I malo pomalo stekao reputaciju jednog od boljih
Iako je o sebi teško pisati, odlučio sam da napišem par redaka o sportu koji sam toliko volio.
Fudbal je za mene bio posebna vrsta aktivnosti još od malih nogu.
Prvi susret sa loptom kao petogodišnjak doživio sam kao petogodišnje dijete. Krajem šezdesetih u Radićevoj ulici, ulici u kojoj sam proveo djetinjstvo. Igrali smo kao djeca između garaža ispred moje zgrade u Jadranskoj ulici.
Pred polazak u prvi razred osnovne, selimo se daleko, na periferiju grada, u Hrasno.
Prve utakmice kao klinac bile su ispred osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. Znate ono, kad sva djeca trče na loptu ne bi li je barem dotakli a o postizanju gola mogao si samo sanjati. Zvuk zviždaljke od strane učitelja koji je oznaćavao kraj časa prekidao bi tu jurnjavu. Zgrada u kojoj sam stanovao bila je na rekordnoj udaljenosti od škole, punih dvadeset metara.
Ispred ulaza bio je mali parking u cijem je produžetku bila šljaka na kojoj smo, mi raja, šutali lopte. Polaskom u srednju školu označio je prekretnicu u odnosu “ Velika raja – mala raja“
Napokon smo doživjeli da nas ne tjeraju sa terena kad oni žele igrati. Taj divni fudbal, meni kao tinejdžeru“ je bio veoma afirmativan. Starija raja- Paja, Proka, Horacije, Džo, Krle, Bena, Dido, Miha bili su kao asovi iz prve lige, nedostižni.
Kada me je jednog dana Paja pozvao da uđem u igru umjesto povrijeđenog Horacija bio sam ushićen.
Poslije postignuta dva gola na toj utakmici doživio sam nešto nevjerovatno. Da me ta starija raja, kad se skupe, obavezno zovu. Postao sam standardan igrač.
I malo pomalo stekao reputaciju jednog od boljih uprkos velikoj, tada, razlici u godinama. Ta lokalna slava i uvažavanje od stare raje mi je značilo puno.
Te 1980 godina potpuna afirmacija. Fis igralište, turnir odjeljenja SC Pero Kosorić.
Moja ekipa II 6 u sastavu. Kalajdžic Igor, Boban Toprek, Laković Sadko, Cvrk Samit, Fazlic Edin, rahmetli Smajić Samir, bila je otkrovenje tog natjecanja. Igrao sam uvijek špica i nevjerovatnu eksplozivnost kako jedan 16-godišnji momak može imati. Rešetao sam mreže protivnika dok smo krčili put do finala.
Finale, kompletan razred na popularnom „luftanju“ a naše prelijepe djevojke iz razreda kao američke cheer ladys. Iako smo igrali dobro nažalost izgubili smo da maturanata. Kao drugoplasorani, dobili smo fudbalsku loptu koju smo poklonili razredniku Terziću, koji je sve to posmatrao sa tribina. Hvala mu što nas nije kaznio zbog tih odsustva sa časova.
Posebno atrakcija je bila, igrati mali nogomet na moru. Igrali smo dugi niz godina u tadašnjem Sen Tropeu naše mladosti, Baško Polje .
Bili su tu Memić Zof, Švabo, Ostojić S. Zuca, moja malenkost, moj brat Senad Fazlic koji je jedne godine kao golman bio proglašen na turniru Fis-Gol kao junak dana. Posebna atrakcija su bile utakmica protiv Beograđana. Jedne godine smo imali utakmicu za opkladu protiv Dalmatinaca. Naime bila je to ekipa čuvenog Alana Bokšića iz Hajduka koji nažalost zbog prefesionalnih obaveza nije bio tu. Gledalo nas je prepuno igralište gostiju posmatrača.
Naša ekipa tog ljeta 1988. godine zvali smo se Holanđani. Koristili smo nadimke, onako u šali, po imenima poznatih fudbalera. Pa su tako u ekipi bili „Marko van Basten, Rud Gulit, Vlado Čapljić itd, itd.
Zapravo smo bili kombinacija Sarajeva i Niša. Igrao sam u navali sa Zoran Mitrovićem inače klupskim drugom asa Dragana Stojkovića Piksija u juniorskom sastavu tadašnjeg Radničkog iz Niša.
Pobjedili smo sa 4:0. Po dva gola Zoka i moja malenkost. Poslije smo zajedno sa Splićanima završili na derneku do duboko u noć.
Ekipa „ Naša krila „ za koje sam igrao na Fis Gol turniru a što sam opisao u prethodnom tekstu. Da dodam, bio nam je najveći uspjeh izbacivanje strašne ekipe Azzaro u kojoj su igrali najveći asovi malog nogometa u Sarajevu i šire.
Onda liga MZ Novo Sarajevo, ekipa“Ivan Goran Kovačić“. Imali smo čast da par puta čuveni Vako Avdić zaigra za našu ekipu. Na tom prvom natjecanju, postao sam prvi strijelac te lige sa 18 pogodaka.
Igralo se još mnogo mnogo turnira, rekreacionih utakmica. Što je bilo posebno zadovoljstvo u smislu rivaliteta među rajom. Smijeh, šale, sitnih provokacija nakon tekmi. Jednom rječju nezaboravna vremena naše mladosti.
Ovo su bili detalji nekog mog amaterskog sportskog angažmana. Bio sam jedan od mnogih koji nikad nije bio u profesionalnim vodama ali to ne umanjuje moju radost kad su u pitanju mali sitni uspjesi.
A, najveće blago su poznanstva. Neka su ostala do današnjih dana.
Moj sin je vrstan basketaš a kćerka se bavi Badmintonom i košarkom na Čikaškom koledžu.
Kako ono kažu, krv nije voda.
Lijep pozdrav od Edina,
FIS-GOL TIM
30.10.2026.