Vrijedni čovjek i sportski radnik
Hasana Hajdarevića poznam još iz dječačkih dana. On je išao u školu učenika u privredi a praksu je obavljao, jedno vrijeme, u slastičarni “Neboder” na Č. Vili, kod našeg poslastičara čika Pere Jankovića. U tom periodu, a bilo je to krajem šezdesetih, nisam mogao primjetiti da Hasan nešto posebno voli loptu i šutanje. Naime, naša raja kod “Nebodera” je svakodnevno igrala a poslije zna se kod čika Pere na kolače i špricer (boza+limunada). Komentarisali smo kako je bilo na igranju, Hasan je bio predan poslu a mi ga nismo nešto posebno zanimali. Možda što smo bili prilično mlađi za taj uzrast.
Mnogo godina kasnije sam saznao da je Hasan otvorio restoran pod imenom “Tabasko” na Koševskom brdu. Znali smo otići tu mi bankari na doručak, na Hasine specijalitete od kojih ja izdvajam šniclu u kajmaku sa gljivama. Mislim da je neko od raje, pokojni Dragan Stanić, ako se nevaram, pravio svećani svadbeni ručak u njegovom restoranu. Hasan je i tada dokazao da je vrhunski majstor svog zanata.
Mislim da se Hasan više zainteresovao za sport i da je ta ljubav njegova za sportom krenula sa Koševskog brda. Nisam siguran da li se Hasan prvo uključio u veliki ili mali fudbal. Pojavom našeg turnira Fis-Gol on je redovno prijavljivao njegovu ekipu Tabasko. Jedne prilike mi je rekao da mu je žao što nikada nije osvojio naš turnir. “ Nisam siguran da li sam to volio više radi sebe ili radi te djece što su igrali za mene. Bili su sjajni i mislim da su to zaslužili” – bile su njegove rijeći.
Da se vratimo na mali fudbal. Za vrijeme našeg rada Hasan nam je bio prava podrška. Ne mogu se sjetiti da smo s njim ikada imali problema. Naprotiv, on je imao razumjevanja i kada smo željeli da uvedemo FIFA pravila na naš turnir a kasnije u liga prvenstva bio je uz nas i naše prijedloge. Kada smo formirali Udruženje klubova malog fudbala Sarajevo nije bilo dileme ko će biti član Osnivačke Skupštine. Hajdarević Hasan je bio respektabilan član, čije se mišljenje uvažavalo. Njegova ekipa je učestvovala u svim takmičenjima koje je Udruženje organizovalo. Nije žalio ni novac, ni vrijeme – sve za sport, fudbal i mali fudbal.
Nekako iznenada, bar za mene, Hasan je počeo da igra lopte. Ja sam ga gledao na malom fudbalu, bile su to prvo igre na terminima u Skenderiji a potom i na turnirima gdje su igrali veterani. Isto kao na sastancima, Haso je i na terenu bio veliki borac. Čak na parketu je znao da unese “viška” energije a kuku je bilo onome ko je išao sa njim u duel prsa u prsa. Sve je praštalo a pogotovo kada je igrao protiv Brace, Alije Hadžiosmanovića. Možete zamisliti te duele, da mi je čuti sada komentar kojim bi počastio Gale sa Hrida nakon njihovog “klinča”, ovaj dvojac bespoštednih (beskompromisnih) duela.
Posebna priča je Hasan i njegov odnos prema ljudima za vrijeme rata. On je i tu pokazao kakav je čovjek. Nisam siguran da li je on vodio evidenciju ali u njegovom restoranu u FIS-u je stotine osoba bilo na jelu besplatno. Za taj period koji smo bili zajedno u Predsjedništvu FS Sarajevo, u ratu, organizovali smo mnoge turnire a i igrali za veteranske ekipe. Nakon utakmica išli smo većinom kod njega u restoran. U takvim uslovima, sve to organizovati, mislim na turnire i te sjedeljke, bilo je nezaboravno. Policijski sat se nije poštovao, po običaju a tu su znale biti sve poznate ličnosti koje su u to vrijeme ostale u gradu.
Napisao: Adnan Muzurović
Zamolio sam Hasana da nas upozna detaljnije sa njegovim sportskim angažmanom. U njegovo ljudske vrijednosti uvjerio sam se još jedanput. Naime, prilikom rada gdje ćemo praviti promociju knjige “Fis-Gol, Više od igre” uvjerio sam se koliko ljudi poznaje i slobodno mogu reći voli Hasana. Bio i ostao veliki čovjek.
Moja bol za šampionskim peharom turnira Fis-Gol
Prvi turnir malog fudbala Fis-Gol odigrao sam sa mojom rajom iz mahale Vasin Han. Igrači su bili svi mladi, sedamnaest godina. Jedan je samo imao dvadeset dvije godine. Koliko se sjećam izgubili smo u polufinalu od Unisa koji je osvoio prvo mjesto. Nas je oštetio sudija. Ekipa se zvala Amra, po mojoj kafani. Slijedeće godine ja sam nastupio sa ekipom Unisa. Ispali smo u trećem kolu. Treći turnir u ekipi je bio Vulić iz Hajduka i Vazda Nermin. Izgubili smo od Vrbanjuše. Na nekoliko turnira igrali su mlađi igrači iz kantonalne lige. Bila je dobra ekipa ali neiskusna. Zadnji turnir vodio sam Pikadili. Otišao sam u Vinkovce po Novakovića. Izgubio od Davora. Bio sam u organizaconom odboru turnira, te nisam htio da imam svoju ekipu. Napravio sam dogovor sa vlasnikom butika San Remo, fuzionisali smo ekipe.
U Mariboru je bio dobar turnir. Prijavilo se puno više ekipa nego što je organizator očekivao, da bi se turnir završo za dva dana. Utakmice se igrale deset minuta. Izgubili smo u finalu od Kompreda Tuzla. Za našu ekipu su igrali: Radović, Golubović, Vrebac, Klačar, Mršo, Velagić, Turković i Memić. Iz te ekipe bio je najbolji igrač, strijelac i golman po mom ukusu. To je bila reprezentacija grada. Prije puta osvojili smo turnir u Vogošći. Iz te moje ekipe dva igrača su napravila dobru karijeru u velikom nogometu.
Pokušao sam sa kantonalnim savezom i rajom iz banke da nastavimo turnir Fis-Gol. To je trajalo tri godine. Bilo je puno obaveza i nisam mogao sve stići morao sam odustati ali sam organizovao ligu veterana koja je trajala pet godina bez i jednog crvenog kartona.
FK Koševsko brdo obnovili smo osamdeset prve godine. Vratili su se stari igrači, osnovali omladinski pogon. Napravili sebi svlaćionice. U drugoj godini osvojili prvo mjesto. Kasnije smo brzo podmladili prvi tim. Zaposlio kod sebe sedam igrača i pomogao da završe srednju školu poslije rata. Promjenili smo ime NK Bosnalijek. Nismo uspjeli u kvalifikacijama za prvu ligu, pa klub ponovo mjenja ime NK Đerzelez. Nije me se svidio način rada uprave, pa sam odustao.
Fudbalski savez Sarajevo u ratu. Bio sam član ratnog Predsjedništva. Jedno vrijeme u proljeće 1994 godine počeli smo igrati turnire u FIS-u. Koristili smo primirja koja su se dešavala u tom poriodu, pa smo mogli vani da organizujemo turnire u malom nogometu. Obavio sam razgovor sa komadantima jedinica, koji su prijavili ekipe i dali momke za obezbjeđenje. Turnir je odigran u dobroj sportskoj atmosveri.
Poslije rata često smo igrali rekreaciju u Skenderiji a u ekipima su bili, između ostalih, Jusuf Pušina, Mustafa Hajrulahović Talijan, Ismet Bajramović… borba na terenu je bila kao da je svima životna. Ponekad su igrali Dino Merlin i Nazif Gljiva. U publici su često bili Davor i Mirza, zezali sve redom.
Napisao: Hasan Hajdarević
FOTO ALBUM:
Ekipa Tabasko (Picadily) turnir Fis-Gol 1991 godina. Stoje s lijeva: Hasan Hajdarević, Dražen Klačar, Dragan Radović, Beris Vrebac, Radoslav Golubović i NN, Donji red: NN, Nijaz Memić, NN i Nebojša Novaković
Ekipa Tabasko, prva liga Udruženja klubova malog fudbala, stoje: Admir Selvić, Said Fazlagić, Hasan Hajdarević, Edin Velagić i Momčilo Drakulić. Donji red: Zvjezdan Zulčić, Željko Božović, Sabit Šljivo, Sabahudin Karić i Admir Adžem.
Ratna ekipa, Skenderija mali fudbal, stoje: Salem Prolić, NN, Mirsad Fazlagić, Hasan Hajdarević, Ismet Bajramović i Josip Katalinski. Donji red: NN, Dževad Topić, Miodrag Kurteš, Edin Bahtić i Mirsad Vračo
Koševo 1995, stoje: NN, Vahidin Musemić, Edin Hodžić, Davorin Popović, Mehmed Janjoš, Predrag Pašić, Sead Gruda, Jusuf Pušina, Dino Džurbuzović, Muhamed Poričanin, Kenan Šahinagić, Hasan Hajdarević i Kemal Monteno. Donji red: Said Čolpa, NN, Fuad Švrakić, NN, Alija Hadžiosmanović, Agim Nikolić, Nijaz Ferhatović, Muhidin Teskeredžić i Kemal Kozarić
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 21.01.2026.