Fudbalska romantika u Švrakinom selu. Toliko puta u neobaveznom razgovoru pomenuti stih “ko igra za raju i zanemaruje taktiku završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku” je opisao sudbine velikog broja sarajevskih majstora fudbalske igre. Isti se može primijeniti i na život. A mi ćemo ovdje reći – Ko živi za raju i zanemaruje taktiku završit će u Švrakinom.
Švrakino selo, dio je Sarajeva koji većina stanovnika ovog grada nikada nije vidjela “iz bliza”. Jedini susret prosječnog Sarajlije sa Švrakinom je pogled na brdo sa “glavne” ceste ili nešto bliže upoznavanje sa ovim naseljem ukoliko svakodnevna ruta “kuća – posao” zahtjeva putovanje tranzitom.
Za one koji su imali “čast” upoznati se sa ovim dijelom grada, a koji su potrošili i koju minutu vremena da razmisle o onome što su vidjeli, Švrakino selo je univerzum dovoljan sam sebi – dovoljan jer niko drugi o njemu računa i neće voditi.
Demografija Šrvakinog sela je u najmanju ruku zanimljiva. “Domoroci i doseljenici”, radnici, ljudi koji su tu stigli iz drugih sarajevskih naselja – nerijetko prisiljeni lošim materijalnim statusom, rokeri, profesori, eksentrici, ludaci, doktori, šibicari, prosjaci, lopovi, još malo lopova i more fudbalera – bivših i sadašnjih.
Naselje koje je po nekim pričama svoje ime dobilo još u 17. vijeku kada je tu sa svojom porodicom stigao Sejid Muhamed efendija Švrake. Porodica je bila plemićka, bogata i sa zavidnom vojnom reputacijom, pa je ovaj lokalitet ubrzo po efendiji i njegovim srodnicima i dobio ime.
Ovo danas marginalizrano naselje je nekoliko stotina godina nakon imena dobilo i Slobodu, fudbalski klub. Bilo je to vrijeme romantizma u Švrakinom, raja je još uvjiek bila raja, a tada je končano dobila i nešto svoje – svoju Slobodu. Stotine nestašnih mladića dobile su “ispušni ventil”, a kako su mahom nadareni sjajnom motorikom postajali su fudbaleri i to dobri. A kroz fudbal su i oni koji su imali “sumnjive hobije” postajali bolji ljudi – prava raja.
Upravo je to bilo najvažnije u švrakinskoj Slobodi, klubu o kojem se danas više ne zna nego što se zna i kojeg, nažalost, više nema. Švrakino je već dugo godina ponovo bez svoje Slobode.
Švrakinska Sloboda se krenula tamičiti 1957. godine, bila je puno bolji klub nego što biste pomislili, igrala je i Regionalnu ligu nekadašnje države i iznjedrila zavidan broj kvalitetnih fudbalera.
Imala je Sloboda svog Kiku, Rajkana, Ćoleta, Hamu, Vešu, Cincu, Faću… Imala je i mnoge druge, možda i bolje, ali oni su bili raja. Bili su raja i neki koji su napravili puno toga u svojim fudbalskim karijerama, pa se danas u kafanama Šrvakinog sela njihovi golovi i potezi i dalje prepričavaju. Koga, uostalom, u Švrakinom briga za Ronalda, Messija i Mbappea…
FK Sloboda Švrakino selo (Inače, Švrakino selo je nekada nosilo i ime “Naselje Pavle Goranin”) je fenomen fudbalskog Sarajeva kojeg vrijedi izvuči iz naftalina i nadati se da će jednog dana nestašni “Švrakindolci” ponovo imati gdje biti slobodni. Zbog toga smo odlučili porazgovarati sa jednim od onih koji su svjedočili “drugom rođenju” Slobode, nekadašnjim lijevim krilom ovog kluba Medinom Kurtajem.
Našeg sagovornika je fudbalski put odveo i u Famos, Jedinstvo (Brčko), Leotar, Željezničar i Saobraćajac, imao je svoju školu fudbala, a s najvažnijom sporednom stvari na svijetu se druži i danas kao delegat i kontrolor suđenja.
“Šteta je to za ovo čitavo naselje. Gledam Dobrinja igra, igra Pofalićki, Jug, Hrid. Mi smo bili jedna jaka ekipa, imali smo igrača koji su igrali i poslije rata. Igrao je kod nas i Faćo Žerić. Igrao je Vaha Ahmetagić, pa onda Edin Kunić, on je bio i reprezentativac – eto on je tada bi mlad i igrao je do samog rata za Slobodu, pa je nakon rata je nastavio sa fudbalom, igrao je za Želju… Branio je kod nas i Ivo Cvitanušić, golman Želje, igrao je Lazar Rašković. Bio je to dobar klub, da nije bilo rata bilo bi još bolje. E, poslije rata nismo više imali pravih ljudi, sponzora, ipak je ovo “bijedno” naselje”. Prije je bilo drugačije, tada su se izdvajala sredstva da može klub funkcionisati. Jedno vrijeme smo trenirali na Grbavici, na pomoćnom terenu, na “šljaci”. Tu smo imali treninge, a u Nedžarićima igrali utakmice. Termine smo na tom terenu imali mi i Novi Grad. Sve je tada bilo drugačije i ja sam aktivno igrao fudbal do pred rat, a onda su došle barikade i sve to… Tada sam prestao, ali tu sam i dalje, u svom naselju”, počela je priča o sudbini Slobode u jednom lokalu u Švrakinom selu.
Historija Slobode je mnogo bogatija nego što bi se dalo pomisliti na prvu, uvjerava nas naš sagovornik.
“Sloboda je formirana 1957. godine i tada u toj, da kažemo staroj generaciji, su bila zaista velika imena. Imali smo Slavka Banduku, koji je bio i golman beogradskog Partizana. Bio je tu Crni Omanović, tražio ga je u to vrijeme Hajduk, pa onda i Zvonirmir Grgić Vule – i njega je Hajduk tražio. To su neki igrači iz tog vremena kojih se ja sjećam. Volio sam fudbal još kao dijete, dolazio da gledam Slobodu. Uvijek smo imali i odlične trenere, sada ovako kada se sjetim, a zaboravit ću sigurno nekoga, tu je bio Mensud Čebo, on je malo i igrao, a njegov brat Samir je isto bio dobar fudbaler. Pa onda smo imali Isu Ahmetovića, on je trener bio i u Želji, a bio je nekada i reprezentativac, Kranjčar mu je bio rezerva. Tu su bili još Tahir i Dino Helja, Ivković Velimir…
“Ipak, onda je jedno vrijeme ponestalo novca, pa je klub prestao sa radom, ali opet je počeo 1980. godine. Imam jednu fotografiju baš iz tog perioda, oproštajna utakmica kada sam krenuo u JNA. Kada sam se vratio iz “Armije” otišao sam pola godine u Želju, vratio se, odigrao još jednu godinu i otišao u FAMOS u Hrasnicu i tamo bio do Olimpijade.
Sloboda i fudbal u Sarajevu i BiH 1980-ih
“Igrala se tada jaka regionalna liga, a koje igrao u republičkoj – taj je bio pravi igrač. Druga je to bila država, 24 miliona stanovnika, jaka konkurencija, jake lige. Toga sada nema kod nas”, prisjetio se Kurtaj, pa nastavio:
“Sloboda je igrala na terenu u Nedžarićima, tog terena više nema… Nekada je tamo vozio autobus br. 19, pa zadnja stanica i tu je bio teren na kojem smo mi i Novi Grad igrali. Sada je tu naselje (Vojničko Polje). U Švrakinu nije bilo terena ni prostora za pravi fudbalski trening, ali ipak se nešto moglo uraditi i tu, eto tu kod Osnovne škole Pavle Goranin, tu smo isto trenirali. Prvi trener te 80. je bio Faruk Šarić. Tada su u bivšoj Jugoslaviji bile Opštinska, Međuopštinska, Regionalna, Republička, čeitri druge i Prva liga, a Soboda je igrala i regionalnu, bila jedan od boljih klubova, pred sami rat. Na početku je odmah imala priliku skočiti u viši rang, ispričaću vam – odem u Armiju 1981., nakon sedam dana dajem zakletvu, a Sloboda igra za viši rang, zovem kući, igrali smo protiv Omladinca u Doglodima i sjećam se kažu mi izgubili 1:0 i ne plasiramo se. E, nešto kasnije je Sloboda je uspjela doći i do Regionalne lige, evo ga tu Zlatan Miladinović, on je u kvalifkacijama dao gol i uveo Slobodu viši rang… Da vam kažem u Sarajevu se tada igrao dobar fudbal, sve su to fini klubovi bili, Vrbanjuša, Vratnik,…… Kada smo mi igrali i imali pravu ekipu, oni su bili dole.”
FK Sloboda je pod vodstvom trenera Ise Ahmetovića 1980-ih za tri godine preskočila dva ranga takmičenja, a 88. godine došla do razgiravanja za Regionalnu ligu pod trenerskom palicom Dine Helje. Igrao se tada tromeč, švrakinska Sloboda je sa 1:0 savladala Slobodu iz Ljubnića i igrala 2:2 sa Mladosti iz Rogatice. Ekipa iz Švrakinog je tako došla do plasmana, a junak je bio Zlatko Miladinović koji je sa dva gola bio najbolji strijelac razigravanja.
Svaka utakmica – derbi
“Derbi je bio Novi Grad – Sloboda, zadnju utakmicu smo ih dobili pred sami rat, dobili 2:0, po gol dali Kunić i ja. Tada već nije bilo onog terena u Nedžarićima, igralo se na terenu gdje je sada autobuska stanica u Lukavici, pa bilo je preko 3000 gledalaca. Naš Faćo je igrao u Novom Gradu, a trener im je bio Želimir Vidović Keli”, prisjetio se Medin Kurtaj koji se početkom 90-ih vratio u Slobodu.
“A ovamo je bio rat sa Pofalićkim, bile su odlične utakmice i sa GP Bosnom, sarajevskom Iskrom, Jugom, sarajevska Bosna je isto bila dobra ekipa… Svaka utakmice je bila derbi, tada je to pravi fudbal bio, svi su znali igrati lopte, pogotovo u Švrakinom, e sada je bila stvar mangupluka, kako ćes pobijediti, na koji način, a gledalo se pomalo i da ne bude belaja. A Sloboda je uvijek bila takva, imala takvu reputaciju, pa su ljudi govorili: Joj, oni iz Švrakinog, jalija i slično, ali nije to baš bilo tako. Sloboda, kada se formirala po drugi put 1980., je bila jedna od boljih ekipa u gradu, ozbljno organizovana, bili su tu pravi treneri koji su imali respekt i bili imena.”
U tok trenutku se u naš razgovor uključuje još jedan bivši fudbaler Slobode, ali i sarajevskog Željezničara i legenda Švrakinog sela i kroz šalu “pobija” gore navedenu tezu: “Ma kakva je to priča? Znate gdje je Sloboda dala najviše fudbalera? U Zenicu, KPZ. Znate ono, kažu – Sloboda danas oslabljena, igra bez centarfora i veznog – Jesu li povrijeđeni? Ma jok, u Zenici”.
Neka nova Sloboda?
Nakon podsjećanja na tragikomičnu stvarnost Švrakinog sela, kojoj bi sport, u ovom slučaju fudbal, za neke, bio bukvalno od životno važnosti, zanimalo nas je da li je bilo pokušaja da se Sloboda “oživi”.
“Ja sam to želio ponovo pokrenuti. Tu blizu su bile naše prostorije, ali nakon rata su bile porušene, pa sam ja pokušavao pronaći sponzora da se to adaptira. Tada je još bilo zainteresovanih ljudi… Nakon određenog vremena je jedan čovjek, vlasnik brokerske kuće iz Sarajeva, pristao da nam pomogne. Ali kada smo počeli istraživati malo te imovinsko-pravne statuse vidjeli smo da prostorije nisu u vlasništvu kluba, čini mi se da su u vlasništvu Sarajevo stana, onda tu nismo mogli ništa pokrenuti… Tako je opština Novi Grad jedno vrijeme ostala skoro bez ikakvih klubova, samo je FK Novi Grad radio. Da je bilo riješeno pitanje zajedničkih prostorija FK Sloboda, vjerujem da bi se sve uspjelo ponovo pokrenuti, bilo je ljudi koji su voljeli Slobodu. Eto, nedavno je umro Kemo Sadžak, on je bio potpredsjednik kluba. Sekretar je još živ – Đoko Radosavljević, ima 82 godine i danas prati Želju”, istakao je Kurtaj.
U neuspjelim pokušajima da se Sloboda ponovo formira ulogu je odigrala i finansijska kriza koja je potresla svijet i našu državu taman kada su zaljubljenici u fudbal iz Švrakinog sela uspjeli dogovoriti sponzorsto, pa čak i počeli “skupljati” igrače. Ipak, nije se dalo.
Da stvari budu “gore” u komšiluku Švrakinog sela je i Alipašino polje, pa one stotine nestašnih dječaka više nisu stotine, nego hiljade. I svima nedostaje “njihov” sportski kolektiv, nešto ispred kuće.
“Treba naravno, treba napraviti neku fuziju, Alipašino – Švrakino, da raja nije podijeljena, fudbal pomiruje. Pa i da djeca imaju neku obavezu, da moraju otić na trening, pa da na kraju to i zavole, da nauče – poraz, pa šta? A i stariji da imaju šta raditi – dođe nedjelja, Sloboda igra, idemo gledati. Prije je to bilo tako, pa mi kada igramo po čitavom Švrakinom one naljepnice, piše s kim igra Sloboda, kad”.
Fudbal pomiruje – riječi su našeg sagovornika kojima ćemo završiti ovaj osvrt na neka vremena fudbalskog romantizma u Sarajevu i Švrakinom selu, a koje treba prenijeti i onima koji se brinu za sport i fudbal u našoj državi.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 08.02.2023.