Rekorder po broju utakmica za FK Željezničar
Volim vidjeti (i cuti) da se raja druzi. Od vise osoba sam cuo da su nekadasnji nogometasi Zeljeznicara u tome najredovniji, Da imaju redovne “sjedaljke” na Grbavici. Vise njih iz te ekipe su mi interesantni za razgovor ali jedan od njih iz te generacije sampionskog Zelje je igrao na nasem turniru Fis-Gol.
Rijec je o Branimiru Brani Jelusicu.
Clan Redakcije portala fis-gol.com, Slobodan Alagic i ja imali smo, uz prijatno sjedenje, zadovoljstvo da razgovaramo sa Branom Jelusic.
Razgovor je spontan, o svemu po malo a otprilike je tekao ovako.
Brane tvoji nogometni početci?
Ja sam iz Ilijasa i naravno tu sam poceo karijeru u FK Sloga. Ubrzo sam “zapao” za oko legendarnog Milana Ribara, tako da sam se 1962 godine nasao u FK Zeljeznicar. Ubrzo, pozvan sam u omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Godine 1963 isli smo na turnir 6. Republika. U toj mojoj generaciji bili su Bahrija Hrvat, Josip Bukal, Nusret Kadric, Sreto Dilberovic. Dobre igre su mi donijele 1964 prvi ugovor. Prvu prvenstvenu utakmicu sam odigrao protiv Sutjeske iz Niksica 23.08.1964 godine. Kada je o ovome rijec, jos nesto zelim istaci, da ne bude zabune, ja sam se ustalio u prvom timu, kao standardan igrac, 1966 godine. Treba istaci, takodjer, da je od nas iz mlade garde Josip Bukal prvi postao standardan igrac. Za pokojnog Jozu je vazno reci, jer se to malo zna, da je on karijeru poceo kao centarhalf.
Koji su interesantni detalji iz karijere koje bi mogli podijeliti sa našim čitaocima?
Sampionska titula je ta kojoj sam se najvise obradovao, sto se tice sportske karijere.
Najteze mi je bilo kada smo ispali od Ferencvarosa u cetvrtfinalu Kupa UEFA na penale.
Zika Jeftic (FK Crnena Zvezda) je bio najnezgodniji bek protiv koga sam igrao.
Najduhovitiji u ekipi je bio Blagoje Bratic. Sa njim sam bio cimer dugo godina. Evo jedne anegdote vezane za “Grofa”. Igrali mi protiv OFK Beograda, kod njih. Izgubili 5:0. Kupamo se poslije utakmice. Iz pare proviri Grof (Bratic) i kroz zube procijedi: Jesmo ih vala namucili? Ma, sta bolan, kako, sta mislis? Pa, jedva su nam peti dali! Mi u smijeh i zezanciju. A, takvih trenutaka je bilo stalno. Taj vedri duh, nas je kroz cijelu karijeru “nosio”.
Iz FK Zeljeznicar u reperezentaciji Jugoslavije iz moje generacije bilo je sedam reprezentativaca.
Mi imamo sada vecu brzinu, trku, mnogi kazu kondiciono mnoge spremnije igrace….ali i nama je Ribar davao specijalne zadatke. Nije to kao sto se misli, mi smo trebali pratiti igrace, koji su tada nosili nominalne brojeve. Recimo, ja sam trebao pratiti u fazi odbrane 3, 6 i 10-tku. Prvenstveno tricu ali kada ne ide naprijed, ove navedene.
Kada upredjujemo nekadasnje i sadasnje generacije nogometasa treba istaci i to da smo se mi neuporedivo vise druzili. Ovi sad se ne vide sem na treninzima i utakmicama. Drugacije smo zivjeli, bilo je i kod nas para, ali drugi odnos.
Ne mogu zaboraviti ni 1969 godinu i gostovanje cuvenog Pelea na Kosevu. Kada smo igrali protiv brazilskog “Santosa”.
Kako smo sva trojica sudjelovala na ovoj velikoj utakmici, Brane kao igrac a Boban i ja kao posmatraci, cini nam zadovoljstvo da ovdje ubacimo ove podatke:
Željezničar – Santos 1:1
Stadion Koševo (19. septembar 1969. godine). Gledalaca: 30. 000. Strijelci: 1:0 – Bukal (45), 1:1 – Pele (78).
Željezničar: Radović, Hrvat, Bećirspahić, Saračević, Hadžiabdić, Bratić, Jelušić, Osim (Deraković), Bukal, Musemić (Janković), Bajić (Kojović).
Santos: Gilmar, Lima, Delgado, Camargo, Turcao, Leo Oliveira, Negreiros, Maria, Edu, Pele, Abel.
Mali nogomet?
Uvijek sam volio igrati sa rajom. Tako kada su me pozvali za ekipu “Teo” da igram na vasem prestiznom turniru, nije bilo dileme. Bilo se u godinama ali mislim da nisam razocarao. Steta sto se vise ne igra mali nogomet kao nekada. Znam da je sve promjenjeno, uz napredovanje ove tehnike koja nam je odvela djecu u druge sfere interesovanja ali mislim da bi se morala nesto poduzeti da se djeca i omladina vrate na sportska igralista.
Brane Jelušić nas je upoznao sa određenim podatcima koje želimo da podijelimo sa vama
Da je on rekorder po broju utakmica, 694 – prijateljske, kup, prvenstvene i međunarodne, za FK Zeljeznicar. Od toga 314 prvenstvenih, sto ja najvise u klubu.
Imao je cetri ugovora, po cetri godine, znaci karijera je trajala sesnaest godina.
Brane Jelusic je odigrao najvise utakmica protiv gradskog rivala FK Sarajevo.
Poslije Željezničara, igrao je u Iskri iz Bugojna i Famosu Hrasnica.
Zavrsio karijeru 1976 godine.
FK Željeznicar šampion Jugoslavije
Nema sumnje da je osvajanje sampionske titule Jugaslavije sa FK Zeljeznicar bio najveci nogometni uspjeh Branimira Jelusica. I to treba posebno zabioljeziti:
DAN KADA SE NIJE ZNALO KO ZA KOGA NAVIJA
FK Zeljeznicar je u sezoni 1971/72 nogometnog prvenstva Jugoslavije postao, prvi put, šampion tadašnje države.
Godine čine svoje, skoro je pola stoljeća prošlo od te titule. Mi, ovaj put, o tome zelimo da cujemo sjecanja od Brane Jelušić na taj period:
„Sarajevo je maltene uvijek više voljelo da Zvezda bude prvak, a ne mi, pa smo mi pretpostavljali kako će biti u Sarajevu. Uvijek smo prije utakmice izlazili na stadion, da vidimo kakav je teren, popričamo sa igračima… Taj dan – niko ništa ne priča, svi mutni, a stadion pun navijača Zvezde koji su navijali za Partizan“, govori naš sagovornik.
Tadašnji stadion JNA je bio pun, nastavlja Brane i govori kako je prvo poluvrijeme bilo neizvjesno, a Zvezda na Koševu je vodila 2:0.
„Spiker stalno objavljuje: Na stadionu u Sarajevu, Zvezda vodi 2:0. A nama bod treba protiv Partizana. Na kraju poluvremena smo uspjeli povesti. Boško Janković je u 41. ili 42. minuti sa 18 pogodio donji ugao gola, Ćurković se bacio, ali nije uspio odbraniti. Drugo poluvrijeme nas je bilo tako krenulo, Boško dao još dva gola, Bećirspahić jedan. Partizan nije davao otpor, mi se bili razigrali, navalili k’o Tatari i nagurali im još ta tri gola.“
Poslije su navijači utrčali na teren, „razgulili opremu svim igračima sem meni, jedini sam ja pobjegao u tunel i sačuvao“, govori uz smijeh Jelušić.
„Ma, sve su im poskidali, u gaćicama i suspenzorima ušli. Ja sam uspio sačuvati komplet opremu, sad mi je uokvirena.“
To je bila titula, nastavlja Jelušić, i ne može se porediti sa ovim današnjim. Svaka njima čast, ali to je šestina jugoslovenske lige, dodaje.
„Nervira me i kad pričaju sad – Željo igra u Ligi šampiona. Fino recite da je igrao u pretkolima, a kad izbore grupnu fazu, onda je to Liga šampiona. Jedino smo mi igrali Kup šampiona, tada sa prvakom Engleske Derbyjem.”
Najviše zasluga za uspjeh te generacije pripada treneru Ribaru, koji je za Jelušića, jedan od tri stručnjaka koji se ističu u Željinoj historiji:
„Ribar je tu bio 10 godina, premda je mene vodio 15 jer me je trenirao u juniorima. Onda slijedi Ivica Osim koji je napravio pravu generaciju i njegov sin Amar Osim koji je osvojio nekoliko titula. Imao je Željo mnogo dobrih trenera, recimo Mišu Smajlovića, Borisa Bračulja, ali nisu imali titula…“
Nekoliko susreta (i sjedenja) sa Branom uvjerilo me u ono sto sam mislio o ovom covjeku. Tih, skroman, nenametljiv, prijatan sagovornik, vedar duh zraci iz njega.
S pravom ide u nasu kategoriju DZENTLIMENA, koje smo imali veliko zadovoljstvu “ugostiti” na nasem asfaltu igralista u FIS-u, na turniru u malom fudbalu Fis-Gol!
Adnan Muzurovic
FOTO ALBUM:
FIS-GOL TIM
Sarajevo, 05.11.2023.