OD LOGAVINE DO TORONTA
Priča prva, dijete Iskre
Ako voliš loptu, onda voliš i sve one koji su umjeli s loptom. A, na malim terenima grada na Miljacki bilo ih je dosta: Mehmed Šljivo, brat poznatijeg asa Edhema, Fudo Švrakić i Faik Kolar iz “GP Bosne”, bili su majstori na “Turniru kafića” . Ako bi, pak, organizirali kviz na temu najbolji medju najboljima na parketu, brkatog i stasitog Zoku, niko ne bi zaobišao. Bio mi je dobar drug, pošto je iz Hajduk Veljkove ulice više Katedrale s majkom i sestrama doselio u Oficirsku koloniju izmedju Briješća i Rajlovca.
Pomalo krivih i jakih nogu, širokih ramena Zoka je, ipak, bio prepoznatljiv po markantnim brkovima iz meksičkih i kaubojskih filmova tipa “viva Zapata”! Svoj nestašluk obuzdao je loptom. A, da nije, ko zna gdje bi završio! Spasila ga je ljubav prema lopti. Sredinom sedamdesetih radio sam kao novinar volonter u tada popularnomi slušanom program “Sarajevu 202”, a nakon junirsakog staža na Grbavici nisam želio ostaviti loptu, posebno što me je u Iskru pozvao legendarni Mišo Smajlović. Dok sam jednog junskog dana stizao iz studija starog Radija u Danijela Ozme 7, u Redakciji smještenoj u uskoj Kikićevoj ulici rekoše da me u bašti kafane “Koševo”čeka neki brko zvani Zoka. Zamoli me da ga negdje preporučim u malim sarajevskim klubovima. Veli došao je iz armije, posla nema, pa bi probao s loptom.
Sedamdesetih godina izmedju 1000-2000 zagriženih ljubitelja fudbala gledalo je prijepodnevne utakmice na terenima Koševa. Od ranih jutarnjih sati, kada su vikend otvarali junior, do popodnevnih kada su na terene od crvene šljake izlazili zonaši ili klubovi podsavezne Grupne lige. Bilo je tu svega. Svako je pronalazio svog ljubimca. Zorana Bilića su odmah prepoznali, kao “žonglera” kojem je bilo teško uzeti loptu. Dok smo, sjećam se, igrali kod škole u Briješću, gdje je jedan od boljih bio i otac Edina Džeke Midhat, Zoka je sa imao jedan dribling, koji niko nije do danas skinuo! Valjao bi loptu pod nogom, u jednu, pa onda u drugu stranu. Nikad ne znaš kad će lijevo, a kad desno. Malo te navuče, na jednu, pa drugu nogu i začas ti je “provali džonom kroz noge”! Cijelu protivničku odbranu “cima” na jednu stranu, a on se odjednom izbaci na suprotnu i samo gurne loptu suigraču koji je samo treba gurnu u gol. Lopta se igrala “na raji”.
U Sarajevu je tada bio popularan restoran na Stupu “Kod Zize desetke”. Boem i šarmer Zizo, koji je znao sa Zukom Džumhurom zasvirati gitaru, zakaže jednom utakmicu izmedju moje raje iz Briješća i svoje stupske raje, koju je predvodio Želimir Keli Vidović, te igrao Silvo Markulj, Đola i danas Zagrepcanin Šolja i drugi. Zoka je bio neuhvatljiv, a kraj njega je tada mladi igrač „Želje“ Mirsad Baljić, kojeg su braća i komšije Željo i Bato zamolili da pojača briješćansku raju. Pobijedili su Briješćani Zizine Stupljane i zaradili respekt majstora s loptom! Tada je ko car branio Aco Vidić, kasniji rukometaš „Orla“ iz Briješća, ekipe rukometnog zaljubljenika Seada Ćame i pomoćnika mu i današnjeg žitelja Lukavice Brane Božića. „Brkajlija“ Zoka dobijao je, gotovo, sve turnire na kojima je igrao. Kao recimo nastupajući za „Ružu“, poznate pjevačice staroagradskih pjesama Ruže Balog koja je imala kafić na grbavičkoj pijaci. Teška srca tog ljeta s pocetka sedamdesetih, ostavio sam loptu i „Iskru“. Iz peigradskog Briješća je „linijom 23“ bilo teško svakodnevno stizati na Marijin Dvor, pa onda koševskim autobusom na Koševo. Svijet išao u koševsku bolnicu, pa se nekada nije moglo ni ući u autobus. A, onda se taman poslije treninga nasapunjaš se, kad stari oružar kojeg smo od milja zvali „Babo“ zatvori vodu i drekne: “Iskra gotovo, hajmo Saobraćajac i Sedrenik! Tako sam imao još jedan alibi i lakše odlučio za mikrofon i novinarstvo. Ali, nisam otišao daleko od Koševa i Grbavice, pošto smo već na ideju urednika Zije Dizdarevića izašli sa mikrofonima na „male terene“ volio sam se javljati subotom sa nižerazrednih utakmica Jug-Sedrenik, Iskra-GP Bosna, Vrbanjuša-Vratnik, Saobraćajac-Sloga Ilijaš…„Janjetina u bašti kod „Pirije“ uz samu aut liniju koševske „trojke“, gdje se danas nalazi nekada olimpijska dvorana Zetra, dobro je „sjedala“ na „fudbalskom sarajevskom pikniku“. Radovao sam se da je Zoka brzo dobio povjerenje velikog sarajevskog i bosanskohercegovačkog asa Miše Smajlovića. U Iskri i u gradu, se o njemu sve više pričalo, a ja sam nekako bio ponosniji.
Zoka je pod paskom golgetera Smajlovića, kojeg se sjećaju i u belgijskom Standardu, čiji je dres nosio, napredovao je kao napadač. Iako nije bio posebno visok, Mišo mu je pokazao kako da skače u najboljem trenutku, te mu podesio “tajming“. Golovi glavom su bili novi Zokin specijalitet. Mišo ga je podučio i tome da pred golmanom sačeka što duže da golman „legne“ i onda samo loptu „potkopa“ preko njega. Jedino što džentlmen u kopačkama Mišo nije odobravao, bilo je stavljanje lopte nogom, poput kašike za vrat i onda par koraka pored protivnika! Ali,Zoka je taj fol naučio od Brazilaca, kada je slavni Peleov „Santos“ gostovao na Koševu i igrao protiv „Želje“, a na zagrijavanju su pred punim stadionom pokazali čitav spektar najnovijih „karafeka“. Što mogu Brazilci, mogu i ja dječački je rezonovao fudbalski zaljubljenik u kožnu loptu. „Brko je pravi“! Najbolji je kad stavi “loptu pod dres“, a protivnici traže loptu! Dobije žuti karon, ali raja na tada jedinoj travnatoj „četvorki“ pada „u fudbalski trans“ – prepričavali su „fudbalski bolesnici“. „ Ma kako da ga ne vide prvoligaški treneri sa Koševa i Grbavice, pitali su se mnogi. Iskrin „tajnik“ Setko nije volio čuti takva nagadjanja. Bez Zoke je njegova „Iskra“ slabija, a posebno manje atraktivna. Ipak, dodje tako i vrijeme da ga na prijedlog trenera Višnjevca pozove niko drugi nego Svetozar Vujović, legendarni bek i tada generalni sekretar koševskog prvoligaša. Ali,“alfa i omega“ Iskre i fudbalski „lukavac“ Setko Hajrović znao je to, te je napravio plan kako da zadrži Zoku! „Vuja“ ja sam navijač Sarajeva, ali Zoka ne može igrati u Prvoj ligi. On, brate, pije i nema discipline“! Tako, od Zokine prvoligaške kušnje ne bi ništa. Sa Setkom je“iskopao ratnu sjekiru“ , a to je značilo napuštanje sarajevske Iskre, koja se dobrim dijelom finansirala od sarajevske „kartaške raje“ .
Igrao je Zoka potom za Vratnik i sarajevski Partizan. A, onda je krenula i internacionalna karijera na parketu. Tjeran ratom i sa “četiri banke” Zoka je iz sarajevske Dobrinje, sa suprugom i dvoje djece preko crnogorskog morskog liječilišta Igala u završio u Torontu. Tamo živi oko 15000 Sarajlija! Skupe se oni o vikendom na turnirima koje su organizovali naši „Jugosi“, Rumuni, Latinoamerikanci. Takvim druženjem sami su terapirali nostalgiju svoje duše. Sarajlije sa Zokom Bilićem i Pikuletom sa Dolac Malte brzo stiču epitet „zajebanih momaka“- umiju igrati i ne boje se! Pritom, već pričaju o nekom „brki“ koji “sakriva loptu“.
KINJALA: Ljudi vole spektakl, a ti samo igraj!
Veliki italijanski gazda i nekadašnji as Lacija Đorđo Kinalja vodio je tada profesionalnu malonogometnu ekipu „Azuri 9“. Kinalja je,z naju stariji poštovaoci lopte nosio dres čuvenog njujorškog profesionalnog kluba „Kosmos“ sa Peleom, Bekenbauerom,Karlos Albertom i Mostarcem Jadrankom Topićem i bio “kapo” medju brrojnom italijanskom kolonijom u Torontu. Italijani su bili profesionalci u patrketnoj dvorani . Ali, u brojnim nekadašnjim avionskim hangarima Toronta i okoline često bi bili organizovali tunire medju doseljenicima, kako bi našli nove “majstore“ na parketu.
Tada, nekako, sarajevska raja, posredstvom nekadašnjeg golmana Slobode sa Švrakina sela Slobodana Pavlovića preko puta sarajevskog RTV doma, zakažu utakmicu sa Italijanima: Zoka Bilić, Pikule Todorović sa Dolac Malte, Boro iz Dobrinje, Ratković, pa Fočak i sarajevski student Gnjatić, Utješinović…“Pometu“ Italijane „ko s poslom“! Brkati Zoka,više nalik nekom Meksikancu, pravio je čuda. Valjao je loptu pod nogom, onda bi je stavio za vrat, pa pa pod dres! Kinalja je pogledao utakmicu i odmah pozvao Zoku u svoju kancelariju. Iz ladice je izvadio ugovor i kamaru dolara! Zoki veli da potpiše, a ovaj pošteno veli “Pa, sinjor Kinalja ja imam skoro 40 godina“ ne znam koliko mogu igrati u profesionalnoj dvoranskoj ligi“. Kinalja nije odustajao. “Možeš li ti igrati godinu dana ovako kako sam te video danas!? Ljudi vole spektakl, a ti ne brini,samo igraj”! Zoka je već sa brojnih turnira u Torontu imao svoju publiku, pa mu nije trebalo da se prilagodjava. Odigrao je sezonu za “Azuro nove” a Kinalja mu je i sam uživajući u Zokinim „čarolijama“ namještao posla kao dobrom tapetaru.
Izučio je Zoka i metalski zanat u Sarajevu, pa se boreći za bolji život svoje porodice malo“opario“. Više zanatom, ali preko lopte. U Igalu na crnogorskom primorju kod jedne doktorice gdje je kao izbjeglica iz Sarajeva miješao beton. Italijani su Zoku „zagotivili, a „kapo Kinalja“ namještao mu poslove u brojnim italijanskim restoranima i kafićima. Tapetarski zanat „ispekao“ u Sarajevu, dok je nosio dres sarajevske Iskre. Kod Italijana je nalazio posla i za ostalu našu raju. A, pošto je često igrao u Zenici, Ilijašu, Foči, Varešu i Brezi u Americi je sretao i mnoge ljude iz Bosne, protiv kojih je nekada igrao i koji su ga poštovali zbog loptaškog majstorstva. Karijeru je, na sarajevsku koševsku „dvojku“, trojku“ i „četvorku, prije „Bijele olimpijade „ završio u sarajevskom klubu“Partizan“ koji je organizovao malonogometni Novogodišnji turnir u Skenderiji.
Sarajevsku „bijelu olimpijadu“ Zoka je baš dobro igrao sa brzonogim Žujom koji je došao iz Pofalićkog i vječno mladim Branom Jelušićem iz šampionske generacije Želje. Publika je, opet uživala, Zoka ih zabavljao namještajući šanse brzonogom Žuji, koji će kasnije postati ugledni direktor farmaceutske tvrtke“Farmavita“ i u dva navrata uz Amara Osima predsjednik „Želje“. Kruna je bila Zokin nastup na „parketu Skenderije“ i novogodišnjiem turniru. Tamo je vještinom predsjednika Karišika dolazio Ajaks, Zvezda, Dinamo, Velež…A, prvoligaški asovi: Baka Slišković, Meša Baždarević, Predrag Pašić-Paja, Mirsad Baljić, Cvijan Milošević, Asif Šarić, Ado Smajlović i drugi. Ne jednom su za veterane svojih klubova nastupali Osim, Smajlović, Boško Antić, Mirsad Fazlagić…
Elem, opkladi se Zoka sa jaranom i suigračem Dinom Heljom sa Ćengić Vile, da će poznatom asu Hajduka i jugoslovenske reprezentacije Ivanu Gudelju “proturiti “ loptu kroz noge! Gudelj je te godine bio proglašen najboljim igračem bivše Jugoslavije. Služio je vojsku u Sarajevu i rado se odazvao pozivu legendarnog novinara Bore Glušca da zaigra za selekciju „Večernjih novina“. I, Zoka, naravno, dobije opkladu. Dva puta je Gudelju na parketu velike dvorane u Skenderiji loptu proturio kroz noge i Skenderija se „zapalila“. Dino je radio na benzinskoj pumpi kod Suda, nadomak Pravnog fakulteta.,benzin se plaćao i „suvim zlatom“ i na 100 DM Zoka nije trebao čekati! Važnije od toga bilo je da „čaršija bruji : „Zoka Gudelju proturi loptu kroz noge“!
Sa preko“ šest banki“ imajstor Zoka zahvaljujući dobrim tjelesnim predispozicijama, još igra u „hangarima“ Toronta. Samo, nema tamo raje sa čaršije da pričaj kako mu je Kinalja izvadio ugovor i kamaru dolara da stavi loptu „za vrat“ i „pod dres“! Sjetim se nekih Zokinih nestašluka, koji su oslikavali njegovu prirodu i sklonost ka igri i nadigravanju. Išli smo u kino na Aalipašin most i na tom putu valjalo je preći nekoliko vagona na tadašnjem Pretovaru. Željezničar koji je nadgledao teret i vagone, upozorava nas da ne skačemo i vagona u vagon. Zoka mu se iskezi i počne ga zajebavati. To je onaj sarajevski običaj – da se malo zakuva! Nasta trka, željezniar drži kapu i zviždi pištaljkom za nama. Zoku je „pikirao“ ali ga nije stigao. Ipak, pištaljka ga je, sudijska, pratila sa Logavine, Bjelava, Kovača, Briješća, sarajevska Dobrinja, Koševo, pa do Toronta.
Napisao: Zdravko Lipovac
ZOKA, ZVANI “LAŽNJAK”
Igrao sam sa Zoranom Bilicem mali fudbal na popularnom placu terena na Cengic Vili 1 duzi period, mozda vise od deset godina. Ne sjecam se tacno kada je on poceo dolaziti kod nas, prije toga igrao je on na Grbavici, kod Sumarskog fakulteta. Zoka kako smo ga zvali, a to mu je bio jedan od nadimaka, bio je jedan od boljih igraca malog fudbala sedamdesetih i osamdesetih godina u gradu Sarajevu. On je sa uspjehom igrao i “veliki” fudbal a vise o njegovoj karijeri cemo govoriti kada Zoran Bilic bude predstavljen u nasoj rubrici “Kuca Slavnih” turnira u malom fudbalu/ nogometu “Fis-Gol83-91”.
Za ovu priliku zelio bih izdvojiti neke od karakteristika igranja malog fudbala u reziji Zorana Bilica. Mislim da nije bilo utakmice, bilo da je rijec o prijateljskim ili zvanicnim malonogometnim takmicenjima a da Zoka nije upotrijebio neku od svojih “finti” a posebno je bio poznat po svom “laznjaku” i “rolanju” lopte na glavi. Tako da sam ga prozvao laznjak a on mene tunel. Ja sam opet volio i dusa mi bilo “proturiti” loptu kroz noge protivnickom igracu. Bilo da je u pitanju bio dribling ili proigravanje suigraca.
Zoka je obicno mjenjao imena gdje salje protivnicke igrace na cevape kada im “slozi” laznjak. U opticaju su bila imena svih poznatih sarajevskih cevabdzinica: “9” kod Haseta, Mrkva, “Zeljo” kod Saina, “5” kod Brke…… A onda slijedi pitanje:hoces li upola ili u cijeli – somun?
Nesto razmisljam, ko je bio najbolji ili bolje receno najuspjesni nas igrac u izvodjenju tog poteza “finte” laznjaka. Rahmetli Fudo Svrakic, Nebojsa Novakovic, Faik Kolar, Senad Hodzic ili Ivica Lusic. Ne, oni su imali druge kvalitete ali laznjak je najbolje znao “prodati” Zoran Bilic u malom a Fikret Mujkic – Pike u velikom fudbalu. Bar, po meni.
Tako, sada vec davne 1987.godine, kada smo bili u Beogradu na turniru “Sportov pobednik”, igrali protiv “Uspinjace” iz Zagreba, nakon jednog uspjesnog laznjaka, pitam ga: “gdje si poslao i posta ovoga”?, aludirajuci da nema cevabdzinica u Beogradu. “Ovaj je za zemunskog keja i litrenjak dobrog bijelog” – preko velikih crnih brkova, kroz zube, procjedi Zoka.
Pitam Zoku kada sam dobio njegove fotografije i video ga u dresu reprezentacije Japana : “sta je ovo dobio si novi nadimak”? “ Ma nije, na jednom turniru proturim ti ja jednom njihovom tri puta uzastopno loptu kroz noge a on mi skine dres, kaze svaka cast i napusti teren”. Ja kao da gledam kako je to bilo. Majstor vazda ostaje majstor.
Napisao: Adnan Muzurović
FOTO ALBUM:
FIS-GOL TIM
05.05.2023.