Jadranka Stojaković je bila jedna od najpoznatijih bosanskohercegovačkih glazbenica i kantautorica, a starije generacije je pamte po jednoj od najpoznatijih balada u bivšoj Jugoslaviji “Što te nema”. Neke od njezinih najpopularnijih šansona su “Sve smo mogli mi”, “Čarobnjaci”, “Nedovršeni valceri”, “Muzika je svirala”, “Ima neka tajna veza”, “Na drumovima Srema”, “Tijesno doba” i “Vjerujem”. 1988. godine je počela graditi karijeru u Japanu.
Studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Privatni život
Rođena je 24.6.1950. godine u Sarajevu. Do pete godine je živjela s majkom koja se selila iz mjesta u mjesto, a nakon toga je prešla kod bake i brigu o njoj su preuzeli ujak i njegova žena. Likovni i glazbeni talent je naslijedila od ujaka Vukašina Radulovića s kojim je već sa 17 godina nastupala u američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj. Svirali su vojnicima koji su odlazili u Vijetnamski rat, a ondje je upoznala i američke zvijezde.
- godine odlazi u Japan i ondje ostaje do 2011. godine. Preživjela je i razorni potres koji se dogodio u Tokiju u ožujku 2011. Govorila je da joj je taj potres pokazao koliko je nemoćna, a bilo joj je dosadilo i misliti i sanjati na japanskom jeziku pa se odlučila vratiti u Sarajevo. U svom rodnom gradu je ostala bez vlastitog stana koji je nakon rata preprodan.
Zamjenski stan koji je dobila na korištenje joj nije odgovarao zbog bolesti pa je završila u Banjoj Slatini, gdje je njezina majka nekad radila kao profesorica u školi, a pomagali su joj upravo majčini bivši učenici. Ostatak života je provela u staračkom domu u Banja Luci, a umrla je 03.05.2016. godine od neizlječive amiotrofične lateralne skleroze.
U životu je imala dvije ozbiljnije ljubavi i tada je bila blizu braka, ali nije bilo suđeno pa su iza nje ostala samo njezina djela i uspješna karijera.
Jadranka je svoju jedinstvenu glazbenu karijeru započela u Sarajevu krajem šezdesetih. Tada je počela nastupati u grupi Kombo 6. Prvi solistički nastup je imala 1968. godine na festivalu “Mladi pjevaju proljeću”, a nakon toga se pojavila u TV emisiji “Na ti”, kroz koju su prolazili svi ondašnji glazbenici. 1973. godine s pjesmom “Ti ne znaš dom gdje živi on” nastupa na Omladinskom festivalu u Subotici i osvaja prvu nagradu.
Njezin prvi singl s pjesmom sa spomenutog festivala je objavio PGP RTB jer tada u Sarajevu nije postojala diskografska kuća. Nakon toga su objavljeni i “Muzika je svirala” 1974. te “Sve smo mogli mi” 1975. godine. Jadranka je ubrzo počela snimati back vokale na pločama grupe Cod i Indexa, a s Ismetom Dervoz je pjevala prateće vokale u pjesmama s popularnog festivala “Vaš šlager sezone”.
1974. godine je u dva navrata išla na turneju po Rusiji. Prvi put je išla s Višnjom Korbar, Daliborom Brunom i grupom “One i oni”, a nakon toga s Minjom Subotom, Oliverom Dragojevićem i Slađanom Milošević. Kasnih sedamdesetih se počela baviti obradom starih gradskih ljubavnih pjesama te bosanskih sevdalinki u novom glazbenom aranžmanu, a za dječje emisije na Televiziji Sarajevo je radila primijenjenu glazbu.
Jadranka je, ne računajući kompilaciju “Putovanja”, prvi službeni album snimila 1981. godine. Riječ je o albumu “Svitanje”, koji je objavio sarajevski Diskoton. Te je godine s Ismetom Dervoz-Krvavac i Nedom Ukraden bila izabrana da pjeva prateće vokale u pjesmi “Layla”, s kojom se Jugoslavija predstavljala na Euroviziji 1981. godine.
Sredinom osamdesetih dolazi do prekretnice u njezinoj karijeri. Sve je počelo kad ju je na 14. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu slušao jedan novinar iz Japana. Jadranka je tada napisala službenu glazbenu temu, a bila je zadužena za to da pjesmom zabavlja goste nakon dodjele medalja.
Diskoton je u to vrijeme objavio njezin kompilacijski album na kojem su se nalazile obrade jugoslovenskih narodnih pjesama, a do te ploče je došao i spomenuti japanski novinar. Ploču je odnio u Japan i dao prijateljima koji su se bavili glazbom. Oni su preslušali ploču i za vrlo kratko vrijeme su pozvali Jadranku da nastupi na Internacionalnom festivalu japanske Komunističke partije. 1988. godine je sklopila četverogodišnji ugovor, a prvi album za tamošnje tržište je objavila za diskografsku kuću Toshiba EMI.
Upravo kad je krenula u osvajanje japanskog tržišta izbija rat u Bosni i Hercegovini. Ona je tada ostala bez putovnice, a nije se imala kome obratiti jer je Japan priznao BiH tek 1998. godine. U BiH je trebala doći 1999. godine, kada je u Zetri organiziran koncert povodom obnavljanja dvorane, ali tada je u tijeku bilo NATO bombardiranje u Srbiji i svi letovi iznad BiH su bili zabranjeni pa se morala vratiti u Japan. Došla je 2000. godine i dovela grupu japanskih glazbenika s kojima je održala koncert.
Njezini japanski albumi se u početku nisu prodavali u velikom broju, a otežavajuća okolnost je bila to što je zemlja iz koje Jadranka potječe bila poznata po ratu. S bendom Bondage Fruit je često nastupala u light house klubovima, a jednom godišnje je priređivala koncert u Tokiju.
2009. godine se ozlijedila tijekom nastupa u središtu Toyote. Publika ju je pozvala na bis, a kako Japanci vole dramatičan izlazak u potpunom mraku, ona se splela o kablove, pala i teško se ozlijedila. Nakon toga se mogla kretati samo uz pomoć kolica ili hodalice. Unatoč ozljedi je ostala raditi u Japanu još dvije godine.
Croatia Records je 2011. godine objavio njezin novi album “Daleko”. Album je nastajao dvije godine i snimljen je u Rovinju, a svjetlo dana je čekao zbog njezinog teškog zdravstvenog stanja.
Od 2012. godine je radila kao urednica u glazbenoj produkciji RTRS-a i svojim je velikim iskustvom pomagala talentiranim mladim ljudima. U suradnji s prijateljicom Milkom Čeremidžić je napisala knjigu o svom životnom i stvaralačkom putu – “Boje zvuka”.
Najveća postignuća
Jadranka Stojaković je bila miljenica brojnih glazbenih festivala bivše Jugoslavije, a dokazala se i kao vrsna kantautorica. Bila je i akademska slikarica, a njezina glazbena karijera je trajala više od 40 godina.
Njezina pjesma “Što te nema” je uvrštena među deset najboljih europskih etnopjesama svih vremena.
SVE SMO MOGLI MI
Piše: Pavle Pavlović
Tresao sam se kao da sam u epicentru japanske tragedije dok sam sa strahom očekivao odgovor iz Zemlje izlazećeg sunca. U slušalicama je tutnjao signal skype programa i nada da će kompjutersku zvonjavu čuti Jadranka Stojaković. Nismo se vidjeli od 1988. godine kada je, kao nova zvijezda japanske estrade, dočekana u veleljepnoj tokijskoj dvorani.
Već te večeri draga Jaca uplašila se više nego nekada u Banjoj Luci, gdje je doživjela onaj strašni zemljotres. Sjećam se njene priče o tome kako se pred kameno hladnim Japancima bacila pod sto. Usudila se ponovo sjesti kada se dvoranom prolomio smijeh. Rekli su joj da je to, ustvari, normalno ponašanje svih onih koji nisu iz ove daleke zemlje. Smirivali su je tvrdnjama da je to „dječiji potres“ i da se pravi očekuje tek za desetak godina…
Tako sam pisao u „Oslobođenju“, u martu 2011. godine, kada sam kao prvi novinar s ovih prostora dospio do nove skype adrese jedne od mojih najboljih prijateljica. U paklu najtežeg potresa u povijesti Japana doći do nekoga preko internet veza bilo je kao dobiti na bingu. Srećom, uspio sam i kao prokleti notorni žurnalista grozničavo upijao Jadrankin opis kataklizme. Tek nakon gotovo sat vremena razgovora sjetio sam da je red pitati: Jaco, kako si mi?!
Danas, kako vrijeme protiče od tog užarenog, dramatičnog razgovora, bol u duši je sve veća. Postajem svjesniji svog profesionalnog egoizma u kojem nije bilo mjesta za emocije prema dragima. Šta su mi u tom trenu značile Jadrankine polutihe žalopojke kako ovisi o pomoći drugih prema hiljadama mrtvih, prema havariji one atomske centrale u Fukušimi? Japan se oporavio, a mojoj drugarici Jaci je sve teže. Da li je moglo biti bolje da smo mi, njena raja, razumjeli težinu Jadrankine osobne tragedije, bolesti koja se bez solidarne pomoći teško može nadvladati?
Uvijek će me proganjati dilema da li smo zakasnili i da li je moglo biti drugačije? Zato mi ono „Sve smo mogli mi da je duži bio dan“ svaki put zaledi srce…
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 28.12.2022.