KAKO SU BOSANCI IZMISLILI NOGOMET

Kaos i nebuloze o ranoj povijesti loptanja u BiH

Autor: Saša Ibrulj

Prije nekoliko mjeseci sasvim slučajno sam, lutajući bespućima internetskih prostranstava, naletio na knjigu Fudbalska takmičenja južnih Slovena 1873-1941 autora Nebojše Jakovljevića. Jedna je to od rijetkih publikacija napisana na nekom od jezika razumljivim narodima nastanjenim na prostorima bivše Jugoslavije-ako ovo nije politički korektno, ne znam što jest-čiji se autor uopće usudio baviti nogometnom poviješću tog dijela Europe. I, ma koliko to bizarno zvučalo, nije to dakako nikakvo čudo. Danas pisati bilo što o povijesti ovih prostora automatski znači i uvlačenje u dnevno-političke teme te vječite rasprave o tome ne samo li je starija koka ili jaje, nego i čija je ustvari koka, a čije jaje.

Ne znam previše o povijesti ali, iz onih osnovnih školskih lekcija kojih se sjećam kroz maglu, stvari je Herodot zamislio poprilično jednostavno. Kako joj i samo ime kaže — historija: znanje stečeno slušanjem i raspitivanjem — trebala bi biti znanost koja istražuje i proučava prošlost ljudskog društva. Herodotovu ideju malčice kasnije dodatno je unaprijedio njemački povjesničar Leopold von Ranke svojom tvrdnjom wie es eigentlich gewesen, po kojoj zadaća povijesti nije da sudi ili poučava, nego da stvari objektivno prikaže onakve kakve su zapravo bile i kako su to događaji međusobno povezani.

Međutim, problem takvih teoretičara povijesti koji bi da stvari gledaju objektivno je ona starinska po kojoj su pobjednici ti koji pišu historiju. I povijest. U slučaju Balkana — ili, ako baš hoćete, jugoistočne Europe u koju spadaju, između ostalih, i Hrvatska i Srbija i između njih nabijena moderna Bosna i Hercegovina — nikada niti jedan rat uistinu nije dovršen. Uvijek se vidimo negdje dogodine. I svaki od njih, ili taj jedan konstantni bez završetka, ima i više nego dovoljno pobjednika za nekakvu svoju verziju ‘objektivne’ povijesti. Ovdje objektivnost, činjenice i provjeravanje izvora ne igraju neku ulogu niti imaju bilo kakvu važnost. Sve što je za modernu povijest i povjesničare naših krajeva — naravno, čast izuzecima — važno dokazati je to da smo mi ovdje bili prije njih i da smo oduvijek bili oličenje dobra, a oni preko puta, na ovaj ili onaj način, predstavljali zlo.

Nogomet, naravno, nije nikakav izuzetak.

To da je povijest loptanja na prostorima bivše Jugoslavije ne samo izuzetno zanimljiva tema, nego i jako važna za povijest nogometa uopće, fakat je kojeg nitko ne može pobiti, ali i fakat koji mi ne cijenimo dovoljno. Međutim, međusobna mržnja koja automatski proizvodi i nezdravo nadmetanje i nogomet i njegovu povijest pretvorila je, kao i sve drugo, u poligon za pseudopovjesničare i krivotvoritelje historije i događanja još otkako je Franjo Bučar u svoju putnu torbu u Stockholmu spakirao i Pravila nogometne igre. Specifičnost Bosne i Hercegovine — ovu sam frazu ovdje upotrijebio barem stotinu puta — je, naravno, i od njene nogometne povijesti napravila potpuni cirkus i danas je to zemlja o čijim nogometnim počecima ne znamo gotovo ništa. Barem ništa provjereno.

Jakovljević u svojoj knjizi govori o organiziranim natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji, što jasno uključuje i prostor Bosne i Hercegovine, ali onih ozbiljnih, očekivano, nije ni bilo do nekoliko godina iza završetka Prvog svjetskog rata. Međutim, za razliku od većine dosadašnjih knjiga, on u uvodu svoje navodi i kako prvo spominjanje loptanja u bosanskim krajevima seže još u 1878.. I to nije teško ni provjeriti; izvor mu je Sir Arthur Evans, engleski arheolog i kasnije dopisnik Manchester Guardiana s Balkana te njegova knjiga Illyrian Letters u kojoj opisuje posjet ustanicima u Bosni s kojima, pored drugih sportova, igra i “primitivnu verziju nogometa” — loptanje bez golova loptom napravljenom od njihovih kapa. Usput, Evans spominje i kako tik preko granice Hrvati imaju svoju verziju kriketa koju zovu “lopta”, ali ni o tome danas ne znamo previše…

Cijeli tekst sadrži u knjizi “Fis-Gol, Više od igre”

FIS-GOL TIM

Sarajevo, 17.10.2025.

Nedavno objavljeno