Upoznao sam Prajsa, kako sam ja Misu zvao, pocetkom sedamdesetih, nakon izgradnje igralista za male sportove na Cengic Vili 1. Sportski centar izmedju zutih zgrada, kako smo mi objasnjavali onome ko nije znao za tu lokaciju. A rijetki su oni, u to vrijeme, koji su znali igrati lopte da nisu sutali na tom asfaltnjaku. U pocetku poznanstva sa Prajsom, mi smo igrali obicno u suparnickim ekipama. Mi mladji iz kvarta kod “Nebodera” imali smo ekipu koja je bila zeljna dokazivanja. U konkurenciji sa vrsnjacima redovno smo bili u finalima turnira, vecinom smo uzimali prva mjesta a sada je trebalo vrijednost dokazati u okrsajima sa starijim generacijama. U to vrijeme za stariju raju su igrali braca Dizdarevic, Kemo, r. Zijo Kunic, Miso Prajs, Cedo, r. Rase Silajdzic, Ljubo Kalaba, Suljo Oprasic,…..
Kada razmisljam o njemu, njegovim igrackim kvalitetima i turnirima koje smo odigrali zajedno ostaje cinjenica da i pored toga sto smo igrali dobro, imali odlicnu ekipu, nismo osvojili znacajnija prva mjesta na vecim gradskim turnirima. Naosvajali smo se mi turnira ali nisu to bili oni veliki poput Fis-Gola. Vrijedna spomena je osvojena gradska liga, kada smo bili prvi ispred Ljubljanske banke, Kovaca, Grbavice i ostalih ekipa koje su ucestvovale te 1981 godine u gradskoj ligi malog fudbala. Upravo ova cinjenica, gdje je Miso bio sigurno prvi igrac, hajde da kazemo igranja u raji, a gdje se nije dokazao kao turnirski igrac u nekakvom pravljenju rang liste najboljih malonogometnih igraca u istoriji grada prije rata, mi ne dozvoljava da svoga Prajsa kotiram na najvise stepenice ali on je sigurno visoko na toj listi. Ne samo po mom misljenju!
Nase prijateljstvo je nekako raslo neprimjetno a odrazavalo sve, u svakom pogledu, gdje smo postovali jedan drugog i prolazili kroz mnoga igracka iskusenja. On zbog mene i postovanja prema onome sto mi u banci zelimo da postignemo sa malim fudbalom je postao nekako nas clan. Igrao je za nas, ekipu Privredne banke, kada je god trebalo, tj. kada sam ga pozvao. Miso je imao vrlo dobru ekipu i u radnoj organizaciji “Zrak”, gdje je on radio godinama (i tu bio prvi igrac). S druge starne, meni je bilo drago da su ga moje kolege i prijatelji iz Banke prihvatili, te je Miso dolazio na nase sastanke, zabave i na kraju poceli smo ljetovati zajedno. Ukljucili smo njega i njegovu familiju u nas ljetni kamp u Podgori.
Privatno, Miso Prajzler je bio pazljiv suprug i otac. Stanovao je u Buca potoku, imao je jedan sredjen porodicni zivot, sa suprugom Dubravkom i sinom Sasom. Pored nogometa, za Misu muzika je bila veiki hobi. On je bio kolekcionar jaz muzike a pjevao je odlicno. Jedne prilike pozvao je nas saigrace na proslavu njegovog rodjendana u njihov stan, islo se po protokolu blok ove muzike, pa minutaza druge vrste, i tako neko vrijeme. Onda, po starom obicaju, dolaze na red provjere solistickih pjevackih mogucnosti. Znali smo da Mujo Dizdarevic “vodi” u tom, sa svojom legendarnom “Na hastalu gori svjeca” ali kada je Prajs krenuo sa njegovom izvedbom, ja sam bio prijatno iznenadjen. PJAF! Moram priznati, pomislio sam: da on voli JAZ i da tako DOBRO PJEVA, ni sanjati nisam mogao.
I tako, sjecanja na prijatelja….podsjecanja na ona lijepa vremena, bezbrizno igranje malog fudbala, na mnoge turnire, pobjede, poraze….na sva izlazenja na po jednu nakon zavrsenog sutanja, gdje bi se uz analiziranje igre, poteza i onoga sta i kao je trebalo da se odigra, znalo oduziti i do cvrkuta ptica.
Miroslav Prajzler – Miso kada je preselio, jedan veliki prijatelj manje za mene. Na zalost! Vijest o njegovoj smrti me jako iznenadila i potresla. Kako? Sta je bilo? Zar on, koji je uvijek mogao trcati, za nas dvojicu – kako sam znao reci. Igrala je raja rekreativno u dvorani “Mirza Delibasic” a Miso je otisao da ih gleda, jer po uputi doktora on nije smio igrati. Jedan od igraca se povrijedio i nije mogao vise da igra. Miso nije zelio da raji “propadne” termin, nije mogao odoliti izazovu da se ukljuci i ponovo zaigra. To je bilo fatalno, pozlilo mu je i pored cinjenice da je hitna pomoc dosla veoma brzo, nije bilo spasa – srce je otkazalo.
Najmanje sto mogu da ucinim i da uradim za svog starog prijatelja je da pisem o njemu, te da kada se sastajemo na nasoj C.Vili spominjemo i evociramo uspomene na njega, jednog velikog igraca malog fudbala i COVJEKA.
Adnan Muzurović
Dobri naš Mišo
Napisao: Amir Misimović Šifto
Sjećam se kao dijete kad sam poslije škole dolazio na sportski centar na Čengić Vili 1, i uvijek kasnio kući, ali roditelji su znali da sam tamo i nisu mi branili jer sam volio da gledam stariju raju kako igraju fudbal i upijao svaki dobar potez.
Tu su ljubitelji fudbala mogli da uživaju u izvanrednim partijama malonogometnih haklera ovog grada.
Moglo bi se reći da se tu igrao najbolji fudbal u gradu, ili da se igrao fudbal onakav kakav svi želimo sa puno ljubavlju, strašću, sa puno dobrih poteza, golova, fer pleja.
Dolazile su mnoge zvijezde da igraju na ,,sportskom centru,, na Čengić Vili , da se nadmeću, ali jedna je zvijezda sijala najviše.
To je majstor kakav se rijetko rađa, domišljat, lucidan, nepredvidiv,
ne dodirljiv, genijalan i nadasve korektan i realan. To je bio naš dobri Mišo Prazjler. Za mene jedan od najboljih zvijezda, koja je sjala pozitivnošću i dobrotom.
S kakvom lakoćom je driblao, zabijao golove,….. To su mogli samo rijetki, to mogu samo asovi, a on je jedan od njih.
Kad gledam Mišu na terenu, kako je s lakoćom igrao nisam mogao a da ne kopiram neke njegove poteze, ali teško jer njega je nemoguće kopirati, on je prelazio svaki kriterij dobrog.
Ta njegova dobrota i toplina što ga je krasila kao čovjeka jednostavno se i oslikavala na terenu, bilo ga je milina gledati, a poslije kad sam odrastao igrati sa njim.
Mišo je bio ljudski uzor, porodićan čovjek, vrstan fudbaler, dobra raja.
Sve bajke nose težak početak, ali na kraju se završe sretno, nažalost moja sarajevska bajka me rastuži kad pomislim da nema više našeg Miše, ali uspomene ne blijede.
Šifto (Amir Misimović)
Veliki zaljubljenik u mali fudbal
Mišo Prajs, odnosno njegova smrt, je najtužniji dio priče o staroj raji. Ne bih želio nikoga povrijediti, Mišinu rodbinu ponajmanje, time što ću reći kako je za mene, kao nekoga ko je s njim odigrao stotine utakmica, vijest o smrti bila gotovo jednako tužna kao i sjećanje na njega dok je stajao kraj aut linije, i gledao utakmice koje je silno želio igrati, ali to, zbog bolesti, nije smio. Naravno, uvijek je tužno vidjeti igrača koji je spriječen da učestvuje u igri koju voli, a posebno u slučajevima kada su u pitanju ljudi kao što je to bio naš Mišo, kojeg pamtim kao jednog od najvećih zaljubljenika u mali fudbal koje sam u životu sreo.
Draško Luković
FOTO ALBUM:
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 29.07.2023.