Raja sa „Sportskog“
Iako je našu ekipu zadesila sudbina kao i mnoge druge da joj se igrači raspu širom svijeta, u kvartu oko „Sportskog centra“ na Čengić Vili ostalo je dovoljno stare raje da se prije ili poslije lopte osvježe uspomene na protekle dane. Dakako da u tim pričama značajno mjesto zauzimaju sjećanja na brojne turnire na kojima se učestvovalo pod imenom „Bordo 9“, iako je, ruku na srce, najvećem dijelu ekipe u srcu bila plava boja. Odskora imamo priliku da putem Vaše stranice gledamo slike, čitamo tekstove i komentare starih sportskih prijatelja, nakon čega se teško oteti utisku da je to bio najsretniji period naših života, u kojima su naizgled male stvari činile veliku sreću.
Mi smo odrastajući na Čengic Vili imali privilegiju da učimo, ali i da uživamo, gledajući utakmice starije raje, koje su znale okupiti više gledalaca oko terena nego današnji tzv. premijerligaši. Nemoguće je nabrojati sva imena koji su igrala na terenu Čengić Vila, ali za ovu prilku moramo izdvojiti nekolicinu, čije su igre i sveukupno ponašanje služili kao određeni uzor pri našem formiranju kao igrača i ljudi. S velikim poštovanjem prisjećamo se ljudi poput Šaćira Jažića, Mustafe Dizdarevića – Muje, Kemala Šukalića, Sulejmana Pašalića, Miroslava Prajzlera – Miše, Adnana Muzurovića – Atka, braće Kolar, Febe i Faika, Vahida Avdića – Vake, Ramiza Avdića, Milivoja Terzića, Ferida Karadža – Ferke, braće Šogolj, Enesa i Mirsada…
Naravno da ovak spisak nije konačan i da postoji mnogo drugih koje bi ovdje valjalo pomenuti, međutim nemoguće je čitave živote provedene na igralištu prevesti u jedan skroman tekst. Međutim, ono što neizostavno želimo i moramo uraditi je posebno izdvojiti za nas najvećeg Rajka Dugandžića, našeg zaštitnika i mentora, čovjeka koji nas je uveo u veliku raju. Ovaj veliki entuzijasta, koji je znao ljude skidati s tramvaja i tako popunjavati broj od dvanaest ljudi potrebnih za odigravanje utakmice, imao je naše bezmjerno povjerenje i poštovanje, koje nikad nije iznevjerio. Ipak, jednom, kada je već odlučio da prestane s aktivnim igranjem na turnirima i počeo nas voditi s klupe, nakon utakmice nam je poručio: „Vas, ovakvi kakvi ste, ne bi s klupe mogao voditi ni Bog s nebesa!“ Nakon ovoga, iako je ostao naš najvjerniji navijač i kritičar istovremeno, više nikad nije predvodio ekipu. Iako je nama zbog ovoga bilo neizmjerno žao, teško da su se stvari mogle odvijati drugačije unutar ekipe koja je težila „samoupravljanju“, jer se u njoj doslovce odrastalo zajedno, a zbog čega, osim Rajka, naša ekipa nikada nije ni imala pravog vođe. A kako ga je i mogla imati kada smo svi unutar ekipe bili kao braća?…
NAPOMENA: Ovo je dio teksta koji su napisali Edin Đapo i Draško Luković a objavljen u knjizi “Fis-Gol, Više od igre”. Zainteresovani za knjigu javite se na naše adrese: fisgol83.91@gmail.com ili u facebook inbox: Fisgol Sarajevo.
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 14.10.26.