Hvala vam na pozivu i prilici da iznesem svoja sjećanja.
15.09.1991 je u Mostar došlo oko 13 hiljada rezervista iz Crne Gore. Od tog dana pa do početka sukoba mislim da je 28.03. 1992 eksplodirala cisterna u naselju Zalik. To je bio momenat i početak rata u mom gradu. Bilo je stradalih civila ali i rezervista koji su došli iz Nevesinja, Bileće, Gacka i drugih mjesta. Bilo ih je dosta prisilno dovedeno, jer mi je prvi rođak Osman Bojčić koji je bio Bošnjak doveden prisilno u kasarnu u sjevernom logoru naselje Zalik. Danas je tu Fakultet Džemal Bijedić.
U Mostaru sam bio do 24.06 1992 i napustio ga, jer mi se sin Romano 17.06 rodio u Makarskoj. Dva-tri puta sam od marta do juna trebao glavu izgubiti ali mi nije bilo suđeno. Napuštam Mostar. Odlazim teška srca ali sam tad vidio koliko život postaje jeftin. Rekoh ne bježim, ne bojim se ali mi se još živi.
Tako sam krenuo preko Makarske za Njemačku. Puno mi je, u to vrijeme, pomogla familija Bekavac i Dražić moj bivši suigrač iz NK Hajduka. 15.07 1992 dolazim u Düsseldorf.
Komunikacija sa igračima je bila komplikovana, jer nije bilo hendija. Bili smo razbacani po cijelome svijetu. Pošto sam komunikativna osoba sam se snalazio i dolazio do brojeva igrača koje sam dobro poznavao i za koje sam bio siguran da imaju karakter i da se nisu promjenuli za par mjeseci ili godinu dvije. Baždarević, Tuce, Kodro, Kajtaz, Kalajdzić, rah.Bjedić, Bajević, Marić, Besim Nikolić, Haris Škoro, Muhamed Omerović, pok.Ivica Osim, Mirsad Fazlagić, Namik Filipović, Šabić, Konjić, Ante Jakovljević, Peštalić, Hadžibegić, Zdravko Lipovac, rahmetli ambasador BiH Ajanović, Sulejman Tihić, Goran i Stipe Jurić, Predrag Jurić, Vladimir Gudelj, Marko Didić, Ivan Gudelj. Ovo su sve ljudi sa kojima sam brzo stupio u kontakt. Vahid Halihodzić, Robert Jarni, Safet Sušić, Blaž Slišković, Mirza i Sejo Kapetanović, Lugušić, padaju mi mnoga imena na pamet ipak je 30 godina prošlo. Izvinjavam se svakoj osobi koje se nisam sjetio.
U pripremi utakmice u Diseldorfu ni sa kim nisam tad imao lično kontakt. Sve utakmice su pojedine osobe dogovarale a ne savez. Ja Düsseldorf, pok. Mira Poljo Bolonja, Sosiedad Meho Kodro i Genk Enver Ališić. Dakle ovo su sve bili iskreni kontakti nas pojedinaca i grupa okupljenih oko i za BiH. Dosta je ljudi učestvovalo tada u organizacijama ovih utakmica. Sve se spontano dešavalo. Koliko znam a znam puno vrlo malo je savez tu učestvovao. Jer je borba bila kako da ljudi u BiH glave spase.
Sastanak u Diseldorfu nakon odigrane utakmice. Mislim da je to održano u hotelu gdje su igrači bili smješteni. Žao mi je na ovo pitanje ne mogu opširnije odgovoriti. Morate nekog drugog upitati, mozda Faruka Hadžibegića.
Bit ću iskren i direktan nikad me do danas niko nije kontaktirao iz Saveza.
Danas iskreno deveram pomalo oko menadžerstva. Dosta komplikovan i problematičan posao. Teško ide. Imam malo problema sa leđima. Polako ali sigurno i penzija se primiče. U Njemačkoj to teško, ide otići u ranu penziju. Mora se boriti. Imam sina 30 godina star i kćerku 19 godina. Tu je supruga 34 godine u braku. Ovde u Njemačkoj sam se navikao i proveo pola života do danas.
Hvala vam da ste me kontaktirali. Za bilo kakve informacije vam stojim uvijek na raspolaganju. Veliki pozdrav, vama, vašoj familiji i svim ljudima sa kojim surađujete.
Lijep pozdrav,
NAPOMENA: vi ste mogli primjetiti da kontaktiramo osobe koje su na neki način pomagali nogometu kada je najteže bilo. Pokušavamo da tim razgovorima damo dodatni kvalitet knjizi ali i da se zahvalimo tim ljudima na onome što su radili i uradili za dobrobit nogometa/fudbala u Bosni i Hercegovini.
Na spisku imamo određen broj osoba, bilo bi nam drago kada bi svi oni imali razumjevanja i pristali na saradnju. Autentična sjećanja sigurno imaju svoju težinu.
FIS-GOL TIM
24.02.2023.