Sjećanja, uspomene i pamćenje
Čekajući da zamirišu lipe. Završili smo malu maturu. Došao je lipanj. Lipe su ponovno zamirisale. Najzad, došlo je dugo toplo ljeto. Mali maturanti kolektivno s školom odlaze na ljetovanje na more. Odredište, negdje između Herceg Novog i Igala. Smjestili smo se u ogromni šator na nekoj livadi. Ostalo mi je u sjećanju odlazak u Herceg Novi, u ljetno kino, gdje smo jedne lijepe i tople ljetne doći gledali pustolovni film “Grof Monte Cristo”. Bila je to kasna predstava, s početkom u 22 sata. Film me jako zainteresirao, ali je bio predugačak za gledanje. Ne znam da li sam drijemao ili gledao film. Često sam se štipao da ne utonem u duboki san, jer glavni lik u filmu preuzima na sebe odgovornost da uspostavi pravdu, nekada davno u Napoleonovo vrijeme. Nemam pojma da li je uspio u tome, jer sam već bio u dubokom snu. Po završetku filma vraćamo se u onaj naš veliki šator.Tek što smo ušli zove me Žika, Živković prof. Matematike. Ja mu odgovaram, ono, po sarajevski. “Zaspao sam!”, a on ljut k’o ris:” Kako si bre zaspo, kad si tek ušo u šatorče.?”, a ja opet po svom:” Dobro CUCE BUCE, ne spavam.!” Inače Žika je često govorio CUCE BUCE, kada bi pored nas prolazila zgodna nastavnica /SH/ Ančić. Skužio sam što zapravo znači ta njegova poštapalica kada je čitate kao čirilicu. CUCE BUCE.
Za vrijeme ljetovanja te daleke 1955.godine dogovoren je fudbalski susret između domaćeg Jedinstva i malih maturanata Treće gimnazije iz Sarajeva, pojačana s nekoliko starijih, npr.prof. Jažić, podvornik Sado i još neki. Okupila se brojna publika, domaći navijači, a i mi smo imali svoju brojnu publiku, đaka i profesora i drugih iz Sarajeva. Travnati teren, koji je markiran. Mreže zategnute. Tu su i sudije. Izlazimo zajedno na teren sa igračima Jedinstva. Oni u zelenim dresovima, bijelim šorcevima. Naravno tu su i štucne, na nogama kopačke. Mi, onako da ne kažem bijedno, u bijelim atletskim majicama i crnim šorcevima. Ista ona oprema koju smo nosili na časovima fiskulture u Trećoj gimnaziji u Sarajevu. Na nogama, neki od nas u nekakvim tenama, a drugi u zepama. Ovo je bio, može se tako reči istorijski i prvi susret malih sarajevskih maturanata na pravom igralištu. Bila je to neobično dobra tekma. Nitko nije mogao očekivati da će se naša ekipa moći suprotstaviti ekipi Jedinstva iz Herceg Novog. Publika je uživala u igri obje ekipe. Aplauzi se smjenjuju, publika je gromoglasno navijala, čas za jedne, čas za druge. Švabo je fantastično igrao. Valjao je loptu i domaće igrače, koji su padali kao snoplje oko njega. Oduševio je sve svojom igrom, čak i domaći navijaći su uživali u njegovim bravuroznim driblinzima. Kraj utakmice: Mali maturanti- Jedinstvo 6:2. Prolazimo pored domaćih navijača. Čujem komentar jednog domaćeg navijača a odnosi se na Švabu: “Ovaj će mali biti drugi Vukas.!”
Glupost i glupi ponos
FK Željezničar je te davne 1957.godine oglašavao selektiranje mladih igrača za juniorski sastav. Ljeto, školski raspust. Na Grbavici se skupila gomila djece, ljudi iz željine uprave, treneri i pojedini željini igrači. Na to selektiranje prijavilo se preko 200 dječaka, u nadi da će neki od njih biti izabrani za željine juniore i kao nagradu dobiti besplatan ulazak na stadion i gledati željine utakmice. Bila je to zaista velika nagrada za sve nas, jer više nismo trebali da se bez karte “uvlačimo” na željine utakmice. To je bio razlog da se i ja prijavim. Igralo se na pomoćnom terenu, u narodu poznatom kao leš. I tako, toga ljetnog julskog dana, bila je srijeda 1957.godine, zaigrah u jednom sastavu, nasuprot drugih, ali u igri provedoh tek nekoliko minuta. Driblig, dva, tačan pas i gotovo. Kao prvog prozvaše me da napustim teren. Rekoše mi da sam primljen. Odmah su me slikali za registraciju…, ja u Željinom dresu. Kažu da je tome ” kumovao” željina legenda Ilijas Pašić, tj.presudilo je njegovo zapažanje. Trener juniora je bio nekadašnji lijevi bek Želje Spasoje Abramović. Nekako, odmah u početku me zagotivio. Vjerovatno je primijetio da s lakoćom obavljam sve ono što nam je objašnjavao. Koliko sam skont’o mene je ” predodredio” na mjestu desetke u napadu, koja se tada zvala lijeva polutka ili lijeva spojka. Objašnjavao mi je kako da izvodim neki slobodni udarac, / ja kao dešnjak/ s lijeve strane ili kornera. Bilo je dana kada je iznenada morao napustiti trening i meni bi rekao:”- Ti nastavi dalje da vodiš trening.!” Približavala se nedjelja. Došao je i taj ” kobni petak”. U nedjelju bih vjerovatno nastupio u napadu zajedno sa Švabom. Protivnik je bila paljanska Romanija. Ali, za vrijeme treninga, toga dana, moj školski drug iz Treće gimnazije i suigrač me prozva mojim pravim imenom, i to je bio kraj, jer sam se registrirao na tuđe ime, a da sam samo to uradio šest mjeseci ranije i registrirao se na svoje pravo ime, sve bi bilo drukčije. Nisam više dolazio na Grbavicu, jer bilo me je stid, kakvu sam glupost napravio. Ali, jednog dana pozvaše me iz Željine uprave, pozvao me Toni Karačić da dođem na Grbavicu i nastavim trenirati s prvim timom Želje. Trener prvog tima je bio Miroslav Meho Brozović. Svake srijede na glavnom terenu igrala se utakmica između prvog i drugog Željinog tima. Bili su to treninzi koji su izgledali kao da se igra neka prvenstvena utakmica. Na svakoj takvoj utakmici prisustvovalo nekoliko hiljada željinih navijača. Teren markiran, postavljene mreže, tu su i sudije. Najzad dođe ta srijeda. Bilo je to jednog vrućeg ljetnog dana1957.godine. U svlačionici sam. Oblačim željinu opremu. Ilijas Pašić, željina legenda, smiješi se pri pomenu moga prezimena: “Nikada nisam čuo za ovo prezime.!” Do mene na klupi desni half prvog tima legenda, Asim Imamović Car. “Molim te, / kaže mi/ možeš li uzeti moje nove kopačke, da ih malo razgaziš.?” Nisam tada konto, da će me možda te njegove kopačke žuljati za vrijeme igre i da će Asimu, mom direktnom čuvaru biti lakše. Ali, sve je bilo ok. Kopačke me nisu uopće žuljale. Negdje pri kraju poluvremena primih jednu dubinsku loptu na lijevoj strani, nešto iskosa i napravih još par koraka, šutiram, lopta odlazi nisko tik pored Radovićeve stative, pored gola. Uspio sam šutirati prije nego me je uspio blokirati gorostasni željin centarhalf Osman Jusufbegović. I tako, završi se prvo poluvrijeme. Kondicioni trener se obraća Brozoviću: “Njega treba zamijeniti/ pokazuje na mene/, jer je odradio tek nekoliko treninga.!” Ali, Brozović, ne misli tako. Ostavlja me u igri do kraja utakmice, iako je na klupi imao Fahrudina Fazlagića i Kasima Kokota. Nastavljam s treninzima, sve dok jednog dana poslije treninga oružar Pavle ne reče mom školskom kolegi iz Treće gimnazije Aci Aleksiću: “Aco, Brozović je poručio da više ne dolaziš na trening.!” Meni bi nešto krivo:” Ako on neće više moći dolaziti, neću neću ni ja dolaziti.! Kakav samo glupi ponos s moje strane. Mnogo godina kasnije, moj brat Toni, koji je tada radio u ” Centrotransu” zajedno s Kasimom Pekmezom mi reče: “Kasim mi je rekao, da si ti u to vrijeme bio bolji od Švabe.!” Jednom prilikom u tramvaju, vidjeh Kasima.Pitam ga:” Jesi li ti to baš ovako rekao Toniju?” On je samo šutio. Pretpostavljam da je kazao baš tako, jer njegova šutnja je sve govorila. Možda ga je pekla savjest, što me onog ” kobnog” petka pred susret s paljanskom Romanijom sasvim nehotice prozvao mojim pravim imenom. Nikada mu nisam zamjerio, a što bih, jer sam napravio dvije gluposti. Prva naivna glupost oko lažne registracije na tuđe ime, a druga kada sam konačno prekinuo moguću fudbalsku karijeru, zbog glupog ponosa. Kad malo bolje razmislim Kasim me ” pogurao” u Želji. Ali… Glupost ostaje glupost, bila ona kao naivna glupost, ili glupi ponos.
Druga generacija Hrasničara
Igrala je fudbal ali ne na ulici na “male”, ne na malonogometnim turnirima već na terenima za veliki nogomet. Bio je to Egzercir na Čengić Vili 1, koji je izgrađen za vrijeme Austrougarske, kao vojno vježbalište, koji je po okončanju Prvog svjetskog rata korišten kao alternativni stadion. U stvari većinu utakmica naša starija raja igrala je na željinom stadionu u Pofalićima, kada su često igrali protiv Novog Hrasna. U ekipi Starog Hrasna igrali su: Nikola Nešković, Tomislav Pešek, Lojzi Smekal, Ivan Požar, Aco Sekula, Handan Hamdo, igrao za drugi tim Želje, Fadil Fajkica Handan, Braco Kokotović i drugi. Za Novo Hrasno igrala su braća Vidić Anto i Zdravko Vidić, Čiva, Divjan, Gaga i dr. Na mene je najveći utisak ostavio Stevo Smrzić Keva, koji je igrao za Novo Hrasno. Kakav je to samo bio tehničar i dribler. “Jeo” je loptu, prosto rečeno. Gledao sam uvijek te utakmice, ali i pored bodrenja naše ekipe od raje iz Starog Hrasna, naša ekipa je redovno gubila te utakmice. Mnogo godina kasnije, kada je Staro Hrasno formiralo odličnu malonogometnu ekipu, sretnem sada već doktora Zdravku Vidića. I, tako malo po malo prisjetismo se tih utakmica, uz njegovu izjavu:” Mi smo vas uvijek pobijeđivali.!” ” Jeste, to je tačno, ali našu stariju generaciju.” Šutnja je bila njegov odgovor. Naša starija generacija više je volila kafane i igranke i nisu baš puno marili za fudbal. U to vrijeme sarajevska štampa je pisala o brojnim tučama na igrankama u Novom Sarajevu: ” Bande Žarka Ostojića i Žarka Bureka iz Hrasna, izazvale tuču, polupali to i to, prebili te i te. Ustvari nisu to bile nikakve bande, to su bili žestoki momci, koji su išli s našom starijom rajom na igranke i śtitili našu raju od čestih tuča na igrankama. Žarko Ostojić živio je u Osmoj ulici. Bio je mašinovođa po zanimanju. Onako, štrkljav, povisok bio je pravi neobuzdani fakin. Žarko Burek živio je u Novom Hrasnu, bio je malo podebel i takođe uvijek spreman za tuču, ako je to bilo potrebno. Žarko Ostojić, jednom prilikom vezeći teretni voz i zbog prebrze vožnje sletio u neko kukuruzište. Starija naša genaracija obično bi se pred igranke okupljala u našem stanu u Osmoj ulici. Sjećam se imena tih momaka: Nikola Nešković, Braća Sekula: Kamilo, Branko Moto i Aco, Mišo Požar, Anton Požar, braća Baba Karlo i Anto, Tomislav Pešek, a kao njihova zaštita uvijek je s njima bio snažni, atletski razvijen Lojzi Smekal.
I, tako, dođe mjesec lipanj, lipe zamirisale. Došlo dugo i toplo ljeto. Godina 1950. Završili smo prva četiri razreda Osnovne škole u prostoru današnje Idrizove džamije u Starom Hrasnu. Na jesen bi trebali nastaviti školovanje u Trećoj gimnaziji, jer tada se poslije Male mature nastavljalo školovanje još 4.godine da se završi gimnazija. Sunce upeklo, a mi, gdje ćemo na kupanje? Zna se, na Miljacku, ispod klaoničkog mosta. U to vrijeme, Miljacka je bila prilično čista, puna ribe, i vrlo topla. Ispod mosta, nas nekoliko zavučemo ruke pod stijene, pipamo lomove, kako smo to zvali i tako, uvijek je neko od nas uspio izvuči ribu ispod stijena. Kupamo se, skačemo s mosta u Miljacku, neko na glavu, neko na noge. Omer se upravo popeo na ogradu mosta, pripremajući se da skoči, kad naiđe neka žena, kratko podšišane kose i poče galamiti:”Vidi ti njega, kupa se u zagađenoj rijeci, i još go, k’o od majke rođen.!” Naljepismo tu ženu: Šuti kozo ošišana.!” Za divno čudo žena samo reče:” Vidimo se na jesen u gimnaziji.!” Dođe tako i taj septembar. Omer i ja u istoj klupi. U razred ulazi nastavnica: ” Ja sam Nada Korica, vaša razrednica. Predavat ću vam to i to. Prepoznali smo je. Ukakili se od straha. Hoće li nas prepoznati.? Možda nas je prepoznala, a možda nije, ali nije ništa rekla o onome što smo joj rekli kod klaoničkog mosta.
Naša Budućnost u prošlosti
Negdje početkom 60- tih godina prošlog stoljeća postojali su mnogi ” mali” klubovi u sarajevskom podsavezu: Budućnost, Montažno, Saobraćajac, Jug, Romanija s Pala, Mladost Župča, Stupčanica Olovo. Našu ekipu Budućnost osnovao je i donekle i finansirao klub u vezi nabavke opreme neki Gaja.
U tom timu Budućnosti pretežno su igrala raja iz Pofalića: Kojo Mađarević, Mišo Pikulić, Bodo Golijanin i dr. Međutim taj Gaja, kojem ne znam ni ime ni prezime, a bio je kao neki menađer kluba, malo pomalo, da ne kažem vrbovao je najbolje igrače iz Hrasna, Ljubu Kalabu i Omera Arslanagića, čak ih je plaćao s nešto love, samo da igraju za njegov tim. Bilo je to čisto amatersko takmičenje i nisu se smjeli plaćati igrači. E, sad, možda je Gaja nešto mućkao oko svega toga, to ne znam, ali je to njegovo vrludanje došlo i do suda. I, tako reče mi jednog dana: Možeš li i ti potvrditi na sudu, da sam i tebe plaćao.? Vjerovatno je bilo manjka love na računu. “Nisi me plaćao i nemam namjeru potvrditi tvoje riječi na sudu!” Kako se to završilo nije me nikada interesiralo. Malo pomalo, dođe tako vrijeme da su u ekipi samo momci iz Hrasna. Zvuči pomalo nevjerovatno, igrali smo utakmice bez ijednog treninga. Kada je kupio fudbalsku opremu, odveo nas je na padine Huma, na neku livadu, onako, obučene u te nove dresove. Ta livada, bila ista k’o i Šanac, strma, a na vrhu šuma, kad najednom iz šume istrči Slavko Maljukan u kompletnoj opremi, inače naše desno krilo i pridruži se nama ostalima da malo trčkaramo u novoj opremi. I, tako, bez ijednog treninga dolazili smo pred utakmice na pomoćni željin teren. Čim se otvori svlačionica, nastane trka, ko će prije uletiti i zgrabiti broj na dresu, ko ujagmi svoj željeni broj, taj sigurno igra i to na mjestu koje je on odranije pikirao, jer tada su brojevi na dresovima bili od 1 do 11. Najbolji ribar među fudbalerima i najbolji fudbaler među ribarima ugrabi svoj željeni dres s brojem 9 i posta, ni kriv ni dužan centarfor. Jedan drugi igrač otimao se da bude bek i to desni s brojem 2 na leđima. Zaigra on prvo poluvrijeme na desnom beku, a drugo poluvrijeme se pojavi na lijevom beku. Naime, u drugom poluvremenu je samo prešao naprijed i nastavio igrati kao lijevi bek. Nikad se nisam otimao da ujagmim neki svoj broj. Uzimao sam ono što ostane. Tako mi ponekad ostane broj 5 i postanem centarhalf. Ja centarhalf, a ribar centarfor, ma super. Nije to bio glavni problem, oni prvi su probrali i brojeve na kojem mjestu će igrati, ali i kopačke, bez klinaca unutra, u kojima je bilo nemoguće hodati a kamoli trčati. Ne znam zašto, ali smo vrlo često igrali po snijegu, možda je Gaja kontao, ili mu je neko rekao, da raja iz Hrasna odlično igra na snijegu. Igrali smo tako, na pomoćnom željinom terenu na Grbavici, na Palama, na pomoćnom stadionu Koševo, na stadionu Igmana na Ilidži, u Visokom, Olovu protiv Stupčanice, ali odlazak taksijem u Kiseljak ostao mi je u trajnom pamćenju. U Sarajevu se sastanemo, obućemo kompletnu opremu i s 5-6 taksija zapucamo u Kiseljak da odigramo utakmicu s “Kiseljakom”. Stignemo pred sami početak utakmice, i autima uđemo na stadion, publika iznenađena, vidjevši nas kako izlazimo iz taksija, kompletno obućeni. Utakmica za par minuta počinje. Naša dva najbolja igrača bila su: Omer Arslanagić, koji je igrao za Želju 1961/1962. Bio je u rosteru: Radović, F. Fazlagić, Krajnc, Kokot, Kulović, Kapidžić, Azabagić, Mirko Gašić, Smajlović, Osim, Duspara, Štaka, Vojinović, Radovan Martinović, Dizdarević, Jovica Radović, Enver Kapidžić, Omer Arslanagić, Božidar Jovičević, Rastislav Matić. Kasnije je Omer Arslanagić igrao za kakanjski Rudar i sarajevsku Bosnu, na mjestu centarhalfa, a njegov mlađi brat Ahmed takođe je kasnije igrao za sarajevsku Bosnu, takođe na mjestu centarhalfa. Ljubo Kalaba je u Želju došao iz Pofalićkog a igrao je za želju 1965/1966 i 1966/1967.g. a u rosteru su bili: Radović, Krsmanović, Matić, Jovanović, Mujkić/Medo, Josip Zemko, Josip Katalinski, Ilija Tojagić, Nusret Kadrić, Enver Hadžiabdić, Miljan Štaka, Josip Bukal, Blagoje Bratić i dr.
Smijeh i suze
U martu 1962.g dobijam poziv za služenje vojnog roka.Dopisujem se s najstarijim bratom Mišom.Pitam, kako su svi skupa u Sarajevu. On mi u sažetku mnogih pisama piše:” Majka je mnogo bolje. Još je jedino bole noge i ruke. Ovih dana spremam se da svečano počnem rad na onom motoru. Prvo ga moram sastaviti. Od onih dijelova, koji se pojave kao višak, riješio sam Marini napraviti romobil. Naravno, nadam se da ću nekako ovog Dekavejca uspjeti nekome da “utopim”. Onda bih kupio nešto novo, i to na kredit. Kada bi se to ostvarilo, do srpnja mjeseca, u što sumnjam, jer u tom mjesecu odlazim na godišnji odmor. Pokušao bih se dokotrljati, malo kod tebe. Pisma stižu.”Evo opet da padne jedno javljanje. Kako si?, Šta radiš.? kako se gura u soldačiji.? Kako tamo pratiš rezultate utakmica.? Ovdje je jučer Željo/ 16.04.62.g./ nabio peticu Karlovcu. Sada je opet na prvom mjestu, zahvaljujući boljoj gol razlici. Sloboda ga prati kao krpelj. ” Kako si.? Ideš li u grad. Piši o svemu tome. Ovdje su svi dobro.Marina je počela naveliko da brblja.
U maju 62.g.piše:” Podigao sam jedan mali zajam. Odobrili su mi 180.000. dinara, pa smo Kaća i ja kupili: kombinovani ormar, ćilim, linoleum, električni štednjak, dvije tapacirane stolice itd. Vidjećeš, kada dođeš na odsustvo, soba je k’o , pardon bog. Za sada nam više ništa ne treba od namještaja, jedino garderoba i neka bolja motorizacija. Inače, nema ništa novo. Često idem kod mame. Ona je dobro. Baš neki dan, sam bio kod nje, kazala mi, da ima namjeru da napravi zube, pa onda, onako ponovljena da dođe kod tebe u Kruševac. Za vrijeme prvomajskih praznika, 4 dana se nije radilo. Padala je kiša, i bilo je vrlo loše vrijeme, čak je bilo i snijega. Ivo je još uvijek na terenu, i on ponekad, obično subotom ili nedjeljom dođe u Sarajevo. Izgleda da ti nisam javio, da sam proizveden u tetka, Ruža je rodila sina. Zgodan klinac. Marina, mi neki dan reče:”Tata piti tiki.!” Ove mrlje što vidiš, znače da te i ona pozdravlja. 05.07.62.g.” Dakle, treba se strpiti, još osam ili devet mjeseci pa ” bumo se vidili”.Ja znam kako je tebi sada, ovih prvih mjeseci, i ja sam bio u toj situaciji, Ali, još samo malo, pa ćeš se sigurno priviknuti. Ti sada sve misliš, da se u Sarajevu i kod kuće, od kada si ti otišao, sve izmijenilo. Tako sam i ja mislio. Nisam bio ni mjesec dana u vojsci, a mislio sam da je Baščaršija preselila na Ilidžu. A, ustvari, ništa se ne mijenja, za čitavo ovo vrijeme, sve je isto, ama, baš u dlaku. Što je najvažnije, svi odreda su zdravi i nema nikakvih problema, pa čak ni problemčića. Ja ti predlažem, da se što više posvetiš nekoj zabavi, naravno, ukoliko je to moguće. Ganjaj loptu, sjedi u bibloteci, igraj šah, ili bilo što drugo, pa da vidiš kako vrijeme brzo prolazi. Sam ćeš se začuditi, kako na brzinu prođe vojni rok. Samo je važno početi, tj.ispočetka nekoliko mjeseci, a kasnije se čovjek sasvim lijepi privikne. Eto toliko o ” tješenju”. A, sada da vidimo kako živiš.? Da li je počelo kupanje.? Izlazite li u grad.? Motor se još nije pomakao s mrtve tačke. Sada je kod Tonija u Hrasnu. On treba da ga sastavi. Samo to ide polako. Znaš kako je, treba da se dobro pretrese, pa ako se osposobi, da ga prodam. Mislim, da sam ti već pisao, da smo malo renovirali stan. Sada smo u završnoj fazi. Obojili smo prozore i vrata i stavili paravan… Mnogo pozdrava od nas troje. Vidimo se u srpnju.!
Evo ukratko sažetka mojih odgovora bratu Miši: “Što se tiče lopte, nastupam za školsku četu “Abehajac”, tako sam nazvao našu ekipu, jer smo svi regrutovani u rod ABHO/ atomsko biološka hemijska odbrana/ Igramo često protiv drugih, a i civilnih ekipa u Kruševcu. Zastupamo naš vojnu poštu 2270/ 4.- Kruševac. Što se tiče zanimanja, ponekad umjesto vježbe, igramo fudbal. Počela je sezona kupanja. Preko zvučnika pozivaju neplivaće da se jave, Javim se i ja, samo da izađem iz kasarne. Dođemo na Moravu.”Instruktor” objašnjava vojnicima, kako da mašu rukama i nogama. Dođem i ja na red.Zaronim i poslije nekoliko metara izronim iz Morave., a “instruktor.”sav isprepadan:” Uh bre, što odmah ne reče da znaš plivati.” Izvlačim se: “Nisam plivao, samo sam ronio.!” Što se tiče izlaska u grad, pobijedio sam u nekom kvizu, unutar čete i dobio dozvolu za izlazak u grad i da mogu uzeti u gradskoj biblioteci neku knjigu, iz koje sam kasnije pripremio neko predavanje koje sam održao u sali punoj oficira i vojnika. Međutim, ja sam tu dozvolu često koristio za izlazak u grad. Svaku večer, sarajlije su se javljale na sutrašnji pregled kod doktora u našoj ambulanti. Dođem tako, žalim se doktorici. Ona poslije pregleda samo napiše bo-nihil, i usput me pita: ” Momak, odakle si ti.?” ” Iz Sarajeva.!” ” Ju bre, svi ste isti iz tog vašeg Sarajeva.!” Ali, i pored svega toga, obzirom da sam u gimnaziji pored Njemačkog, Francuskog učio i Latinski jezik, odnekud” iskopaše” taj podatak i ja počnem raditi u ambulanti; zajedno s medicinskim tehničarima Šiferom Slovencem i Makedoncem Lazom.Opet problemi. Nas trojica pojeli sve vitamine iz apoteke i stariji vodnik nas prijavi na raport kod upravnika apoteke. Druže kapetane, raportira stariji vodnik Petričević: Ovi vođe, proždrli sve vitamine iz apateke. Gromoglasan smijeh.” Vidite još se i smeju!” Nekako se izvukosmo bez kazni, uz obećanje da se to više neće ponoviti. Ali, sada smo ja i Šifer klopali hranu iz bokala, koje je Lazo spremao na analizu u Niš. Lazo nas dvojicu prijavi na raport. Nekako se izvukosmo i ovaj put. Ja sam sjedio zajedno s ljekarom u ambulanti a Lazo je pozivao vojnike, a prethodno bi me upitao: ” Koga da prozovem ?” ‘ Prozovi Cefaleu/ Cephalea/ a glavobolja nikako da uđe, iako ju je Lazo stalno prozivao. Bio je 12. srpnja 1962.g kada sam dobio telegram iz Sarajeva: Odmah dođi, Mišo je umro. Naravno, u prvi mah nisam u to povjerao. Dolazim vozom, onom uskotračnom prugom, rampa zatvorena, voz staje odmah do naše ‘ Rampe’/ igrališta/. U susret mi dolazi tetka Ana, a suze u njenim očima, bile su uvjerljivije od telegrama. Rekli su mi, da je srce bilo u pitanju. Kasnije sam saznao, da je uzrok smrti bila struja, tj loše sprovedena električna instalacija. Te kobne srpanjske noći 62.g., kada je upravo prikazivao film “Smrt vreba” i nije ga uspio do kraja prikazati, te večeri u društvenom domu u Hrasnici. Aco Krivošej, nekadašnji igrač Famosa iz Hrasnice, pri dolasku u našu jedinicu u jesen te godine mi reče:” Bio sam tada u sali, kada se prikazivao taj film. Moj najstariji brat Mišo bio je pun optimizma, uvijek vedar i nasmijan. ” U srpnju odlazim na godišnji odmor, pisao mi je, a otišao je na vječni počinak, baš u srpnju, a imao je samo 33 godine. Počivaj u miru brate i neka je pokoj tvojoj duši.
Napisao i fotografije: Zdravko Požar
FOTO ALBUM:
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 23.01.24.