Dragog kolegu, prijatelja, postenjačinju kakav je bio pokojni Mitar Mučibabić uvijek se rado sjećam. Jednostavno ne znam odakle da počnem da pišem i sjećam se na mog Miću, kako smo ga zvali. Starije generacije ga se sjećaju kao sportskog aktiviste a oni iz Fis-a i Sloge kao vrsnog muzičara. Plus, Mićo je bio dugogodišnji član folklornog društva “ Miljenko Cvitković ”, čije su prostorije bile u Jelićevoj ulici.
Mićo i ja smo bili radne kolege. Radili smo u istoj službi u banci a jedno vrijeme sa nama su bili Miro Perić, Mirza Zenunović, Zlatko Krznarić, Rade Golijanin, Sulejman Redžepašić, Dražen Rebić….. Redovno nas posjecivali Ismet Burić, Radivoje Kovačević, Zijad Hadžić, Mladen Radančević, Džemal Ciguljin, Sveto Despotović i mnogi drugi. Nažalost većina od njih nije više meᵭju živima. Sjećanja na njih ostaju, neko je bio majstor dobrog vica, drugi su bili skloni raznim spletkama, tipa postavljanja oho ljepila na stolice ili na steke ulaznih vrata od kancelarije, neki opet su bili majstori dobre pjesme a mi mlaᵭi – zna se, idemo po cigare, u kupovinu ića i pića…….Bila su to vremena! Za sjećanje, ništa drugo ne preostaje nostalgičaru!
Kada smo počeli naše malonogometne aktivnosti Mićo je bio jedan od prvih starijih kolega koji nam se pridružio. On, Stanko Depolo, Midhat Redžepagić, Zlatko Krznarić, Enver Ibrić – Tumba….su nam mnogo pomogli u organizaciji, prvo 6. Aprilskog turnira radnih organizacija, počev od 1977 godine a potom u dvije godine gradske lige 1981 i 1982 godine. Bili su delagati (besplatno) na utakmicama a išli su na razne lokacije u gradu, gdje se prvenstvo odrzavalo: Fis, Kovači, Ilidža, Velešići, Grbavica, Otoka i naravno, Čengić Vila 1. Nikada nisi mogao osjetiti da je to njima teško, nikada nisu tražili ništa dodatno. Uvijek su bili na vrijeme i svoj posao su odraᵭivali profesionalno. To nam je puno značilo a na neki način pomoglo u stvaranju strategije za budući rad. Naravno, kada je došao turnir Fis-Gol, mi smo sve njih angažovali.
U želji da napravim adekvatan prilog o pokojnom Mići obratio sam se njegovom sinu Srᵭanu za pomoc. On je prihvatio prijedlog a ovo su njegova sjećanja na oca:
Rodio se petog novembra 1933 u Sarajevu. Djetinjstvo i mladost je proveo u Ašikovcu. Otac mu, a moj deda Jovo je takoᵭe radio u vašoj banci na Obali. Krajem 50-ih ili početkom 60-ih su dobili stan u Nurije Pozderca, pod Bistrikom (iza konaka, kroz tunel prema pivari). Tata je isao u Prvu Musku Gimnaziju (a i ja poslije) i pripadao staroj sarajevskoj raji. Svirao je u društvu (mislim da se zvalo Miljenko Cvitković), a sastajali su se u Jelićevoj. Kažu da je kao momak bio dosta popularan zbog svirke (Fis i ostala mjesta). Meni je navodno dao ima po Srᵭanu Matijeviću sa kojim je nekada svirao. Kao djete se sjećam da me je vodio u prostorije u Jelićevoj, gdje su se sastajali. Par novih godina je svirao negdje na Trebeviću, kada sam ja bio mali. Bio je jako privržen fudbalu, otkada ja znam za sebe. Zakleti navijač Želje, ali nikada bučan niti kićen zastavama ili šalovima. Rijetko je propuštao utakmice svoga tima. Otkada znam za sebe, mene je vodio sa sobom, prvo na Koševo, a kasnije na Grbavicu. Za mene je rekao da sam prohodao na stadionu na Skenderiji (gdje je sada dvorana). Tata i mama su se vjenčali 63 godine i živjeli kao podstanari na Soukbunaru, iznad Skenderije. Ispod je navodno bio stadion, kojeg se ja ne sjećam. Do same 1992 godine tata je ostao vjeran Želji i posjecivao sve utakmice. Tu ljubav za fudbal i Želju je prenio i na mene, tako da sam i ja sljedio isti put. Krajem 70-ih se razbolio od srca, ali se oporavio i urednim životom, uz dobru terapiju i dosta šetnje, održavao relativno dobro zdravstveno stanje. Radio je puno radno vrijeme do rata. Na žalost rat je donio neurednu ishranu, nedostatak lijekova i ograničeno kretanje. Sve je to uticalo na rapidno pogoršanje njegovog zdravlja, tako da je dobar dio jeseni i zime 1993 proveo u bolnici Koševo. Umro je kući osmog februara 1994, u 61oj godini života (zaista mlad). Evo, ne mogo da vjerujem da će uskoro biti 20 godina od njegove smrti. Kao sto rekoh, sahranjen je na groblju Sveti Marko, koje je ponovo otvoreno u to vrijeme zbog nemogućnosti sahranjivanja u Vlakovu ili Barama.
Mislim da je bio dobar čovjek, blage naravi i uvijek spreman pomoći. Jako dobar otac, suprug, brat i sin svojim roditeljima, koji su takodje živjeli i sahranjeni na Barama u Sarajevu. Na žalost, to su mjesta koja me sada najviše vuku nazad i koja posjećujem kad god mi se ukaže prilika. “
Da se vratim Mići i na nas odnos kao kolega. Jedno vrijeme bio je najstariji u službi. Dosta toga smo prošli zajedno a njegovi ljudski kvaliteti su prednjačili. Ta njegova smirenost, topla riječ sa puno razumjevanja za svakoga, pa i za mene dosta mlaᵭeg kolegu, mnogo je značila u to vrijeme. Uradio je Mitar toliko dobrih stvari u toku našeg zajedničkog rada, za sve, bez razlike. Generalno, mi svi od navedenih iz službe smo bili nekako “namazani” a Mićo dobričak kakav jeste, sve ja nas pokrivao i bio dežurni u kancelariji za sve potrebe.
Nešto što sebi ne mogu da oprostim je činjenica da nisam bio prisutan na Mićinoj sahrani. Jeste da je bio rat, da se tih dana nemilice granatirao grad sa okolnih, agresorskih brda, ali nema opravdanja, morao sam naći načina da odem prijatelju na posljednji ispraćaj. Koliko se sjećam to je bilo u vrijeme prvih Markala. Nadam se da će me njegova djeca, Srᵭan i Sanja razumjeti i oprostiti mi.
Prijatelju prošlo je evo dvije decenije od našeg posljednjeg susreta, bilo mi je zadovoljstvo poznavati Te, hvala Ti na svemu sto si učinio za mene i naše Društvo iz banke.
FOTO ALBUM – MITAR MUČIBABIĆ:
FIS-GOL TIM
Decembar 2013