Vec početkom agresije na BiH 1992. osnovan je NFSBiH. Iste godine podnesen je zahtjev za prijem u UEFA I FIFA. Zbog ratnih zbivanja NFSBiH je primljen u puno članstvo FIFA-e i pridruženo članstvo UEFA-e, tek 1996. U Dublinu 1998. nogometni savez Bosne i Hercegovine postaje punopravni član UEFA-e. Tako su se stvorili uslovi da učestvuju sve nase reprezentativne selekcije u medjunarodnim takmičenjima. Taj period do prijema u UEFA i FIFA Savez se poceo popunjavati sa potrebnim kadrovima da bi mogao kvalitetno funkcionisati u svim segmentima djelovanja. U tom periodu sam i ja primljen na mjesto Kordinator za omladinski fudbal a kasnije preuzimam i mjesto selektora U19. Ubrzo je formirana Tehnička komisija koja je izabrala selektore mlade , juniorske i kadetske reprezentacije. To su bili Nermin Hadziahmetović selektor mlade reprezentacije, Zejnil Zeka Selimotić selektor juniorske reprezentacije i Mišo Hrgovčić selektor kadetske reprezentacije.
Prva veća akcija u vezi omladinskiog fudbala koju je Savez organizovao bio je kamp u Tučepima i Makarskoj. Trajao je deset dana na prelazu 1995 na 1996 godinu. Velika pomoc u organizaciji ovoga kampa bila je od naših ljudi iz Njemacke predvodjeni glavnim organizatorom Alagom Dervišević, koji su doveli u kamp mlade fudbalere od 15 do 20 godina. To su bili večinom mladići čije su porodice sa naših prostora i usljed ratnih zbivanja izbjegle u Njemačku. Takodje, i mi iz BiH smo poveli odredjeni broj mladih fubalera koji su mogli konkurisati za omladinske reprezentativne selekcije. Od trenera su bili Mirsad Fazlagic, Fuad Muzurovic, Husnija Arapovic, Nermin Hadziahmetovic, Ibro Zukanovic, Dino Dzurbuzovic i ja. Odigrali smo dvije prijateljske utakmice sa mladjim selekcijama Hrvatske. Jednu ekipu, U 19 vodio sam ja i pobijedili smo 2:0 a druga starija selekciju koju je vodio Zukanović je remizirala. Tako su u januaru 1996 godine to bile prve internacionalne utakmice za neku od naših omladinskih reprezentativnih selekcija .
U Junu 96. Savez me je poslao u Wuppertal (Njemačka) da evidentiram naše mlade igrače kandidate za U21 koje su ljudi iz našeg bh udruzenja okupili. Medju njima su bili i nekolicina bivših kadetskih reprezentativaca Jugoslavije koji su se zatekli u Beogradu, kada je počela agresija na BiH. Većinu nih je put odveo na Zapad. Medju njima su bili Salihamidzic, Mulalić, Pelić, Mešanović, Devoli….. To okupljanje i dvije prijateljske utakmice organizovali su naši ljudi iz bh udruženja – Ešref Čeliković, Alaga Dervišević, Hasan Djogo, Smail Špago, Miralem Brkan koji su u živjeli u tom dijelu Njemačke. Prikupio sam podatke tih momaka i kada sam se vratio u Savez sve to predao novoizabranom selektoru U21 Nerminu Hadžiahmetoviću. Poslije mjesec dana organizovan je kamp u Lukavcu gdje su boravili naši momci iz Njemacke i naši ” domaći ” kao kandidati za U21.( Gogalić, Čenan, Joldić, Hota, Gušo, Biščević ….)
Poslije toga je formirana U21 selekcija koju su na jesen igrala svoje prve kvalifikacije za EP. Stanja po klubovima i kantonalnim fudbalskim savezima bilo je loše. To je bilo i za očekivati s obzirom šta se sve izdešavalo na našim prostorima u cetiri ratne godine. Loše stanje usljed ratnih zbivanja bilo je u svim segmentima bitnim za normalno funkcionisanja klubova i kantonalnih saveza. Odliv trenera i igrača te iskusnih sportskih radnika, infrastruktura u lošem stanju, otežane komunikacije, bezparica …. sve osim entuzijazma za sto brži oporavak. Naravno sve su oči bile uprte prema NFSBiH tražeci pomoć u svakom smislu. Moram napomenuti da u tom periodu NFSBiH je imao samo kontrolu i utjecaj u Unsko- Sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Bosansko-podrinjskom, Srednjebosanskom i Sarajevskom kantonu i na jednom dijelu Hercegovačko- neretvanskom kantonu. Moj posao je bila svakodnevna saradnja sa klubovima i kantonalnim savezima vezano za omladinske pogone. Konkretna pomoć iz Saveza prema njima bile su svakodnevna obaveza sto je stvaralo jednu obećavajucu pozitivnu atmosferu.
Kao kordinator za omladinski fudbal ( a poslije i kao selektor U19) insistirao sam na sto vise aktivnosti od kantonalnih saveza kada je u pitanju omladinski fudbal. Prioritet je prije svega bio u organizaciji takmičenja u tri kategorije – pionirska, kadetska i juniorska. Moralo se krenuti od baze koja je ” zamrla” od 92 godine. Veliki problem za mene (i za kompletan Savez) je sto nisam mogao uspostaviti potpunu saradnju sa svim kantonima. Par puta sam pokusao ostvariti kontakt i išao u Mostar ” na onu tamo stranu” da razgovaram vezano sa mlade igrače Zrinjskog (i ostalih klubova u toj regiji) koji bi mogli konkurisati za kadetsku ili juniorsku reprezentaciju, ali bezuspješno. To mi se desilo i u Posavskom kantonu, konkretno u Orašju ne nekom turniru koji je organizovao “Hercebosanski savez”. O kontaktima sa RS bilo je iluzorno i razmišljati. Elem rad i saradnja se svela na ” naše ” kantone ili “naš” dio kantona.
Sljedeći veoma bitan zadatak koji iniciran iz Saveza je bila edukacija trenera. Na području kantona koji su saradjivali sa NFS BiH bilo je 12 trenera koji su imali Visu trenersku školu. Krenulo se sa dvodnevnim predavanjima koja su održana u svakom kantonu. Predavaći iz Saveza su bili Džemaludin Mušović, Husnija Arapović i moja malenkost, te profesori sa Fakulteta za sport Sarajevo, prof.Talović, prof. Radžo i prof Kazazović. To je bio mali ali značajan doprinos poboljšanju stručnosti trenerskog kadra u kantonima.
Po završetku sezone Savez je u saradnji sa kantonom organizovao turnire kantona – za juniore i kadete. To se pokazalo kao veoma uspješna ideja jer se na jednom mjestu u tri dana okupili najkvalitetniji juniori i kadeti (različiti termini i mjesto odigravanja) što je pomoglo selektorima da odaberu kandidate za kadetsku i juniorsku reprezentativnu selekciju.
Tako su 2018. kadetska i juniorska reprezentacija prvi put bile uključene u kvalifikaciono takmičenje za EP. U medjuvremenu selektor juniorske reprezentacije mostarac Zeka Selimotic je nažalost preminuo, pa sam ga ja nasljedio. Moram istaći da je 1999. nasa U19 selekcija poslije uspjesnih kvalifikacionih rezultata izborila playoff protiv Portugala. Nažalost Portugal je bio suviše jak protivnik za prolaz dalje. To je ujedno bila moja poslednja utakmica kao selektora U19 i zaposlenika Saveza jer sam sredinom 99.napustio Savez zbog inostranog angazmana.
U tom periodu u Savezu nije nas bilo puno zaposlenih. Fuad Muzurović selektor A reprezentacije, Dzemaludin Mušović direktor reprezentacija (poslije Ahmet Pašalić ), Ivica Mioć generalni sekretar (poslije Munib Ušanović), Golubović Indira sekretarica za opšte poslove, Ante Marić sekretar za takmičenja, Salem Prolić tehnicki sekretar za sudije, Kečo Fuad i Adem Djipa ekonomi, Kureš Miodrag sekretar za finansije, Husić Medina blagajnica, Mehmedović Selma prvodilac, Tiro Dženana stručni sardadnik za medjunarodne odnose i Osmanković Zemina administrator. Nismo imali telefone, tačnije bio je jedan satelitski telefon kod sekretarice generalnog sekretara. Prvi mobitel u Savez je donio vanjski saradnik Mehmed Spaho.
Bez obzira što u to doba nije bio “poželjan” na svakom dijelu BiH, NFSBiH je u relativno skromnim uslovima itekako doprinjeo da evropska i svjetska fudbalska javnost zna za Bosnu i Hercegovinu.
Senad Kreso
FIS-GOL TIM
Mostar, 22.02.2023.