Golgeter bez premca
Kada se spomene ime Edo Dalipagić nama malo starijim odmah zaigra srce. Vrhunski golgeter kakvi se rijetko rađaju. Ovi mlađi na pomen prezimena Dalipagić pomisle na Muamera, njegovog sina, također vrsnog fudbalera koji dokazuje onu narodnu da iver ne pada daleko od klade.
Dugo sam igrao fudbal sa obojicom ali ipak moram reći da sam imao tu čast da gledam Edu u njegovom najboljem izdanju i naravno da igram s njim desetak godina.
Edhem Dalipagić je rođen 1950 godine i svoju fudbalsku karijeru je počeo u FK Sarajevo. Nakon izlaska iz juniora, slijedi odlazak u tadašnju JNA i tako se završava ozbiljna karijera kada je u pitanju veliki fudbal. Poslije je igrao u FK Sedrenik i FK Radnik iz Hadžića, a potom se opet vratio u Sedrenik i krajem sedamdesetih završio igru na velikom terenu. Ostaće zapisano da je najbolji strijelac u istoriji FK Sedrenik, koji se na žalost ugasio poslije rata kao i mnogi drugi klubovi iz našeg grada zbog nedostatka finansijakih sredstava. Pred sam kraj njegove karijere ja sam počeo igrati u juniorima Sedrenika tako da sam imao priliku da ga gledam i na velikom terenu. Za njega se vezala anegdota da ga je finansirao Meho Poturković-Berlinac, koji je imao čuvenu kafanu na Sedreniku, a svaki Edin gol je bio „ pola kile pečenja“. Pošto je bilo mnogo golova na njegovom kontu a to se naravno moralo malo i zaliti, to je na neki način pomoglo i da se skrati njegova karijera jer se pojavio šlaufćić oko stomaka a treninzi Dalipagićima nikada nisu bili u krvi.
Mali fudbal
Što se tiče malog fudbala tu je ostavio neizbrisiv trag i o njegovim majstorijama se i danas pričaju šaljive zgode. Na nagovor svog velikog prijatelja i komšije sa Gorice, Šefika Serdarevića dolazi u Lutriju BiH početkom sedamdesetih i od tada do današnjih dana traje jedna fudbalska odiseja o kojoj se stalno priča sa sjetom na minula vremena.
Lutrija BiH je imala sjajnu fudbalsku ekipu koja je desetak godina igrala značajnu ulogu u našem gradu. Igrali su na mnogobrojnim turnirima gdje su osvajali veliki broj nagrada a ime Ede Dalipagića je bilo na usnama svakog istinskog zaljubljenika u fudbal
Prvi trofej je osvojen već 1971 godine na radničkim sportskim igrama koje je organizovao Biro za odmor i rekreaciju Gradske konferencije Saveza sindikata. Nastupilo je 52 ekipe a prvo mjesto je osvojila Lutrija BiH. Najuspješniji strelac je bio Edhem Dalipagić. Za ekipu su nastupili: Serdarević Šefik, Serdarević Refik, Janjić, Dalipagić Edhem, Šabanović Suad, Markov Davor, Fako Hadžiosmanović i trener Đorđević Đorđe.
Edo je uvijek bio veliki šeret i zabavljač pa i danas voli često reći da je u ondašnje vrijeme njegov glavni posao u Lutriji bio da igra fudbal i zabija golove. Ali to je stvarno radio na poseban način. Nevjerovatan osjećaj za gol i način na koji je rješavao situacije pred protivničkim golom su posebna priča. Šefik Serdarević, njegov najbolji haver, često kaže da je tada Lutrija imala fantastičnu odbranu i sjajnog Edu. Kada ne znaš šta ćeš s loptom daj je Edi i uživaj. A on uzme loptu i s njom ka golu. Protivnički igrači su kao omađijani stajali ili išli u pogrešnu stranu a on onako pravolinijski pravo na gol i onda čuveni lažnjak, obriše beton s golmanom i s loptom se ušeta u gol. Ovo sada sa ove vremenske distance možda izgleda kao bajka ili preuveličavanje ali stvarno je bilo tako.
S posebnim guštom ću opisati jedan njegov nastup na novogodišnjem turniru u Skenderiji. Ekipa Lutrije BiH je bila redovni učesnik na novogodišnjim turnirima od 1976-1979 godine koje je organizovao FK Partizan. Posebno je bio upečatlji nastup 1977 godine kada je u polufinalu na poluvremenu utakmice Lutrija BiH – Željezničar bio rezultat 5 : 1 ali je i tada kao i danas na raznim tradicionalnim turnirima u gradu, bio trend da u finalu igraju Sarajevo i Željo, pa je uz „nesebičnu pomoć“ sudije pok.Miodraga Čolića završeno 6:7 za Želju i Lutrija BiH se morala zadovoljiti igrom za treće mjesto. Mnogim gledaocima u prepunoj Skenderiji ostaje za sjećanje kada je Edo u svom stilu poslao Čobu Janjuša po čevape a publiku bacio u trans. Ekipa Lutrije je bila u kontranapadu i Edo je bio na desetak metara leđima okrenut golu i dubinska lopta je išla prema njemu a sa gola je krenuo Čobo poznat po svojim paradama i istrčavanjima. Edo ga je vidio krajičkom oka jednostavno se okrenuo i prebacio loptu s jedne na drugu nogu a Čobo onako u naletu odleti u prazno prema aut liniji a Edo se s loptom ušeta u gol. Gledaoci na tribinama su bili u delirijumu a Čobo kao istinski sportista priđe Edi i pruži mu ruku.
Tada je prije finala Edo bio najbolji strelac ali se u finalu Sarajevo poigralo sa Željom 14:8 a igrači Sarajeva su progurali Srebrenka Repćića koji je za jedan gol uzeo ovaj trofej .
U to vrijeme je za Lutriju BiH igrao i najveći majstor malog fudbala ne samo u našem gradu nego i na prostoru bivše YU – Fuad Švrakić. Gledati Lutriju BiH sa ova dva velemajstora i naravno Šefika Serdarevića, Mehmeda Hadžića, Faku Hadžiosmanovića, Radeta Simića, Ibrahima Kestendžića i drugih .. bila je velika privilegija i nezaboravno zadovoljstvo.
Pored ovih turnira Lutrija BiH je bila redovni učesnik na sportskim igrama radnika lutrijskih organizacija bivše Jugoslavije gdje je postizala izvanredne uspjehe.Na popularnim Lutrijadama koje su se održavale od 1973 do 1991 godine Lutrija BiH je ubjedljivo najviše puta osvajala prvo mjesto.Edo Dalipagić je bio svestrani sportista pa je tako na prvoj Lutrijadi u Zagrebu 1973 osvojio sve što se moglo osvojiti. Osim prvog mjesta u malom fudbalu, bio je najbolji u plivanju na 50 metara, trčanju na sto metara, stonom tenisu i šahu. Jedino gdje se nije takmičio je bilo povlačenje konopca jer je to bila disciplina za malo popunjenije kolege a on je izgledao kao dječarac.
Sredinom osamdesetih godina došlo je do određene smjene generacija i smanjenja je aktivnosti ekipe Lutrije BiH pa je ista učestvovala na pojedinim turnirima i par puta na FIS golu ali bez većih rezultatskih uspjeha.
Krajem osamdesetih smanjuje se Edina aktivnost i svodi se na rekreaciju sa kolegama jedanput sedmično. Tu se moglo i dalje uživati u njegovim majstorijama mada je slatki život učinio svoje. Na jednom terminu u Skenderiji 1989 godine Edo je učinio jedan nagli pokret i došlo je do teže povrede i operacije i tako je završena jedna karijera a ostalo je da se priča o jednom maestru kakav se rijetko rađa.
Danas je Edo u zasluženoj penziji ali vrlo često navrati u svoju Lutriju BiH gdje je proveo svoj radni vijek i na poseban način uveseljava svoje bivše radne kolege.
Tekst i fotografije: Mehmedalija Zilić
FOTO ALBUM:
FIS gol 1987 – Milivoje Kovačević, Darko Krmek, Mehmedalija Zilić, Faruk Kušmić, Marko Jakić, Šefik Serdarević, Željko Kajmaković, Mehmed Hadžić, Edhem Dalipagić i Sabit Šljivo.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 06.06.2023.