Prijava na turnir Fis gol
S obzirom da smo na fakultetu stalno igrali mali nogomet kao rekreaciju, a s Đetom ponekad odlazili na termine Sonsa tako smo upoznali teren i turnir Fis gol. Odlučili smo prijaviti se i počeli malo češće igrati na tom terenu, prvenstveno kao sparing partneri Sonsu. Najčešće smo te utakmice gubili u pripremama, jer je Sons bio jako dobar i uigran, a i poznavali su teren jako dobro.
Kako smo dolazili iz različitih gradova najprije smo trebali smisliti neko ime i skupiti novce za uplatu i pronaći golmana, Znaš, studenti uvijek imaju problema s novcima, pa se sada uopće ne sjećam kako smo izvršili uplatu..
Zoran Tica koji je u to vrijeme radio i živio u Sarajevu predložio nam je za golmana Ismeta Sijerčića – mislim da je on bio rukometni golman (RK Bosna Visoko). Par puta prije turnira branio je za nas i bili smo jako zadovoljni.. Ime smo smislili na zajedničkI prijedlog BUGULI kao asocijacija na mjesta iz kojih dolazimo: Bugojno, Grude , Livno. Imperativ rezultata nije postojao, nismo ni znali koliko objektivno vrijedimo u takvoj konkurenciji, i na tako jakom turniru. Nama je svaka utakmica bila biti ili ne biti.
Prvo kolo pa odmah Sons. Do tada smo od njih redovito gubili, a na turniru pobjedili ako se dobro sjećam 2:1. Đetu smo zezali danima, jer to je bio i rivalitet na fakultetu… Naš sastav: Sijerčić, Omazić, Bandov, Duvnjak, Ćorluka i Vrebac, a na klupi još Haljeta i Čondić.
Svih utakmica se ne mogu sjetiti, al po sjećanju još smo igrali sa Kompredom ( u polufinalu), koji je tada važio za kvalitetnu momčad u širim razmjerima, te finale sa Drugarima iz Zenice.. Te utakmice se dobro sjećam.- Već nas je uhvatila euforija. Čak je u nekoj radio emisiji bila nagradana igra : što je to Buguli????? Mislim da smo još igrali jednu utakmicu koju smo prošli na penale , ali ne sjećam se protivnika . Može li biti Verona ili Azaro ili…??????
Naravno bili smo mladi, a malo nas je i pošlo, pa smo na fakultetu bili popularni, a i u gradu su nas zaljubljenici u nogomet počeli prepoznavati. Između ostalih i vlasnik kafića Picadilly (Amir Hadžić) koji nas je znao počastiti pićem, a kasnije smo za njega igrali i do dan danas ostali smo prijatelji…
Za nas su sve utakmice bile jako teške i neizvjesne, al hrabrili smo jedan drugog i vjerovali da možemo u sljedeće kolo proći… Uvijek smo prije izlaska na teren govorili: dajmo i danas sve od sebe pa neka bude što će biti.. Poslije utakmice sa Kompredom bili smo umorni, jedva smo hodali. Valjda je to bio i emotivni šok-pobjedili smo i njih.. veliki rezultat je bio napravljen..
Finale protiv Drugara
Gledajući Drugare do tada na turniru i razmatrajući svoje šanse protiv njih gotovo prvi put svi smo pomislili da smo bolji i da pobjeđujemo sigurno. To je bio prvi put da smo o pobjedi glasno razmišljali, a do tada je vrijedilo pravilo da je protivnik bolji, mnogo bolji a mi moramo samo dati sve od sebe pa što bude… još smo odlučili dovesti jednog igrača da se pojačamo, a to je bio Borimir Perković iz Livna igrač koji je važio za najboljeg od nas. Izuzetan individualac i mislili smo da on može riješiti sve sam… Kad smo mi došli do finala bez njega, s njim možemo pobjediti svakoga.. Tako nas je ponijelo, al tada nismo znali pravilno procijeniti protivnika niti snimiti njegovu kvalitetu….
Naravno Borimir je došao, pokušavao individualnim akcijama i na kraju smo doživjeli poraz… Odigrali smo ispod svoje razine što zbog kvalitete Drugara, što zbog narušavanja homogenosti momčadi koju smo imali do tada..
U svakom slučaju to je bila naša velika odskočna daska za daljnje korake u karijeri i lijepi trenuci koje smo kroz te dane doživjeli na Fis golu…
Napisao: Marin Čorluka
FIS-GOL TIM
14.05.2023.