moglo biti Sarajevo.
To sam ja bez obzira što sam otišao iz njega prije šezdeset i tri godine jer ono nikada nije otišlo iz mene. Nosim ga sve ovo vrijeme i ono nosi mene. Kao što nosim Beograd.
Nosićemo se još. Mnogo toga je pred nama.
Autor: Zoran Kurtović
FIS-GOL TIM
12.11.2026.