Agilnost je jedna od najbitnijih motoričkih sposobnosti koja ima poprilično velik utjecaj na sportsku izvedbu. U sportu najuspješniji sportaši su ujedno i najagilniji sportaši. Općenito sport je izrazito napredovao i pomaknuo svoje granice. Igra od sportaša zahtijeva da se brzo i efikasno kreću te mijenjaju položaj svog tijela i pravac kretanja.
Marković i Bradić (2008) podijelili su kondicijski trening u nogometu na 2 dijela, a to su energetski trening (trening izdržljivosti) i živčano mišićni trening. S obzirom da nas u ovom trenutku više zanima motorička sposobnost zvana agilnost, logično je da ćemo se njoj više posvetiti i izabrati živčano-mišićni trening u kondicijskoj pripremi nogometaša. Također, važno je napomenuti da je agilnost u uskoj vezi s brzinom i eksplozivnosti , stoga ih uvijek promatramo u kombinaciji. Uzevši u obzir prethodno spomenute činjenice dolazimo do zaključka da agilnost ima određene principe tj. određena pravila, kojih bi se trebali držati da taj trening koji planiramo izbrusi isključivo agilnost kao motoričku sposobnost.
Neka osnovna metodička pravila za provođenje treninga agilnosti su:
1) Vježbe kojima unaprjeđujemo agilnost treba provoditi isključivo na početku treninga i to nakon pripremnog dijela tj. zagrijavanja, razlog tome je što za izvođenje zahtjevnih živčanomišićnih podražaja organizam sportaša treba biti potpuno odmoran
2) Vježbe ne smiju dugo trajati jer se izvode u visokom intenzitetu, trajanje vježbe je od 3 do 10 sekundi, odmor između vježbi je do 2 minute
3) Ponavljajuća metoda je idealna za razvoj agilnosti, a intervalna metoda za razvijanje agilne izdržljivosti
Kod treninga agilnosti važno je da razvoj sposobnosti koju razvijamo bude u službi sporta, to jest da se poklapa sa zahtjevima i specijalnostima. Vježbe trebaju biti bliske s kretnjama koje zahtjeva pozicija igrača ili sama dinamika nogometne igre. Nakon što se određene 15 vježbe i kretnje usavrše, slijedi njihova primjena u tehničko-taktičkom dijelu treninga. S obzirom da su u vježbama agilnosti eksplozivnost i brzina ključni faktori, potrebna je kvalitetna priprema i zagrijavanje kako bi tijelo adekvatno pripremili za maksimalne napore i opterećenja, sve to u svrhu prevencije od mogućih ozljeda. Sportaše je potrebno postepeno uvoditi u trening agilnosti i to na način da se krene s jednostavnim i manje intenzivnim kretnjama pa sve do kompleksnijih i zahtjevnijih kretnji.
Najvažnije je dobro pripremiti regije koje su najviše uključene za izvođenje vježbi agilnosti, a to su skočne zglobove, koljena, kukove i stup našeg tijela kralježnicu. Osim kvalitetne pripreme i zagrijavanja izrazito je važna sportaševa motivacija. U motivaciji trener ima najveću ulogu, tijekom vježbi konstantno treba poticati sportaša, bilo to verbalno ili pak osobnom mimikom tijela (Foretić, Veršić, Žuvela, 2019). Od sportaša se traži „stopostotna“ izvedba zadane vježbe.
Metodika treninga agilnosti po stupnjevima kompleksnosti:
1) Učenje tehnike frontalnog kretanja pri malim brzinama uz postupno povećanje brzine (nereaktivno)
2) Učenje tehnike lateralnog kretanja pri malim brzinama uz postupno povećanje brzine (nereaktivno)
3) Učenje tehnike višesmjernog kretanja pri malim brzinama uz postupno povećanje brzine (nereaktivno)
4) Postupno povećanje kompleksnosti vježbi s agilnosti u frontalnom kretanju (ne-reaktivno i reaktivno)
5) Postupno povećanje kompleksnosti vježbi s agilnosti u lateralnom kretanju (ne-reaktivno i reaktivno)
6) Postupno povećanje kompleksnosti vježbi s agilnosti u višesmjernom kretanju(ne-reaktivno i reaktivno)
7) Unaprjeđenje višesmjerne agilnosti u specifičnim uvjetima (ne-reaktivno i reaktivno)
8) Unaprjeđenje višesmjerne agilnosti u specifičnim uvjetima (reaktivno)
Učenje tehnike frontalnog, lateralnog i višesmjernog kretanja je poprilično slično. Dijelimo ga na 4 dijela, a to su učenje tehnike starta, zaustavljanja , ubrzanja i promjene pravca kretanja.
Start se dijeli na statički i dinamički tj. ovisno kako se izvodi, iz mirovanja, skipa 16 ili poskoka. Zaustavljanja se uče iz naskoka ili smanjenjem broja koraka. Kod zaustavljanja cilj je što prije se zaustaviti uz što manju potrošnju energije, znači brzo i efikasno. Frontalna ubrzanja su naprijed i natrag, lateralna lijevo i desno, a višesmjerna su kombinacija frontalnih, lateralnih i dijagonalnih kretanja. Promjene pravca kretanja su uvijek pod određenim kutom, ovisno o vrsti kretanja koju koristimo i promjeni željenog pravca kretanja. Nakon naučene i savladane osnovne tehnike svih vrsta kretnji idemo korak dalje i postupno povećavamo kompleksnost samih kretnji. Brzina izvedbe se povećava do 90% od maksimalne brzine. U vježbe se uključuju razni rekviziti kako bi izazvali dodatno vanjsko opterećenje. Poligonski oblik rada se pokazao kao jako dobar i kvalitetan princip rada. Elementarne igre su također izrazito dobre za korištenje jer su zanimljive, a uz to obuhvaćaju sve vrste kretnji. U ovoj fazi razvoja uključene su i nereaktivne i reaktivne vježbe i igre, ovisno je li sportaš unaprijed zna raspored kretanja ili sportaš ne zna unaprijed raspored kretanja te u tom slučaju treba reagirati na neki vanjski stimulans.
Daljnja faza razvoja zahtijeva unaprjeđenje višesmjerne agilnosti u specifičnim uvjetima. Vježbe trebaju biti usmjerene prema sportu kojim se sportaš bavi. Brzina izvedbe još raste, a kreće se između 90% i 100% od maksimalne brzine. Koriste se reaktivne i nereaktivne vježbe, ali u ovom slučaju se povezuju s tehničkim elementima sporta kojim se sportaš bavi. Sportske specifične igre i razni poligoni najbolja su kombinacija u ovakvih treninzima.
I na kraju, zadnja stepenica u procesu učenja je unaprjeđenje višesmjerne agilnosti u situacijskim uvjetima. S obzirom da je ovo zadnja faza metodskog učenja brzina izvedbe je maksimalna (95-100%). Dominiraju višesmjerni reaktivni podražaji koji su u potpunosti povezani sa zadanim sportom. Kompleksne vježbe i igre s loptom u nogama dominiraju u ovoj fazi. Sportaš ima zadatak osim agilne i tehničke izvedbe rješavati i taktičke zadatke koje zadaje glavni trener momčadi.
- Nastavak slijedi
FIS-GOL TIM
10.01.2023.