FIS GOL 83-91

TURNIR KUTIJA ŠIBICA

Rajko Dugandzic, stoji prvi s desna, prvi turniri su se igrali na igralistu ispred osnovne skole Pavle Goranin u istoimenom naselju poznatijem kao Svrakino

Malonogometni fanatici

Tesko je definisati koje su granice u necemu sto se voli a takodjer, ko je veci zaljubljenik u nesto. Govorili smo o Vlastimiru Karisiku – Lasti kao covjeku koji je igrao na mnogim turnirima u malom fudbalu/nogometu a da je Muhamed Poricanin – Muha sa najduzim stazom kada je u pitanju rad u malom nogometu/fudbalu – futsalu. Mi iz Privredne banke, koji smo toliko dali u organizaciji a sve u cilju da mali fudbal dobije potrebni status u porodici sporta a prije svega u fudbalskim asocijacijama.

Sigurno je da Rajko Dugandzic iz plejade onih koji spadaju u sami vrh kada se govori o ucescu na turnirima. Samo istinski zaljubljenici u mali nogomet/fudbal su mogli odvajati novac i vrijeme da putuju u Zagreb na turnir zvani Kutija sibica (po mnogima jedan od vodecih turnira ako ne i najbolji iz tog perioda) sve te godine a plus sta je sve turnira prosao u ostalim mjestima Bosne i Hercegovine, te bivsoj SFRJ.

Predlozio sam Rajku da o svim tim svojim iskustvima sa turnira Kutija sibica napravi posebne priloge, po godinama. On je to prihvatio.  Nadam se da ce svi oni koji vole mali nogomet/fudbal ili futsal zaista uzivati u ovim njegovim sjecanjima.

KUTIJA ŠIBICA

Turnir “Kutija Sibica”. Sve je pocelo sa Zderom Glasovicem (pokoj mu dusi) i njegovim ucestvovanjem na Kutiji 1982 i osvajanjem prvog mjesto igrajuci za Zagrebackih ekipu Charlie (vlasniku poznatog cafea Mirku Braunu koji je igrao za Dinamo). Zajedno sa njim je igrao i Murga a svaki put kada smo igrali na terminu na Skenderiji pricali su nam o tom turniru. Tada smo Terza, ja i Faik poceli planove da igramo na Kutiji. Odabrali smo 1984 godinu kada je bilo prijavljeno 575 ekipa. Trebalo je napraviti dobru ekipu, klupu i pronaci sponzora za sve te troskove. Naravno i mnogo odricanja samih igraca, trebalo je putovati u Zagreb 440 km ili vozom ili autima, plus ako se igra vikendom spavati u hotelu (Panorama-preko puta Doma Sportova). U to vrijeme je otvorio burekdzinicu Bordo 9  na Sportskom centru Ramiz Fatic i Serif (pokoj mu dusi). Ja i Terza smo razgovarali sa bracom i pristali su iako su tek startovali sa biznisom (super reklama za start). Ramiz je predlozio da povedemo za golmana Mesu i ekipa je napravljena.

Daleko put, mnogo igraca i mi smo odabrali sastav: Mesa, Terza, Rajko, Faik, Vako, Zoka i Pero! Prije puta rano ujutro Ramiz i Serif su otvorili radnju, napravili zvrkova bureka za nas vrelih i krenuli smo smo sa dva auta na prvu utakmicu a u  prvom  kolu smo igrali sa ekipom Rade Koncar. Dobili smo ih lako, jer smo igrali ziheraski bez rizika, Zoka u spicu Faik i Vako iza njega a ja i Terza drzali odbranu. Pero je ulazio povremeno. Nakon prve utakmice i vidjenog sta se sve dogadja na Kutiji shvatili smo da trebamo boljeg golmana (Mesa je super cova). Odlucili smo pozvati Olju Bosnjaka i nismo se prevarili. Nakon prve dobivene utakmice ambicije su porasle i Ramiz je bio sretan, radnja pocela bolje raditi, price o putovanjima, dogodovstine. Na drugu (i trecu) utakmicu smo krenuli vozom. Ekipa: Olja, Terza, Rajko, Faik, Vako, Zoka, Pero, Mesa. Sa nama su krenuli Coco i Senad (konobar iz Azara). Igrali smo taj vikend dvije utakmice, spavali u Panorami, pobijedili i vratili se u Sarajevo. Tada su poceli svi da pricaju o tome i postajalo je sve interesantnije i za nas, bracu Fatic i naravno kada se vratis u Sarajevo razne price, spekulisanja, ko ide? Sto ne povedu ovog ili onog, onaj im ne treba? Tipicno Sarajevo! Tada odlucujemo da trebamo vodju ekipe i Faik je predlozio tada njegovog trenera Josipa Bukala legendu i krenuo je sa nama. Troskovi su rasli ali i ambicije sve vece i vece. Krenuli smo kao i uvijek vozom i igrom slucaja nisu se pojavili Faik i Olja na stanici. Krenuli smo bez njih i sljedeca utakmica se igrala veoma rano ujutro u 8 sati. Bili smo kao uvijek u Panorami i taj dan se pojavili u Zagrebu Faik, Olja i Tica koji ih je dovezao svojim stojadinom (taksiro je sa njim). Ekipa je kompletna ali to vece su svi osim Vake i mene to proslavljali cijelu noc (najvise vremena su provodile u cafeu Leptir i piceriji  Edo). Vratili su se u hotel u 4-5 ujutro (sa trenerom ekipe na celu)! Kako odigrati utakmicu u 8 ujutro? Faik je gotovo polupijan rekao prepotentno pobijedice ih on sam. Smijali smo se svi a za nepovjerovati on ih je stvarno pobijedio postigavsi jedini gol na utakmici. Vratili smo se u Sarajevo, sretni, premoreni i spremni za sljedece utakmice. U Sarajevu svi koji su znali sta je lopta i turniru su culi da pobijedjujemo! Sportski novosti, Vecernji list su poceli pisati kako ekipa Bordo 9 iz Sarajeva igra dobro i pobijedjuje druge ekipe. Da bi dosao do zavrsnice trebas pobijediti 10 utakmica a mi tek cetri pobijedili. Uporedo sa nama pokojni Zdero, Murga, Nina, Migac su igrali za Charlie i takodje sve pobijedjivali! Tada odlucujemo da putujemo samo vozom jer je sigurnije a i jeftinije (sredjivali smo karte za kolektivna putovanja da smanjimo troskove braci Fatic). Sljedeca utakmica je bila sa ekipom Bond streat (Grahorova), par dana ranije se vratili sa prvenstva bivse drzave i osvojili prvo mjesto! Igrali smo u malom dvorana Doma sportova (krcata 5000 ljudi). Na zagrijavanju su vec pocela prepucavanja izmedju ekipa, njihov sponsor Marinko Kutija (vlasnik mesara u Zagrebu). Josip Bukal me odusevio tada, na zagrijavanju je rekao svima iz protivnicke ekipe da cemo ih pobijediti. Na tribinama su naravno pocela kladjenja. Na zagrijavanju Bond Streat svi igraci oprema, trenerke sve liste i svaki igrac loptu ima. Ramiz je tada za nas uzeo na revers iz FK Sarajevo dresove (Bordo). Bili smo spremni i sretni da konacno pocinju prave utakmice, dvorana krcata, protivnik pravi. Utakmica je pocela tvdo, Setka igrac (u FK Zagreb igrao) Bond streta je uspjeo isprovocirati Terzu i ostali smo u drugoj minuti sa igracem manje.  Ali Vako je tada napravio dar mar u kontri i Zoki nije bilo tesko pogoditi za 1:0. Cijelu dvorana je protiv nas, Terza se vratio u igru, postavili nasu  poznatu zonu, kontre su bile ubitacne za protivnika! Drugo poluvrijeme smo ih razbili kontrama i poveli 4:0. Oni ljuti, prepotentni poceli su prljavo igrati i njihov igrac Setka je udario Peru laktom u glavu da mu je zatvorio oko kako je bilo snazno! Tada cijela dvorana pocinje da navija za nas. Razvalili smo bukvalno tadasnje prvake drzave 5:1! Sponsor njihove ekipe je ispao veliki gospodin, cestitao (zvao nas je Bosanci). Nakon utakmice platio je pice, veceru, pozvao taxi do stanice za voz i otpremio nasu ekipu sa dvije gajbe pive i dvije flase Vekija konjaka! Bukal je cestitao svima i svi smo bili sretno vratili se u grad! Naravno svi vec citaju, cuju, pricaju o nasim igrama na Kutiji! Sarajevo grad je specifican grad sa ljudima kako znaju za nase rezultate, bilo ih je koji su to omalovazavali, podcijenjivali i naravno bili zavidni! Naravno znajuci to spremali smo se vec za iduci vikend! Tada smo izbacili poznatu ekipu Xanadu R (poznata Zagrebacka ekipa) i ambicije rastu. Novine pisu, postavljaju slike (Zagrebacke ne i Sarajevske)! Sljedeci protivnik je bio Tina-Spansko (Besek, Blazincic, poznati igraci tada vec). Tada vec smo bili respektovani, u to vrijeme Charlie sa Zderom, Murgom, Ninom, Migcem, Sekijem, Juricem, Braunom, Petranovicem je ispao. Nas sljedeci protivnik je polufinalna utakmica sa Zea-Travno (sve poznati igraci Mihajlo Petrovic, Arslanovic, Maricic, Dzeko, Kartalija, Topic). Dvorana krcata,u Domu sportova i tada gubimo utakmicu. Arslanovic, Maricic i najvise Mihajlo Petrovic su nas zasluzeno pobijedili. Na toj utakmici nas igrac Zoka je izbacen i kaznjen da ne moze igrati utakmicu za 3 mjesto (nismo to znali i posto nismo  imali zamjenu za njega bili smo hendikepirani). Tih dana nismo se vracali u Sarajevo jer organizator je pokrivao sve troskove u hotel Panorama! Mislim da se ne moze opisati rijecima finalno vece i igranje u Ledenoj dvorani Doma sportova! Ledena krcata (vise od 12000 navijaca) poznate osobe tih godina iz estrade, glume, sporta Kalember, Rahimovski, Cikatic, Serbedzija, Dujmic, svi su igrali revijalne utakmice prije nas. Trema je rasla i utakmica prije nase kada je igrala reprezentacija bivse drzave (Stojic, Petrinovic, Mlinaric, Hadzibegic, Bazdarevic, Cvetkovic, Cvjetkovic, Deveric, Hadzic) i bili su poderani od Selekcije Kutije Sibica bukvalno! Tada dolazi nasa utakmica za trece mjesto. Zoka je bio na klupi, nesretan i polupijan sa Senadom i Cocom. Stigli su na nasu klupu Bazdarevic i Hadzibegic i ponudili se ako treba da igraju za nas (sve cestitke od mene i respekt za to), vidjevsi da nas nema dovoljno. Iz kog razloga ne znam ali odbijeni (kada smo se vratili u Sarajevo cak su pojedinci igraci iz ekipe okrivili njih da nisu htjeli igrati za nas). Totalna neistina, super momci i ljudi koji su vidjeli da nam treba  pomoci. Hvala im u moje ime! Utakmica se igrala 2-25 minuta sto je dodatno otezavalo. Igrali smo protiv poletne, mladje ekipe Dzuzlici iz Velike Gorice, poveli smo cak  sa 2:0 i zavrsili tako prvo poluvrijeme (Faik postigao oba gola). Drugo poluvrijeme nismo izdrzali i pali smo i izgubili sa 3:2! Nakon utakmice i tuga i veselje se pomijesalo! Hej od 575 ekipa mi ekipa iz Sarajeva igramo finalno vece, osvajamo pehar, cetvro mjesto, lovu, novine pisu, slike svugdje! Sve je bilo kao San (bez Zokine pomoci) smo napravili tada sto niko nikada u istoriji Sibica iz Sarajeva nije napravio. Sve cestitke Zderi, Murgi, Nini, Migcu, Sekiju,….ali oni su igrali za ekipu iz Zagreba 1982 godine kada su bili prvi. Vratili smo se u Sarajevo, sretni, premoreni ali osvjetlali obraz! Gazda Bordo 9 Ramiz je bio sretan i vec planiramo igranja na drugim turnirima, Bosanski Brod na ponocnom turniru (januar)! Sve je to tada bilo nevino, naivno sa puno ljubavi ljubavi i odricanja ali ostale zabiljezeno u istoriji zauvijek! Zahvaljujem se tada svim koji su nas podrzavali i bili uz nas. Putovali smo u Zagreb te 1984 u novembru i decembru 6 puta, ostajali vikendom da igramo, sve to uspjeli, sada 2014 izgleda kao jedan divan san!

Kutija Šibica 1985 godina

U januaru 1985 godine ekipa Bordo 9 je ucestvovala na turniru u Bosanskom Brodu gdje se igra neprekidno 72 data i igra 128 ekipa iz svih gradova bivse drzave. Da bi stigao do finala  trebas pobijediti 5 utakmica i 6 utakmica je finale i igra se ujutro u 4 sata. Nakon Kutije 1984 mnoge promijene sto nisu htjeli pojedinci da vise igraju (nakon Kutije proslavljali jos uvijek pojedinci) i sto Ramiz gazda Bordo 9 je promijenio igrace.

Trener ekipe je bio Ramiz (i cak je igrao u finalu jer je ekipa bila premorena) i igrali su sve fini momci i dobri igraci: Mesa (golman), Boro Borovcanin, Novo Popovic, Cincovic Dragan, Tarik Korjenic (fenomenalan strijelac), Kiko (iz Proletera, nikad mu nisam  znao parvo ime a igrali zajedno mali million puta), RamizFatic i ja. Mnogo stvari se dogodilo u finalu da nikada ne mozemo zaboraviti. Igrali smo u finalu protiv Djure Djakovica iz Slavonskog Broda (most ih djeli ali  bukvalno most jer ih i  Dana’s 2014 djeli most). Cijela dvorana krcata je navijala za nas ali ne zato sto nas  vole nego sto mrze Slavonski Brod. Njihova ekipa i dobra i mnogobrojna i zive blizu, odmorni, naspavani i razvalili su nas iskreno govoreci. U neko vrijeme stolice su poceli da lete na teren i utakmica je prekinuta, mi izgubljeni gledamo sa strane te kolicine mrznje i Novo u jednom momentu njemu svojstvenom pokusava da primiri navijace a ovi se tada okrenuse i na nas. Jedno veliko zivotno iskustvo i Ramiz je tada odlucio da pomladi totalno ekipu sa mladom i poletnom ekipom. Na celu sa Zekom i Kigenom i njihovim suigracima: Drasko, Dino, Zuti, Fico, Nikola, Amir, Sale, Srle i Prvi. Ispravna odluka za postovanje. Povratak u Sarajevo i trazenje sponzora za Kutiji 1985 je bilo tesko. Prijavili smo se i nismo igrali predkolo radi uspjeha godinu dana ranije. Te godine su bile jos  dvije ekipe iz Sarajeva, jedna sa Ilidze (sa Soljom i Munirom) i naravno Zderina ekipa (Zdero, Murga, Seki, Migac, Nina, Goran, Peso, Rade). 1985 je bilo 648 ekipa na kutiji. Sastav nije obecavao neke specijalne rezultate ali smo uspjeli pobijediti tri utakmice : golman Olja i igraci Terza, Pero, Faik, Zoka Bilic, Tica, Zajko (Mujanovic super golman) i ja. Ispali smo nakon tri kola i nije bilo neko veliko iznenadjenje. Nismo bili ni zasluzili vise jer nismo bili ni igracki a ni financijski spremni za tu godinu. Vratili smo se u Sarajevo. Tada smo  uspjeli da pridobijemo u ekipu velikog covjeka i vizionara Mirsada Mrzica Mirsu vlasnika butik Amel koji je odlucio da bude spoznor ekipe. Te godine su igrani svi turniru u Sarajevu i okolici  plus se putovalo u Bugojno. Ekipa se ustabilila sa novim  pojacanjima i velikim sponzorom. Kupio je odmah tri garniture kvalitetnih dresova (plus pojedinci igraci ekipe imali premije sto je do tada nezamislivo bilo) i bilo je sve spremno za Kutiji Sibica 1986. U ekipu se vratio Zoka i plus su stigla pojacanje u golmanu Dadi i  super igracima Gosi, Mikiju i Muji sa Aneksa.

Kutija sibica 1986 godine

560 ekipa je obecavala mnogo i sto se tice igrackog kadra i sponzorstva. Uspjeli smo dobiti covjeka sa velikim ambicijama ne samo pokrovitelja troskova nego cak su pojedini (bukvalno pojedini i bez ljutnje drugih igraca) igraci dobivali premije. Zvao se Mrzic Mirsad-Mirso bio je vlasnik popularnog butika Amel. Doveo je pojacanja u ekipu Dado, Miki, Gosha, Mujo i Zoku opet vratio plus stalni clanovi Terza, Faik, Rajko. Uz ekipu je uvijek bio Coco (Azaro).

Mirso je kupio tri garniture za to vrijeme perfektne dresove i imali smo obicaj kada izadjemo na teren da izadjemo namjerno u istoj boji kao protivnik i nakon zagrijavanja organizator nas salje da se presvucemo jer u to vrijeme niko nije imao rezervne osim Davora naravno (Faikova i Terzina ideja). Atmosfera je bila dobra, uigravali smo se sa Davorom na Skenderiji, igrali te godine Fis gol za Veronu i bili prvi, igrali u Bugojnu. Te godine mnoge Sarajevske gazde su pocele da ulazu vise u svoje ekipe kao Haso u Tabasko (Mrso, Glista) Banda i HB (sa Ficom, Saricem) Ruza (sa Zokom, Korjenicima), RS sa Sarom (Haris, sa timom Vratnika) Medo standarno sa Veronom, Davor uvijek u vrhu sa Kenanon (Fudom legendom, Senom, Bimbom) Sons sa Mirom (Dzeta, Ljupe, Djapo) i mladje generacije Bordo 9 sa Ramizom (Zeka, Kigen, Dzapo) Rio sa Baltom, Bozom, Duga sa Ilidze sa Soljom, Munom, standardna Banka sa Atkom, Prajsom, Seadom, Svabom i ostali. Prvo kolo na Kutiji je bilo lagano, kao i svake godine putovanje vozom, hotel Panorama, cafe Leptir i picerija B.J.  Standarno ekipa Faik, Zoka, Terza, Coco sa Mikijem su imali nastupe po Zagebu nakon utakmice (nekad i prije). Mirso nije bio bas odusevljen sa tim i ispali su prvi problemi, Zoka se naljutio i nije vise putovao sa nama. Nije bilo tesko naci igaca u to vrijeme ali mi smo se odlucili za Siftu (super i igrac i covjek). Da sve bude po belaju na drugo kolo Faik je zakasnio na voz, Mirsu je izludio tada ali secom stigao je taksijem sa Ticom u Zagreb. Pobijedili smo i tada ali atmosfera se kvarila. Te 1986 niko iz Sarajeva nije putovao na Kutiju jer to nisu bas mali i troskovi i odricanja. U trecem kolu smo nesretno ispali na penale i Mirso iako ljut naucio je mnoge stvari u vezi turnira i vec tada je poceo da pravi planove za nove igrace (pojedinci su otpali) za Kutiju sibica 1987. Odlucio je u ekipu pozvati Goluba, Klacara, Hiku i Gorana, Zubeta sto bi sa Terzom, Dadom, Faikom, Siftom i Rajkom bila respektabilna ekipa. Veliki planovi za 1987 godinu i Kutiju sibica.

Kutija Sibica 1987 godina

Krenulo je vec u martu1987 tragicno za familiju, prijatelje i sve poznanike Mirsada Selimovica Mirse, poginuo je u saobracajnoj nesreci kod Zenice (Vranduk popularni po udesima) vracajuci se iz Italije u svoj grad Sarajevo! Veliki gubitak za sve pa tako i za nasu ekipu Amel. U njegovog ime smo nastavili da igramo i osvojili smo popularno 6. Aprilski turnir (nakon Fis gola, drugi po popularnosti i masovnosti). Njegova majka i sestra (Raza i Mujesira) su nastavile finansirati ekipu i za taj turnir su igrali pod vodstvom Nove i Kambera: Dado, Klacar, Gosha, Kula, Goran, Faik, Mujo, Terza,Sifto i Rajko. U krcatom Fisu smo pobijedili Veronu koja je za finale dovela pojacanje u Mihajlovicu i Shabanadzovicu, plus standardni Vako, Vlaski, Rutko, Golub, Zoka, Tosa, Ramiz. Medo je bio ljut za osvojeno drugo mjesto i pehar je razlupao od beton. Veselju nije bilo kraja i Novo je uspjeo objaviti u Asu tadasnje popularnom tabloidu slike sa proslava u Lotosu, Adamsu i naravno sve zavrsilo u Davoru (Fudo legenda cestitao nam tada). Igrali smo na Fis golu te godine bez nekog uspjeha. Pripremali smo se za Kutiju kao i uvijek na terminima sa Davorom. Te 1987 bilo ja 504 ekipe (prvi put samo mi iz Sarajeva) vec se osjetio pad prijava sto radi previranja u drzavi, sto radi fininsiranja.

Uspjeli smo ubijediti Mirsinu majku za pomoci i prijavili ekipu u sastavu Dado, Golub, Klacar, Goran, Faik, Terza, Zube, Sifto, Hika, Rajko i Novu kao trenera. Ekipa respektibilna ali ocito bez srece te godine. U drugom kolu smo ispali na penale i vratili se u Sarajevo znajuci vec tada da cemo doci opet 1988 godine jer Kutija Sibica je tako dobro organizovan, popularan turnir da jednostavno i ucestvovanje te cini ponosnim. Putovati 450 kilometara da bi odigrao vikendom jednu ili dvije utakmice i opet se vracao ako pobijedjujes je nesto sto mogu samo istinski  igraci, ljudi koji vole loptu bez granica. Posebno smo zahvalni tadasnjim organizatorima Kutije Zoranu Aplencu (pokojnom), Vargi i Dubravku Klementu koji su nam izlazili u susret radi rasporeda, rezervacije hotela, diskonta i za sve ostalo. Kutija Sibica 1988 iduci nastavak!

Kutija Sibica 1988 godina

Nakon izgubljene utakmice na Kutiji Sibica 1987 i povratka u Sarajevo bili smo tuzni ali ne razocarani da vec tada pocinjemo planove za sljedecu Kutiju. Ekipu je trebalo pomladiti, napraviti pozitivne rezove a godina 1988 je bila godina mnogih transfera igraca koji su bili standarni u stabilnim ekipama ali mogucnosti da osjeti najbolji i najjaci turnir nije lako odbiti. Finansiranje ekipe je nastavila Mirsina majka Raza i sestra Mujesira.

Kupljeni su novi dresovi, dovedeni mladji igraci a ujedno dobro momci kao golmani Radovic i Fico, Miki se vratio opet, Zeljko iz Davora, Zube, Miki, Kigen (pokoj mu dusi, ziva vatra od igraca plus na putovanjima uvijek spreman za sale svakojakve i zasluzuje poseban prilog o njegovoj karijeri, zivotu, ljubavi prema familiju, gradu, prijateljima, komsijama) i standardni Faik, Sifto i Rajko. Uz ekipu je uvijek bio i Mehica. Igrali smo na Mejtasovom turniru, Vogosci, Fis golu, Ilidzi i nije bilo nekih posebnih rezultate osim potrebnih utakmica mladjim clanovima ekipe. Rada, Fico, Kigen, Zeljko, Zube, Toma su bili velika inekcija za ekipu ali u pozitivnom smislu. Na Fis golu 1988 godine za Amel su igrali kao pojacanje Svabo, Nina, Raka plus standardni Goran, Sifto, Zube, Toma, Alan, Rajko i trener ekipe Terza. Izgubili smo ali od igrali posteno i dobro Fis Gol. U Sarajevu te 1988 godine pojavilo se mnogo novih ekipa, igraca koji su obiljezili turnire u gradu i oko grada. Igraci kao Abdel Besovic, Hakija Mrso (pokoj mu dusi koji je to momak i igrac bio da zasluzuje posebnu pricu a vjerujem da niko bolje nije poznavao Hakiju od njegovog mentora Hase iz Tabaska), Glista, Sabit Sljivo, cijela ekipa Rio, vise ekipa sa Bascarsije i poznatih restorana i kafica, Haris Karamehmedovic je odigrao perfektno sve utakmice na Fis golu, Banda sa HB-om uvijek sa novim pojacanjima. Na Fis golu su igrali za razne ekipe kompletni  timovi Zelje i Sarajeva i odigrali super. Djeta standarndno dobar ali ekipa Sonsa je imala od pocetka samo jedan problem i niko to nije uvidjeo osim Djete ali ni on nije htjeo da se zamjera gazdi. Miro je uvijek mislio na svakom turniru da on treba da igra prvog spica i da je bolji od svih koji su igrali sve te godine za Sons (iako iskreno nije bio los igrac) pa cak i od Corluke, Klacara….(jedino nije mislio na Djetu). Novo je to shvatio ali ako mu kaze nema frizure djaba i prepustio vremenu sve. Na Kutiju Sibica 1988 smo krenuli pomladjeni, uigrani ali uvijek trebas i srece. U ekipi smo imali igraca koji je zelio da izgubimo jer nije volio vise da putuje i upravo se to dogodilo. Spozor ekipe (Raza i Mujesira) nakon svih tih godina bio je takodje umoran i naravno troskovi svih tih putovanja, hotela, hrane. Tada smo dobili obecanje od popularnog kafea Leptir i  vlasnika Miljenka Tomljenovica da ce biti sponsor ekipi Odeon- Leptir na medjunarodnom turniru u Porecu (svi troskovi hotela Plava Laguna, hrana i pice za cijelu ekipu). Tada odlucujemo da vise ne igramo takmicarski dio Kutije Sibica nego igramo finalno vece egzibicijsku utakmicu sa selekcijom Kutije, naravno pomogao nam je tada kao i uvijek ranije pokojni Zoran Aplenc, Dubravko Klement.

Kutija sibica 1989 godine

Nakon zadnjeg takmicarskog ucestvovanja na Kutiji odlucili smo prestati putovati iz vise razloga, sto ekonomskih, sto radi politickih previranja ne samo na nasim prostorima nego i cijeloj Evropi (padanje komunizma, Berlinskog zida, pojave tata Slobe, Franje i Alije). Naravno ekipa Bordo 9 se pomladila totalno i te godine 1989 je bila u sastavu: Fico, Drasko, Sale, Nikola, Dzapo, Zeka, Srle, Prco, Amir, Zuti i pokojna Legenda Vlado-Kigen a Rajko, Novo i Ramiz burekdzija bili sa ekipom. Putovalo se na turnir kod Bosanskog broda (koincidencija u tom Sijekovac selu jedan od pocetaka rata u BiH), igrali, zezali se, pili i pobijedili sve.

Igrali na 6-Aprilskom turniru, Fis golu (te godine rekordan i po  ekipama i po igracima). Ekipa se uigravala, postajala jaca, stabilnija i najvaznije svi su igrali svakodnevno na Sportskom centru Cengic Vila 1. Poceli smo pripreme za revijalnu utakmicu na Kutiji sibica 1989 i igramo sa selekcijom koju predstavlja Uspinjaca (ispali u cetvrtfinalu) predigru tadasnjim zvjezdama tih prostora (Boban, Prosinecki) nema sanse da se brukamo jer predstavljamo grad Sarajevo. Uspjeli smo u ekipu dovesti ne samo dobre igrace nego i dobre mladice. Pojacali smo se sa Kupresaninom, Raickovicem, Djuricem i Corlukom plus Zeka, Amir, Dzapo, Kigen, Fico i Zuti. Putovali smo vozom za Zagreb i samo jedan primjer koliko je veliki covjek Raickovic, cekao nas je u 1.30 ujutro u Doboju na stanici gdje su mu zivjeli roditelji od supruge. Atmosfera je bila perfektna u vozu a predvodnik kao uvijek pokojna legenda Kigen i veliko iznenadjenje Kupresanin Dane je super momak uvijek spreman za salu. Uvijek moras rascunati na iznenadjenja tako oba golmana Fico i Zuti nisu se pojavili na stanici u Sarajevu. Ali mi znamo da je Amir najbolji golman ako treba. Doputovali smo rano ujutro u Zagreb, pojedinci otisli na spavanje (Panorama naravno) pojedinci razbacani po gradu, jer utakmicu igramo navece. Naravno posjete cafeu Leptir i pregovori o finansiranju za Porec (prvi medjunarodni turnir na tim prostorima sa ekipama iz Italije, Austrije, Madzarske….).

Dom sportova kao uvijek krcat za finalno vece, prije nas su igrali glumci i pjevaci, utakmica za trece mjesto i tada mi sa Selekcijom Kutije (sa Popovskim, Sudy, Gorican, Bajzom, Setkom gotovo komplet Uspinjacom). Tu noc svi ce upamtiti po maestralnoj igri Daneta Kupresanina. Komplet dvorana mu je aplaudirala za postignuta dva gola (jedan petom) a Zeka (Dane stalno nama govorio a sto igra ovaj buco), Kigen, Corluka, Dzuric, Raickovic, Dzapo i na golu Amir su samo bili perfektna pratnja maestralnoj veceri Daneta Kupresanina. Pobijedili smo 2:1 selekciju Kutije sto se nikada prije nije dogodilo. Organizatori Zoran Aplenc (pokoj mu dusi veliki covjek) i Dubravko Klement su bili zahvalni za dolazak iz Sarajeva i vec tada nam rekli da igramo i 1990 godine opet finalno vece. Zahvaljujem se svim clanovima ekipe te veceri na Kutiji sibica 1989: Kupresanin, Raickovic, Djuric (super igrac i momak) Corluka, Dzapo, Turkovic, Lukovic Kigen Vlado, Amir Spahic i ekipu je vodio Rajko.

Kutija sibica 1990 godine

Nakon pobijede na revijalnoj utakmici selekciju Sibica organizator je obecao ponovno gostovanje na Kutiji 1990. Vratili smo se u Sarajevo i naravno svi u gradu su cestitali na pobijedi i maestralnoj igri Daneta Kupresanina. U januaru 1990 smo Novo, Ljupe i ja putovali u Zagreb na pregovore sa vlasnikom Cafe Leptir o turniru u Porecu u martu (prvi medjunarodni turnir sa ekipama iz Austrije, Italije, Madzarske i Slovacke) plus ekipe iz Beograda, Splita, Zagreba, Maribora, Ljubljane, Umaga, Pule, Podgorice, Tuzle i Sarajevo dvije ekipe. Stigli smo u Zagreb i otisli u klub knjizevnika na veceru i dogovor. To vece koliko smo se smijali da su nas vilice boljele, sjeli smo u restoran i konobari su donjeli supu  ali koja je bila pun tanjur mesa sa gljivama, karfiolom prepecenim ali bez juhe i kada smo pojeli Legenda Ljupe (pokoj mu dusi, ljudina i po) kaze meni i Novi ja jeste vecera super  jesam se najeo. I u isto vrijeme kad je to rekao konobari su donosili nove tanjure sa porcijama krcate sa mesom, krompirima, salatom i Ljupe pita mene i Novu sta je sad ovo??? Miljenko vlasnik Leptira nam je obecao da place troskove hotela, hrane, pica za cijelu ekipu u Zelenoj laguni u Porecu,  za nas 7 dana koliko traje turnir. Vrastili smo se u Sarajevo i posto se turnir igra 1+4 u polju mora se napraviti ekipa dostojna turniru. Ljupe, Novo i ja smo odlucili povesti dobre igrace, karakterne ljude koji ce zastupati Cafe Leptir. Turnir se igrao u martu i na put su krenuli Novo, ja, Rada, Golub, Dzeta, Anto, Corluka, Hoso, Toma i Zube. U Porecu je cekao Miljenko, (plus jedan njegov prijatelj). Ljupe nije mogaao radi posla da putuje sa nama. Interesantno druga ekipa iz Sarajeva po “imenima” je bila kvalitetnija ali je vec  u grupi ispala i vratila se u Sarajevo. Nasa ekipa ne samo da je pobijedjivala ostale ekipe nego je odusevila sve, publiku, novine su pisale o maestralnoj igri, vlasnik Leptira je bio odusevljen. Svako vece vlasnik Leptira je  cijeloj ekipi kupovao dvije flase viskija za proslavu pobijeda. U finale igrali smo sa ekipom Kompred iz Tuzle, koji su iskreno super ekipa ali da nam u polufinalu nas najbolji igrac tog turnira Golub nije  izbacen i kaznjen neigranjem u finalu mi bi 100% pobijedili Kompred. Bez Goluba nismo imali sanse za pobijedu. Odigrali smo super, vlasnik Leptira odusevljen i na povratku u Sarajevo smo svratili u Zagreb (hotel Panorama) da proslavimo drugo mjesto na velikom mrdjunarodnom turniru u Porecu. Vratili smo se u Sarajevo, osvijetlili obraz gradu i spremni za druge turnire. Sarajevo 1990 je vec izgledao kao uvijek preljep ali sa raznim strajkovima, nacionalnim nabojima na svim stranama, citajuci stampu iste situacije u cijeloj drzavi. Osjecalo se u zraku, mirisalo sve na velika desavanja u buducnosti. Igrao se Fis gol (u Skenderiji prvi put), osjecalo se pogotovo kada se 1990 igralo na  Palama, Vogosci, Ilidzi, Bugojnu da stizu mracna vremena na ta podrucja, sve potvrdjeno istinito u ratu koji je bio od 1992-95. Praveci ekipu za revijalnu utakmicu na Kutiji sibica je to potvrdilo. Nisi mogao naci deset  ljudi da putuje, strah se uvukao u ljude.

Bozo vlasnik Odeona je odlucio pomoci da se napravi ekipa i doveo je iz Zelje Srecka Ilica (totalna razlika od Nikica, momcina i po), Cinu Janjetovica (super mladic i igrac) i ostatak igraci Bordo 9 Zeka, Kigen, Dzapo, Zuti, Fico i Balta igrao za Rio. Igrac Zelje Nikola Nikic je trazio lovu (trazio da mu Bozo plati kazne za parkinge i naravno Bozo odbio) kada smo isli na pregovore (tada imao kucu u Nedzaricima) zakljucao  je kucu, zasmracio sve i nije smjeo otvoriti vrata. Do tada Nikola Nikic je bio svima u gradu legenda od tada obican jadnik i seljacina (rat je to pokazao najbolje za njega). Seljacina se vratio svojim kravama. Stigli smo u Zagreb, nista bolja atmosfera nego u Sarajevu ali mi smo stigli da igramo utakmicu i nismo se upustali u probleme. Dvorana u Domu sportova nije bila ispunjena u finalu po prvi put, odigrali smo utakmicu, izgubili ali odrzali rijec da cemo igrati. Zahvaljujem se danas 2014 svim igracima na toj utakmici: Memisevic, Korkaric, Turkovic, Lukovic-Kigen, Balta, Janjetovic, Ilic i vlasnik Odeona Bozo Smoljo i Rajko Dugandzic. Vratili smo se u Sarajevo zivi i zdravi sto je bilo najvaznije te 1990 godine. Kraj.

Autor: Rajko Dugandzic

FIS-GOL TIM

10.05.2023.

Exit mobile version