Rodjen sam na današnji dan 11.11.1961 bolnica Koševo. Odrastao sam kod Muzičke škole, Dzenetića Čikma. Raja su mi Mejtaš 2 oko OŠ Silvije Strahimir Kranjčević. Mada, ja nisam išao u tu školu sa mojom rajom nego tada u Jovan Jovanović Zmaj na Drveniji. Komšinica učiteljica Mima Zebić rekla mami ako nas bude upisala u SSK školu postati ćemo lopovi i završiti u KP domu Zenica, pa je mama urgentno intervenirala.
Moji sportski pocetci. Pioniri i juniori Sarajeva, sa 11godina malo pioniri ali ne puno jer roditelji su sve činili da ne budem fudbaler. Misljenje o tvojim trenerima? Legende sve, nema takvih trenera/ pedagoga više. Majke to više ne rađaju.
Igraci sa kojima si igrao a koji si ti najvise cijenio? Sve igrače sam cijenio, to su moja braća od druge mame, mi smo imali neki zajednički bond, bratstvo i fudbal nas je spajao u tu bliskost. Ali bi izdvojio moga druga Vjeku Miletića, sa njim u timu da te stave u savanu da igraš protiv lavova nebi te bilo strah. On bi vjerovatno rekao, njih 11 nas 11, pa poganjati ćemo se. On je bio Roy Keane na steroidima.
Tvoj najtezi protivnicki igrac i zasto? Johan Neeskens. Njega ne možeš preći niti mu uzeti loptu. Čak kad je bio malo, recimo, dobio na težini opet je bio neprelazan i oštar. U Kansas City imamo trening, moj drug Edmond Rugova bivši igrač Prištine i New York Cosmosa, mi smo bili pozvani na probu u KC. Igramo mi posjed lopte, ja nako mahinalno mahalski probacim frajeru kroz noge. Sledeći put ja imam loptu, htjedoh da napravim neki potez kad isti frajer uleti mi klizeći ko kosom i očisti loptu koja odleti skroz gore u tribine. Edo dođe meni i reče: Znaš ko je to? Ne. Johann Neeskens. Eto tako sam upoznao jednog od heroja iz djetinjstva.
Tvoja trenerska karijera i rezultate koji si postigao ? Trener sam postao slučajno. Drugarica moje bivše supruge reče mi za omladinski klub Clearwater Chargers u Tampi Bay Florida, sin joj tu igra i neki Englez je direktor škole. Ja odem, kao bivši igrač Tampa Bay Rowdies imao sam pedigre. Čovjek koji je vodio akademiju je bio niko drugu nego Steve Heighway, bivša zvijezda Liverpoola o kojem i sada pjevaju pjesme. I kako to ide, jedna stvar vodi u drugu i postadoh trener i Steve je bio moj mentor dok nije preuzeo akademiju Liverpool FC i razvio igrače kao Gerrard, Owen, McMannaman, Fowler, Cargher. Što se uspjeha tiče, osvojio sam sve što se može osvojiti na omladinskom levelu u Americi. Najveći uspjeh je osvajanje Freedom Cup turnira u Bostonu gdje smo do 17 pobjedili Glasgow Celtic u finalu, to je ujedno bilo i prvi put da je jedan omladinski Američki tim pobjedio Evropski profesionalni omladinski klub.
Volio si igrati mali fudbal, specificno na turniru Fis-Gol. Tvoja sjecanja? Naravno mali fudbal mi je bio veće zadovoljstvo nego veliki. Igrao sam većinom sa svojom rajom, imali smo strašan tim, dosta talenta na Mejtašu. A također naša starija raja rahmetli Emir Travljanin i Bardak su uvjek mene zvali da igram sa njima. Mene su jedinog a i Gagu su zvali od mlađe raje.
Kada si otisao iz Sarajeva i zasto? Zima 1986, pa žena Amerikanka. Oženio se 1985 pa sam odlagao da idem, teško bilo otići iz SA i ostaviti raju. Dala mi ultimatum za novu godinu ili dolazi ili razvod. Na sreću otišao sam. “Na sreću” se kasnije malo pokazalo kada je rat izbio, doveo sam dosta familije izbjeglica preko crkvenih organizacija, i prijatelja i koje nisam znao u Ameriku onda su oni jedni druge dovodili, svi dobro žive ovdje sada. Mnogi su bili u logorima. Koristio sam moj uticaj i poziciju u Tampi Bay da pomognem bosanskim izbjeglicama, mnogi su dolazili iz Manjača, Kozarac, Žepa i drugih strahota koje su preživjeli.
Jesi li nostalgicar? Dolazis cesto u Sarajevo, rado si vidjen medju rajom? Jesam nostalgičar ali sam bio i praktičan. Nisam dolazio u Sarajevo nikako od te 86 do ovoga ljeta. Imao sam dosta u Americi stvari da radim za vrijeme pauze između prvenstva, lov, robolov, planinarenje koje jako uzivam. Sada uskoro idem u penziju, opraštam se od nogometa poslije 35 godina i hiljade djece koje su prošli kroz moju školu. Dao sam sve od sebe ne samo kao fudbalski radnik, sada ću da se posvetim svojoj velikoj strasti – planinarenju. Išao sam na Mt. Everest base camp trek, u febrauru idem na ekspediciju da se pokušam popeti na 5895 m Kilimanjaro, krov Afrike. Pa nazad u Bosnu da pokušam Challange 2000+, uspone na 78 vrhova u BiH preko dvije hiljade metara. Naravno propušteno vrijeme ne mogu nadoknaditi u mom Sarajevu ali namjeravam dosta provesti tu, Sarajevo ima dušu koju nema ni jedno drugo mjesto gdje sam bio. A tek moja raja, manje ih je puno ali su još tu, malo stariji ali su ostali isti kao što su vazda i bili-raja!
FOTO ALBUM:
Igrao sam za Gem, ekipa koja je osvojila turnir Fis-Gol 1984 godine. Taj turnir mislim da sam samo jednu pokušao odigrati ali sam imao povredu prepona, dobio na velikom fudbalu. Jako smo dobru ekipu imali i svi smo bilo ista generacija. Bilo nas je teško tada pobjediti. Kompaktnost je bila, jer smo odrasli skupa, igrali fucu i košarku stalno.
FIS-GOL TIM
13.11.2023.